'Loše djevojke': Ljubav i snaga kolektivnog otpora

Kao čitatelj različite književne tekstove čitam isključivo glavom; kritički se postavljam prema njima, razmatram i sukobljavam različite ideje koje u njima pronalazim te na temelju toga stvaram određenu predodžbu o tekstu. S druge pak strane, neke tekstove čitam prvenstveno srcem; dopuštam si biti zaveden tekstom, lutati njime ili mu se potpuno predati, ne razmišljajući o potencijalnim posljedicama takvog čitanja. Jasno je da su čitateljske prakse raznovrsne, a strastveni čitatelji prisjetit će se knjiga koje su ih posve obuzele ili začarale.

U nastavku ću pisati o romanu Loše djevojke koji me kao čitatelja zaveo i koji sam čitao srcem, a tamo je i ostao, i zato ga želim preporučiti svima koji se usude izgubiti u jednom zaista posebnom imaginarnom svijetu. Riječ je o prvom romanu argentinske autorice Camile Sosa Villade koji govori o zajednici trans djevojka u Córdobi. Ove djevojke primorane su baviti se seksualnim radom u parku Sarmiento, a važan motiv u romanu je stvaranje kolektiva odnosno zajednice koja im pruža podršku i potporu da budu ono što jesu i žive slobodno.

U vrijeme oko Osmog marta nerijetko se ulovim da više razmišljam o trans djevojkama – njihovom (za mene neupitnom) mjestu u feminizmu, poziciji u društvu i njihovim sudbinama. Ove godine je to osobito teško. Mislim da s obzirom na situaciju u svijetu ne moram dodatno objašnjavati zašto. Poticaj da pišem o ovoj knjizi dolazi i iz ranjivosti, potrebe za borbom i nemogućnosti da utišam svoj glas. Prvi put sam se susreo s Lošim djevojkama pod drugim naslovom, The Queens Of Sarmiento Park u engleskom prijevodu, kad sam u knjižari tragao za knjigom koju ću pokloniti prijatelju za rođendan. Tu dolazimo do razloga zbog kojega mi je ova knjiga posebno važna i zašto ovih dana želim pisati o njoj: vežem je uz osobu koja mi je draga i koja je trenutno na putu da mi iz prijatelja postane prijateljica. Ovim tekstom želim svim srcem preporučiti ovaj roman, istaknuti važnost zajedništva, istaknuti da ljubav uvijek pobjeđuje, i pružiti podršku prijateljici, poručiti da sam tu, kao prijateljice u ovom romanu.

Vratimo se Lošim djevojkama. Ono što je za roman osobito važno istaknuti jest to da je riječ o autofikcijskom tekstu, na neki način buildungsromanu u prvom licu u kojem se priče iz stvarnog života isprepliću s elementima magičnog realizma. U ovoj knjizi je to izvedeno na stilski vrlo visokoj razini s virtuoznosti koja me pomalo i zatekla, posebice zato što je riječ o prvom Villadinom romanu. Sve započinje jedne noći kad seksualne radnice Sarmiento parka u grmlju pronalaze dijete koje je netko ostavio. Najstarija od njih – teta Encarna – odlučuje udomiti dijete i pružati mu dom u svojem ružičastom pansionu u kojem je kolektiv ovih djevojaka pronašao sigurno utočište.

Prije no što dublje zađem u roman, moram prokomentirati ono što me zasmetalo u hrvatskom prijevodu. Riječ je o izostanku bilješke, kratkog teksta na početku romana u kojem autorica objašnjava riječ travesti, a koji je uklopljen u engleskom prijevodu Bad girls (preveo Kit Maude). Travesti je prvotno bio pejorativan pojam u Latinskoj Americi koji se odnosio na osobe koje su se rodile kao muškarci, ali su razvile feminine oznake rodnog identiteta. Kasnije su travesti iz Latinske Amerike preuzele taj termin kako bi imenovale svoj rodni identitet. Ponosno su prihvatile pogrdu, subvertirajući je pa je važno razumjeti zašto sebe nazivaju travestima, a ne trans djevojkama.

„To them, calling us travestis was a way of insulting us. But we weren’t strangers. We were already here, the same as you, and had been for a very long time. The abundance of these lands belonged to us too. And so, I don’t use the term trans women, I don’t use surgical vocabulary, cold as a scalpel, because the terminology doesn’t reflect our experience as travestis in these regions, from indigenous times to this nonsense of a civilization“, stoji u bilješci uz roman.

Smatram da izbor prevoditeljice Nikoline Židek i/ili uredničke odluke Zvonimira Dobrovića da se tu riječ na hrvatski jezik prevodi kao „transvestitke“ ukazuje na nedostatak osjetljivosti i razumijevanja prema temi kojom se roman bavi. Prisjetimo se da transvestizam označava praksu preodijevanja osobe u odjeću stereotipno povezanu sa suprotnim spolom, dakle riječ je o praksi a ne o rodnom identitetu. Ne znam koji je razlog ovome, no smatram da je trebalo barem ponuditi fusnotu u kojoj će se dodatno pojasniti kontekst iz kojeg dolazi ta riječ, kad je već u prijevodu izostavljen uvodni tekst autorice gdje ju ona pojašnjava. U svakom slučaju, zbog ovog bih čitateljima preporučio čitanje ovog romana (i) na engleskom jeziku.

