Melankolična stvarateljica

Putovanje oko tijela treća je knjiga poezije Marijane Radmilović (1973., Vinkovci), koja slijedi njezine dvije prepoznate zbirke Portreti nepoznatih žena (1998.), nagrađene Nagradom Ivan i Josip Kozarac, te Bolest je sve uljepšala (2003.), nagrađene prvo nagradom Dobriša Cesarić za neobjavljen rukopis, a onda Nagradom Kvirin za mlade pjesnike.

U intervjuima s autoricom, najavnim tekstovima i kritikama, mnogi su primijetili značajnu "pauzu" od šesnaest godina između zbirki Bolest je sve uljepšala i Putovanje oko tijela. Tolika pauza djeluje zaista zbunjujućom ili relevantnom za naglasiti tek u suvremenim okolnostima dominantne produkcijske matrice književnog polja i na nju odgovarajuću profiličnost osobito autora/ica mlađe ili najmlađe generacije. No ipak, ovakva politika i praksa književnog polja čine svoje pa je za mnoge autore i kritičare (naj)mlađe generacije Marijana Radmilović (priznajem, donedavno i meni!) dijelom ili potpuno nepoznato ime na književnom polju. Slijedom toga ne čudi da su dosadašnje izrazito pohvalne, ali jedine kritike Putovanja oko tijela pisali Franjo Nagulov i Davor Ivankovac – ne samo što su među rijetkima koji pišu o autorima/icama dislociranima iz centara književnog polja, već i što uslijed dugogodišnjeg praćenja prepoznaju autore koji bi vrlo lako u tim istim centrima prošli ispod radara.

U tim istim okolnostima, u kojima se renome kritičkih portala dobiva "ažurnošću" i "recentnošću" hvatanja u korak s uredničkim i izdavačkim planovima izdavača i nakladnika, čini se i suvišnim početkom 2021. godine pisati kritiku o zbirci poezije, koja je objavljena krajem 2019. godine, poput Putovanja oko tijela. Pa ipak, kako je istaknuo Davor Ivankovac, Putovanje oko tijela Marijane Radmilović zbirka je koja bi "trebala zauzeti istaknuto mjesto u polju suvremene pjesničke produkcije" i, zaista, služiti ne samo kao priručno mjerilo za kritičare, već i za autore.

Osamdesetak stranica uvezene i lijepljene knjige mekih korica s prepoznatljivim dizajnom Meandarmedijine biblioteke Meandar poezija okuplja 37 uglavnom srednje dugih ili dugih pjesama, raspoređenih u četiri cjeline otprilike jednakih opsega. Nagulov i Ivankovac isticali su stilske karakteristike zbirke, no već na razini strukture teksta Radmilović pokazuje vrsno razumijevanje i provedbu. Cjeline zbirke svakako ispunjavaju svoju temeljnu ulogu organizacije korpusa pjesama prema njihovoj tematskoj, motivskoj ili drugoj srodnosti, pa i njihovi naslovi odražavaju/određuju motivske i tematske preokupacije ako ne svih, onda većine u njima okupljenih pjesama. A k tome je i njihov unutrašnji raspored takav da zadnje pjesme počesto poentiraju cjeline. Međutim, cjeline svojim naslovima – "Nezasitna haljina", "Staklo vremena", "Ljepota propadanja" i "Bijela jeka tijela" – istovremeno nude i "mekanu strukturu". Pojmovi-kao-slike, koji vrlo jasno imaju metonimijski karakter, zacrtavaju/prikazuju konceptualne temelje kako svake pojedine cjeline tako i čitave zbirke. Uz ovu osnovu, potku čine i različiti skupovi provodnih motiva, narativnih i stilskih postupaka u pjesmama, koji ne samo da imaju svoju stilsku i narativnu samostojnost i vrijednost već se pojavljuju kroz cijelu zbirku kao jedinice veza cjelokupne zbirke. U svemu, ove različite razine tvore složenu uzornicu, koja rezultira zbirkom u kojoj svaki dio kao varijacija osnovnog uzorka čitatelju komunicira cjelinu; stoga se čini gotovo nemogućim razdvajati i prikazivati zbirku kroz cjeline.

