'Ljeta s Marijom': Feministička dekonstrukcija porodične sage

Kada jednoga dana budemo iz budućnosti sagledavali i evaluirali književnost koja trenutno nastaje na prostoru zajedničkog četveroimenog jezika, jedna od bitnijih stavki bit će, nesumnjivo, žensko i feminističko prevrednovanje većine „klasičnih“ književnih tema i žanrova. Takva tema je porodica, nesumnjivo urnek svih naših budućih odnosa, i romanopisci su odavno prepoznali univerzalnost ljudske drame u bjesomučnom batrganju jedinke da se oslobodi od te baštine i pronađe sebe u širokom svijetu, visoko iznad zidova doma. Kao romaneskna tema, svoje je uobličenje pronašla u žanru porodične sage, neko će reći i porodične hronike, koja obuhvata živote članove jedne ili više povezanih porodica kroz nekoliko generacija, pripovijedajući iz različitih perspektiva o ljudskim sudbinama u vihoru historijskih mijena. Veliki broj klasičnih djela su porodične sage, i malo je koji pisac odolio izazovu da se pozabavi odnosima unutar tzv. osnovne ćelije društva.

Malo je, naročito posljednjih decenija, i spisateljica koje su ignorirale poziv da istraže istu temu, prepoznavši u sferi intime, s punim pravom, upravo onu strukturu koja ponajviše onemogućava potpunu aktualizaciju ženskog bića. Taj neuništivi mehanizam patrijarhata i bastion tradicije prostor je u koji se mora literarno zakoračiti, jer upravo se tu stoljećima odvijala ženska historija, koja se ne može razotkriti sve dok se najprije ne oslušnu prigušeni glasovi žena iza zatvorenih vrata. Šta je to što dugujemo pretkinjama i prethodnicama je pitanje koje baš danas intrigira mnoge autorice, a naročito: šta činiti sa svime što su nam dale u naslijeđe?

Naravno, odnos majki i kćerki prva je instanca ovog pripovjedačkog interesa, no feministička se proza ne libi otići, tragajući po ženskoj liniji, koji korak dalje, što je svojevrsni mikro trend koji vidimo i u regionalnim književnostima. Primjerice, u romanu Gravitacije Senka Marić svoju protagonistkinju slika u stanju psihološke rastrzanosti dok reflektira nad uticajima dvaju pretkinja – baka, namjerno preskačući suviše blizak odnos majke i kćeri, što joj omogućava da sagleda duži historijski razvoj između žena koje su ili mnogo trpjele ili mnogo se borile za komadićke slobode. Moja dota Nore Verde već u naslovu sugeriše ovaj tematski pravac, baveći se mirazom koji je protagonistkinji ostao od njene dalmatinske bake, ali u ključu autofikcionalnog bildungsromana. Spomenut ću ovdje i ponešto zapostavljenu Liniju života Emine Žune koja pak bira potpuno drugačiji pristup, spekulativnu fikciju, da bi progovorila o historijski uslovljenim sudbinama žena koje generacijski pripadaju upravo bakama i majkama. Svi ovi tekstovi, manje ili više, tragaju za odgovorom na pitanje: da li ono što nosimo u genima, u kombinaciji sa svima što nam je namrijela historija, doista može biti emancipatorno. Da posudimo stih Selme Asotić iz pjesme Matriliealnost: da li doista jedna na koži / zareže godine druga svine / rešetke treća istupi?