Loše djevojke govore o skupini travesta koje zajedno prolaze kroz individualne i kolektivne borbe. Ono što je osobito dojmljivo je to što pripovjedačica dobar dio prostora u romanu ostavlja za pripovijesti iz života svojih prijateljica. Camila u ulozi pripovjedačice pričama i sjećanjima na brojne druge djevojke skreće narativni fokus sa svojeg života i govori o drugim junakinjama i njihovim sudbinama. Upravo se kroz pozornost i ljubav s kojima pripovijeda tuđe živote vidi osjećaj kolektiva koji je povezivao djevojke iz parka, okupljao ih i međusobno osnaživao. Iako je roman pripovjedan u prvom licu, zbog fokusiranosti na druge pripadnice grupe, a ne samo na vlastitu priču, Camila podiže važnost zajedništva na narativnu razinu. Na taj način daje glas prijateljicama koje svoje priče nikada neće moći ispričati i podcrtava važnost queer zajednice u borbi protiv mržnje na koju nailazi na svakom koraku.

Čini se da su fantastični elementi ovog romana postavljeni na mjesta u kojima je borba s traumama podignuta na najvišu razinu. Fantastikom se kreira iluzija nove stvarnosti koja omogućava pripovijedanje jer je istina – ono nefantastično, previše bolna da bi mogla biti izgovorena. Neki od fantastičnih elemenata u Lošim djevojkama su primjerice posve prirodno prikazivanje toga da teta Encarna ima sto sedamdeset i osam godina, da je jedna Camilina prijateljica – María, prošla kroz metamorfozu u kojoj je iz čovjeka postala ptica, dok je druga Natalí – bila vukodlačica i slično. Magični elementi, posebice kad se njima karakteriziraju likovi, ponekad su dovedeni na razinu groteske. Citiram epizodu u kojoj María otkriva Camili prvu fazu svoje preobrazbe: „Neutješno je plakala, a jedino što je meni palo na pamet je da joj prijeđem rukom preko perja, misleći da si ih je zalijepila kontaktnim ljepilom. Ali ne. Da se uvjerim da perje izlazi iz nje, iščupala si je jedno i stavila mi ga pred oči, a iz rupe u koži je izbila krvava suza. Pomislila sam da će se pretvoriti u sveticu, da je to njezina sudbina. Kako je moguće da nismo shvatile da imamo sveticu pred nosom. María, gluhonijema prostitutka, boležljiva, čiji su govor bili jecaji, lijepa María koja je slinila i molila da je mi obrijemo jer bi se uvijek porezala, bila je svetica naše crkve.“

Još jedan motiv u kojem se spajaju fantastični elementi romana i važnost queer zajedništva je religija. Tu se spominju intimni rituali krštenja i vjere travesta, njihova okrenutost Djevici od Doline, odnosno Gospi od Guadalupea koja je vezana uz marijanske pobožnosti podrijetlom iz Meksika. Molile su se Djevici: „jer je žena i jer nas bolje razumije“, a Teta Encarna je svim štićenicama svojeg pansiona ponavljala da u svojoj sobi moraju imati sliku Gospe od Doline jer je ona „crnka i buntovnica i tako moćna da je mijenjala tijek sudbine“. Zanimljivo je primijetiti važnost Gospe u životima travesta, posebice ako krenemo razmišljati o tome kako neki pripadnici Katoličke crkve pod krinkom te iste Gospe provode sustavno nasilje nad ženama i queer osobama – ironia della sorte.

„Bol jedne je bila bol svih nas“, riječi su kojima se najbolje opisuje ljubav ove zajednice. Djevojke koje su bile izbačene iz svojih domova, odbačene od svoje obitelji, ljubavnika i slično, pronalaze utjehu u ružičastoj kući tete Encarne te stvaraju siguran dom za svaku od njih. Ne sjećam se kad sam posljednji put čitao roman u kojem je zajednica toliko važna, puna ljubavi, podrške i razumijevanja za one koji su odbačeni.

Ne želim reći da je topos queer književnosti nesretan kraj ili nemogućnost queer junaka ili junakinje da pronađu sreću i samoostvarenje, stoga ću u tragičan kraj ovog romana upisati svoje tumačenje koje mi se čini zanimljivim i prilično slobodnim. Roman završava slikom ružičaste kuće u simboličkom raspadu, teta Encarna i njezin sin (dijete koje na početku romana pronalazi ostavljeno u parku) ugušili su se u plinu. Riječ je o samoubojstvu i ubojstvu koje je organizirala teta Encarna. Biram na ovo gledati kao na sretan kraj jer ovdje ljubav nadilazi granicu između života i smrti. Da, riječ je o tragediji, ali ona stoji kao znak pobjede ljubavi nad mržnjom i društvenom opresijom, nasiljem i zlostavljanjem koje su ova majka i sin proživljavali tijekom svojih posljednjih dana života. Camila i druge djevojke povezane s pansionom dolaze na mjesto nesreće te odlaze prema parku Sarmiento (gdje je radnja i započela) kako bi odale počast stradalim voljenim osobama. Pobjeda ljubavi i zajedništva po meni ne može označavati nesretan kraj, bez obzira na tragični događaj kojim roman završava.

U ovaj zaista kratak tekst ne mogu stati sve refleksije koje imam o ovom romanu, zato jednostavno predlažem da posegnete za ovom knjigom i sami otkrijete književno bogatstvo koje ona nudi.

Na početku sam napisao da sam Loše djevojke čitao srcem, vjerujem da je čitatelju ove književne preporuke jasno da je i ovaj tekst pisan srcem. Na kraju, moram izaći iz teksta i reći svojoj prijateljici – volim te i sretan ti Dan žena!