Pa ipak, jasnoće radi vrijedi pokušati oprimjeriti. U prvoj cjelini, "Nezasitna haljina", Radmilović koristi haljinu kao metonimiju za tijelo i/ili jastvo/identitet. Širok tekstilni imaginarij od alata (pletivo i igle, niti), različitih tkanina (najčešće svila, "bogato ukrašena") i ukrasa (npr. zlatnici – tj. dukati), pa konačno i različiti nazivi za tekstilije (haljina, rubenina, košulja, vreća) pojavljuju se da učvrste ovu metonimiju, npr. u stihovima: "tvoje uporno, nestvarno lice / cvjetovi u kosi, cvjetovi na koži / golo tijelo u trpkim travama, / tvoja ozdravljena haljina" (pjesma "haljina ozdravljenja"), koji i zatvaraju ovu cjelinu. U isti imaginarij Radmilović upreda i motive koji će se i drugdje ponavljati pa je tako haljina/subjekt "živom vodom protkana", "korijenjem i gromovima protkana" (pjesma "lažni zlatnici"). Motiv haljine (ili drugi iz ovog tekstilnog imaginarija) služe da bi naznačili nedostatak tijela ili kako bi zamijenili tijelo – u okolnostima gdje je "posvuda trag od leda i pepela, / beskrvna staklovina jezika, prošupljena i sve veća vreća, / nema čarobne riječi, nema čarobnog / predmeta (…)" ("nespokojna pjesma"); u okolnostima gdje je subjekt "izložen", okarakteriziran nedostatkom, najčešće suočen s bijelim praskom; u okolnostima u kojima se moramo zapitati da li je pred traumom subjekt izbačen iz tijela.

U takvim okolnostima, subjekt je nezasitan ne u smislu proždrljivosti, već u njegovoj nemogućnosti da potpuno otkloni glad: "u glasu ti je glad, / nemoć hranjenja, nezasitnost vrloženja / gutamo dan po dan, koliko toga stane / u jedan zalogaj (…) Što stavljam pred tebe, otkida se od mene" (pjesma "hranjenje vrtloga"). U vrtlogu raspadanja i rasipanja česti su motivi kopanja ili obrađivanja zemlje, no bliži htoničkom registru Ivana Šamije negoli Gorana Čolakhodžića. S druge strane, kao da je izbijena iz vlastitog tijela, kao da je tek zaprimila oblik haljine koju nosi, pjesnički subjekt često je preokupirana promatranjem tog propadanja. Čitateljima će promišljanje nad postupnim rasipanjem u poeziji Marijane Radmilović možda evocirati poeziju Ivana V. Lalića, no nasuprot njegovim reminiscencijama nad ruševinama bizantinskog i slavenskog svijeta, civilizacije prije renesansnih temelja zapadnoeuropske civilizacije, Radmilović piše više o krajoliku.

U središtu peripatetičke poezije Marijane Radmilović pitanje je identiteta subjekta, a onda lateralno tijela i jastva i međuljudskih odnosa, njihove uzajamnosti i uvjetovanosti. Dvije polovine zbirke prožima (ne samo, ali pretežito) propitivanje identiteta, usloženo čestim osporavanjem njegovih zakona i igranjem sa semantikom. Nasuprot slavnoj izjavi Gertrude Stein ("A rose is a rose is a rose."), Radmilović pojavnosti i njihova značenja uvjetuje ili negira, npr. "ono što je glad, nije glad, grad opasan zidinama, (…) Ono što je žudnja, nije žudnja (…) Pustinja, načinjena od svog preslika, / od slike ničega, ono što je zvuk nije zvuk, / ono što je slika, nije slika, nije pjesma, / nije povorka, nije tlo što izmiče pod nogama / nije dno što se rastvara" (pjesma "slika ničega"). Ovo negiranje ponegdje ima i pandana u njezinom upiranju na ideju bajki i korištenju motiva ili narativnih strategija iz bajki u pjesmama; međusobni odnosi i identiteti predstavljeni su u vidu bajki kao da je riječ o mitologiji, o razdoblju s kojim smo svi dobro upoznati, ali od kojeg smo vremenski i konceptualno odvojeni. Na tragu oba motiva drugi subjekti koji se pojavljuju gotovo su tipski ili prozaični, više imajući ulogu motiva u argumentu. I dok neki psihologizacijama imaju samostojni karakter ("Taj je dječak htio biti sam sa svojim svjetionicima", pjesma "beskorisna svjetiljka"), drugdje usporedbama označenim veznikom "kao" autorica svega uvjetno dopušta psihologizaciju kroz radnje ili unutarnja stanja. U drugim slučajevima, kada Radmilović subjektima pjesama pridaje identitet, ona osporava jasnoću tog identiteta tako što se pjesnički subjekt drugima obraća ili o drugima progovara kroz pokazne i osobne zamjenice ("Ti si ta koja me vuče kroz vrijeme", pjesma "sigurna kuća"), uvodeći nesigurnost ili uvjetnu nejasnoću – uskraćeni smo za očigledno znanje pjesničkog subjekta. Peripatetičko istraživanje identiteta, u tom smislu, čitatelja navodi da bude jednako "gladan" odgovora koliko je i sam lirski subjekt.

