Priče o nama samima

Booksin čitateljski klub Plus na prošlom Facebook sastanku raspravljao je o zbirci priča Moj muž makedonske spisateljice Rumene Bužarovske. Ako se još možda pitate gdje se žustro seciraju domaće i regionalne knjige, odgovor je – na Plusu.

Bužarovska mnogim čitateljicama nije bila nepoznato ime, a u Booksi je rado spominjemo još od Revije malih književnosti 2013. godine. Nismo krile koliko nam se zbirka svidjela, a posebno smo istaknule jednostavan i dorađen stil pisanja zbog kojeg je knjiga lako čitljiva i teško se ispušta iz ruku. Dojmile su nas se i realne, prepoznatljive situacije i uvjerljivi likovi. Složile smo se da priče slikovito poentiraju lepezu balkanskih žena i obitelji te tjeraju na razmišljanje o raznim disfunkcionalnostima i ovisnostima.

Situacije su opisane uz primjesu ironije, bez sentimentalnosti i lažne patetike, a iako iznenađuju i zgražavaju, na kraju nam ipak izmame osmijeh. Primijetile smo utjecaj američkih kratkopričaša, posebice Raymonda Carvera, što je ponajviše vidljivo u ogoljenom pripovijedanju, bez metafora i suvišnih riječi. Složile smo se da je namjera Bužarovske bila probuditi svijest i osjetljivost na obiteljske probleme i stav da muž ima zadnju riječ, ne samo na našem balkanskom prostoru, već u društvu općenito. Ipak, neke čitateljice priznale su da zbog bolne realističnosti izbjegavaju ovakve knjige.

Ženski likovi, ujedno pripovjedačice u zbirci, nesretne su i ponekad mračne žene u sjeni svojih muževa, a ono što nas se dojmilo jest to što im autorica dopušta da budu takve nesavršene. Zapazile smo i sličnosti s pričama Slavenke Drakulić – i Rumena i Slavenka svoje junakinje hrabro i vješto ogole do kraja. Neke su čitateljice zbivanja u koja se junakinje upletu nazvale ''dobrovoljnom patnjom'' jer nijedna od njih nije voljna izići iz dane situacije i učiniti nešto za sebe. Druge su pak tu pasivnost pripisale odgojenosti u mentalitetu patrijarhata i uklopljenosti u naučene obrasce ponašanja. Uočile smo i problematične, gotovo užasavajuće odnose između roditelja i djece – majčinstvo nije opisano kao blaženo, već neugodno i zbunjujuće iskustvo, a majke su distancirane i ne mogu se pomiriti sa svojom ulogom. Suglasne smo bile u shvaćanju takvog postupka kao promišljenog detabuiziranja mračnije strane odnosa roditelja i djeteta.

Sam naslov zbirke pokrenuo je komentare svojom ironičnošću – iako o muževima saznajemo mnogo, sve priče u zbirci zapravo su o ženama i ispisuju njihovo iskustvo. Zamijetile smo razne odnose moći, tradiciju koja zarobljava žene, ekonomske i klasne razlike, ksenofobiju i razne druge stereotipe. Ipak, čitateljice su primijetile da junakinje imaju neki svoj način otpora i prkosa te da, bizarnostima i poniženjima usprkos, rade po svome. Neke su zapazile i da su žene iz priča, iako zapetljane u lošim brakovima, financijski neovisne te nemaju objektivnih razloga za neslobodu. Složile smo se da ono što žene sputava su i njihove vlastite predrasude i nesigurni karakteri koji im ne daju da dišu punim plućima.

Mnoge su čitateljice u pričama prepoznale sebe i žene koje su im bliske. Zaključile smo da Bužarovska piše o svima nama, i kako se na različite načine, uspješno ili ne, nosimo sa životima i muževima, više ili manje ljubljenima. Njene uvjerljive junakinje, bilo da su neurotične, histerične, razmažene ili željne pažnje, stvarne su i doprinose osvještavanju ženskog iskustva koje prečesto prolazi ispod radara, a o kojem treba pričati. Takvim razgolićavanjem i ironiziranjem svih aspekata zajedništva i obiteljskog života u Mom mužu Rumena si je osigurala vjernost starih čitateljica i sasvim sigurno pridobila nove.