Književnost je područje imaginacije (no shit, Sherlock), ali isto tako i zrcalo u kojemu često prepoznajemo stvaran život - ili nam se samo čini da je to stvaran život? Ne znamo, teško je reći, pa čak i da nam sam autor potvrdi ili opovrgne naše sumnje, nije moguće sa sigurnošću reći u kojoj mjeri je ono što smo pročitali utemeljeno u stvarnosti. U Booksi, među našim literatur-znanstvenicima, postoje dvije dominantne teorije. Prva po kojoj autor(ica) zna sve i kada bi gospodična, odnosno gospon htjeli ili željeli (a obično neće i ne žele), lako bi mogli odagnati svaku nedoumicu i reći – evo, ovo se stvarno dogodilo, a sve ovo drugo samo je nadgradnja, izmišljaj.
Zagovornici druge teorije uvjereni su kako je autor(ica) otprilike posljednja osoba na svijetu koja bi nam mogla biti od pomoći u ovoj nečuveno zamršenoj stvari. Autori(ce) po svojoj spisateljskoj prirodi u većini slučajeva ne mogu razlikovati izmišljene od stvarnih svjetova. Niti brinu oko toga. Skloni iskrivljavanju nama poznate stvarnosti, njezinu uljepšavanju ili nagrđivanju, grade nešto posve treće – pripovijest sazdanu od svega što im je u određenim trenucima prošlo kroz glavu. Jednostavno rečeno – literati su, baš poput Kramera (fikcijskog lika kreiranog po stvarnom čovjeku) iz tv-naniznake Seinfeld, oni koji ne žele ići u klasičnu pizzeriju, već u onu gdje sami mogu izabrati od kojih će sastojaka načiniti svoju pizzu.
Opet, po nekim teorijama koje ozbiljna znanost s prezirom odbacuje sve ovo uopće nije važno, jer književnost je zapravo posljedica svjetlucanja u središtu superudaljenog sazviježđa u narodu znanog kao Usplahireni Daždevnjak.
Bilo kako mu drago, u ovom trenutku nismo u stanju ponuditi odgovore na sva pitanja koja nas muče, ali smo zato nastavili čitati i ovih dana pročitali Mjesto presjedanja češkog autora Matěja Hořave. Hořava je, vidjet ćete, vrlo zanimljiv autor i kako u pogovoru navodi prevoditeljica Mateja Pavlic (ne, nije Ć na kraju, već baš C), o njemu se zna malo. Piše pod pseudonimom, a kao lektor češkog jezika radio je u Bavarskoj, rumunjskom Banatu i posljednjih godina u Gruziji. Trenutno je, kako čujemo, u Budimpešti. Pažnju češke književne javnosti privukao je 2014. kratkim romanom Rakije: proze iz Banata koji mu je donio nagrade Magnesia Litera (kategorija – otkriće godine) i Češká kniha.
Hořava je godinama u egzilu, ne doduše prisilnom, i taj život u tuđini u ovom slučaju je važan, jer su obje njegove knjige dobrim dijelom rezultat boravka u drugim zemljama. Rakije: proze iz Banata su upravo to – proze iz rumunjskog Banata, a Mjesto presjedanja zbirka su literarnih razglednica iz Gruzije. Međutim, ni tuđina više nije što je bila, svijet je već odavno postao globalno selo i Hořavine putešestvije ne ostavljaju traga na njemu. Barem ne vidljivog. Ožiljci ipak postoje i u određenim poglavljima-pričama u Mjestu presjedanja jasno su vidljivi, no oni nisu rezultat života izvan domovine. Bavarska, Banat i Gruzija, pa sada i Budimpešta, mjesta su manje ili više udaljena od Češke geografski, i to nije toliko važno – kod Hořave kao da je važniji život u drugom jeziku što je za njega, čovjeka kojemu je jezik sve – i majka, i otac i domovina, stvarno big deal.
Životne priče likova raspoređenih u dvadeset i devet kratkih gruzijskih pripovijesti često su bremenite tugom, većinu njih ždere samoća, zbog rata ili drugih nesretnih okolnosti morali su napustiti rodne gradove, sela, pokrajine i krenuti ispočetka na drugom mjestu. Osjećaj gubitka, izmještenosti i samoće najdublji je u pripovijesti Duhoborac – jednoj od najboljih u knjizi. Učitelj kojega autor ondje susreće živi u jednom od najpustijih dijelova zemlje, sam u kući, u selu okružen armenskim katolicima. Razgovor s čovjekom kojemu rijetko tko navrati ispunjen je gorčinom, ali Hořava cijelu ovu tužnu priču uspijeva ispripovijedati uz podosta duhovitosti koja uvijek dolazi iz samog bivanja čovjekom. Netko će to uočiti i iskoristiti, netko neće, a kod Hořave to ide jedno s drugim, posve lako i prirodno.
Koliko god sve pripovijesti u Mjestu presjedanja prožima osjećaj samoće i izmještenosti, Hořava se u svojoj prozi tvrdoglavo odbija prepustiti i nestati u jednom od tih ponora. Za njega je pitanje stila udahnuti život točno na mjestima gdje nas nesreća i splet nesretnih okolnosti žele odvući u ništavilo. Češka književnost i kinematografija prepune su likova (i autora) koji umjesto odustajanja i polaganog nestajanja nastavljaju dalje, glavinjaju kroz život i rugaju se nesreći i zloj sudbini u lice. Hořava dijelom jest dio te tradicije pripovijedanja, no još više je svoj, originalan.
Njegove gruzijske kratkoprozne razglednice, kao i one banatske, rezultat su boravka u tim prostorima, poznavanja ljudi koji ondje žive. Postavlja se pitanje – bi li on uopće postojao kao autor da je ostao živjeti i raditi u Češkoj? Imamo razloga vjerovati da bi, ali se onda postavlja i drugo pitanje – kakva bi bila Hořavina češka proza? Ne znam za banatsku (jer je, avaj, nisam čitao), ali u gruzijskoj prozi autor često evocira uspomene na život u domovini, pripovijesti iz Tbilisija ili Batumija isprepletene su s epizodama iz djetinjstva i mladosti u Češkoj. Hořava stalnim promjenama mjesta boravka izrasta kao autor, u njemu se taloži iskustvo života u egzilu i drugim jezicima, pa se nekako da naslutiti da će njegove razglednice u budućnosti biti još bogatije.
Svojevremeno je Tiziano Scarpa boravio u Zadru što je rezultiralo zbirkom pjesama Govorancija turističkog vodiča pred zalaskom sunca – knjiga je u cijelosti posvećena Zadru. Trebalo bi Hořavu pozvati na par godina u Hrvatsku (mogao bi, primjerice, raditi kao arhivarski namjesnik u Booksi!) i vidjeti što bi se izrodilo iz toga.
Prije same odjave, Booksino vijeće za češki jezik želi pohvaliti odličan posao koji je na prijevodu obavila Mateja Pavlic. Hořavine češko-gruzijske proze oživjele su na hrvatskom kao što trešnje u okolici Kyota ožive, probeharaju u proljeće.
Pročitajte Mjesto presjedanja. Ozbiljno, morate, riječ je o obaveznoj lektiri.
F.B., 3. svibnja 2023., Zagreb
Tekst Anamarije Mrkonjić o romanu Vigdis Hjorth nastao u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.