Nužno je istaknuti i pantokratorsku razinu kontrole koju Radmilović drži nad tekstom pa onda i nad čitateljem; teološke (možda i heretičke) konotacije "svedršca" priručne su ne samo s obzirom na religiozne motive Boga i anđela u pjesmama nego osobito na mitopoetičku narav pjesama, koje stvaraju stvarnost koju opisuju. Međutim, identitet pjesničkog subjekta koji propituje složen je; nije samo riječ o tome da Radmilović žagarovski "napiše šuma i bude šuma", već u mnogim pjesmama njezin pjesnički subjekt je nevoljki stvaratelj, promatrač stvaranja. U pjesmi za koju mi se čini da je programska za cijelu zbirku, "luda ptica", Radmilović gotovo brehtovski ukazuje na fikciju poezije: "Ili mogu pjevati drukčije?" Ovo autopoetičko priznanje pjesme kao fikcije/konstrukcije u spomenutoj pjesmi unatoč napetosti koja slijedi za ovim obratom, funkcionira kao ritmički i značenjski odmor i obrat. "Luda ptica" čini mi se kao programska pjesma za cijelu zbirku jer će ovu cezuru na razini zbirke Radmilović primijeniti u prvoj pjesmi ("u zdravlju i bolesti") posljednjeg ciklusa ("Bijela jeka tijela"). U izuzetno rijetkoj komplementarnosti prijeloma zbirke i pjesme, stih "Kao da je i Bog odahnuo, odnekud svježina" iz pjesme "u zdravlju i bolesti", našavši se na početku sljedeće stranice daje nužnu pauzu napetosti i "gladi" dosljedno održavanoj u prethodna tri ciklusa. Pjesme "blagoslov" i "žena koja nestaje" temu identiteta fokusiraju u pitanje identiteta žene. Pjesnički subjekt blagoslivlja Boga što ju je stvorio ženom "jer si me stvorio / a nisi me razumio, jer nisi razumio zašto si me stvorio", kontrastirajući božansko nerazumijevanje umirenim i samosvjesnim konstatacijama punim razumijevanja sebe, identiteta kao samoodrživog i relacijskog, no također i promjenjivog i prolaznog. Čitatelj se može, u konačnici, naći u situaciji da se identificira s ovim Bogom-stvarateljem; da ne razumije u potpunosti čitav itinerar pjesničkog ispitivanja Marijane Radmilović, no čini mi se da je to dijelom i poanta.

Naime, pjesnički subjekt zbirke je melankolik – s oštrim okom za istinu, jedini svjestan onog izgubljenog i svojeg stanja, u nemogućnosti ili u odbijanju da u pjesmama potpuno jasno i razvidno iskomunicira druge subjekte i svoje misli te naizgled bez interesa. Međutim, melankolični narativ pjesničkog subjekta u ovim pjesmama jest rad, uporno mitopoetičko i narativno djelovanje s neizvjesnim ishodom.

Pauza od šesnaest godina od zbirke Bolest je sve uljepšala do Putovanja oko tijela i njezin post scriptum "Vinkovci, 2009." na dnu stranice iza zadnje pjesme povod su ne samo da se pitamo zašto, već i što bi bilo da je Putovanje oko tijela objavljeno prije, bilo neposredno po završetku rukopisa, bilo svega par, a ne deset godina kasnije. Čitajućiovu zbirku nisam mogao ne osjećati da je – ako je kronologija točna – rukopis bio gotovo proročki, anticipirajući 2009. godine mnoge danas aktualne tematske, stilske i motivske preokupacije književnog polja.

I premda se može reći da je zbirka bila kritički zapažena, nisam dojma da je Radmilović dobila više prostora i interesa književnog polja nakon ove zbirke, odnosno da je interes šireg književnog polja za njezino stvaralaštvo bio veći od prolazne fame uslijed objave zbirke. Stoga je i ova kasn(ij)a kritika obol da se prepozna značajna zbirka te da čitatelji svakako posegnu za Putovanjem oko tijela.