Najnoviju iteraciju ove teme pronalazimo u jednom od najinteresantnijih romana iz prošle godine, Ljeta s Marijom Olje Savičević Ivančević. Roman počiva na pretpostavci da ženska historija nastaje upravo u prekidima muškocentričnog rodoslova – tamo gdje žene iščezavaju iz porodičnog stabla. U ovom romanu, rodoslovlje prati vrlo razgranatu i plodnu mušku liniju, dok ženska imena ostaju zapisana u svom vječitom kćerinstvu: Njihove pretkinje-kćeri, o kojima se znalo samo kako su se zvale i tko su im muški preci, nikad nisu odrasle, nikad nisu imale profesiju, nikad se nisu udale ni imale djecu, nikamo nisu išle i putovale, niti su ikad umrle. Postojale su samo kao djeca, a kao žene bile su izbrisane iz povijesti, ne samo iz povijesti obitelji nego i povijesti općenito (21). Zbog toga je konceptualno načelo romana obrnuti, ženski rodoslov, koji će umjesto muškog prezimena organizirati oko ženskog imena, i to imena Marija, u svakodnevnici pretvorenog u raznolike nadimke. Ovime se potire muškocentrična usmjerenost porodične hronike, fokus na prezime koje se po muškoj liniji nasljeđuje i organizira zajednicu, te fokus na lično ime u prvi plan sada stavlja lične, pojedinačne sudbine i priče čiji fragmentirani nizovi mogu postati okosnica po prvi put iščitane (ili ispisane?) ženske povijesti. Marijeta, Meri, Maša, Marijola i Mara dijele ime, ali njihovi su životi slični samo po tome što pružaju uvid u skrajnuta ženska iskustva u različitim epohama, iskustva koja su, kako kaže Marijola u gorenavedenom citatu, izbrisana kako iz obiteljske, tako iz generalne povijesti ljudske civilizacije.

Olji Savičević Ivančević valja odati priznanje na zanatskom planu jer njena konceptualna zamisao feminističkog prevrednovanja rodoslova ima uvjerljivu i konzistentnu formu: kompoziciono se ostvaruje kroz nehronološko pripovijedanje, a to izvrdavanje vremenskoj linearnosti također simulira i fragmentiranost i sporadičnost ženske povijesti. Roman obuhvata priče pet Marija u pet različitih vremenskih perioda koje su, opet, „izlomljene“ u romanesknom toku na nekoliko ključnih godina („ljeta“) u njihovim životima, a kao što je svaka junakinja individualizirana posebnim nadimkom, i svaka od pripovjednih sekvenci ima različitu atmosferu i ton, te se ostvaruje drugačijim stilskim registrom i dijalektom, u skladu s duhom vremena, da, ali s ciljem da se predoči autentična i prepoznatljiva perspektiva svake od pet protagonistica. Pritom, iako fragmenti opisuju sekvence iz života, uvijek su oblikovani oko nekih ključnih ženskih životnih iskustava kao što su odrastanje i seksualno sazrijevanje, brak, preljub i razvod, trudnoća i majčinstvo...

Marijola, čija nam djetinja perspektiva otvara roman, buntovna je i nemirna djevojčica, kućni wunderkind koji okupljene bake i tetke zabavlja svojim stihovima, no u njoj već klija sjemenka buduće umjetnice, pjesnikinje, zbog čega su njena poglavlja ispisana u refleksivnom tonu, najavljujući već otuđenje koje kao umjetnica osjeća u odnosu na svoju okolinu (Shvatila je da je najgora stvar koja se nekome tko piše može dogoditi da ga obitelj čita (...) Kada se u vezi s tim povjerila očevoj rodici, teti Herci, koja je ipak bila umjetnica, bivša balerina, Herci joj je rekla da je to tako, da svakog ozbiljnog umjetnika i umjetnicu njihova umjetnost udalji od ljudi, ali ne i od prošlosti koju imaju s tim ljudima. (13)) Melanholičan i pomalo tjeskoban portret umjetnice u mladosti nije takav samo zbog njenih ranih stvaralačkih trvenja, nego i zbog odrastanja u raspadajućoj Jugoslaviji, sa prvim proplamsajima nacionalnih netrpeljivosti: djetinja koškanja sa tzv. Lazarima, djecom iz Srbije koja ljeta provode u Marijolinom gradu, kao da najavljuju mračnu budućnost i ratove devedesetih, što će, koju godinu kasnije, potvrditi iščezavanja pojedinih školskih drugova i drugarica iz učionica. Marijolino je porijeklo hrvatsko, ali i bosansko i crnogorsko – njena se porodica najbliže može opisati kao jugoslovenska, ali šta od tih oznaka vrijedi tinejdžerki koja žuri da pročita ruske klasike i da se zaljubi dok prve bombe ne zazvižde nad plažom njenog djevojaštva?

Po opsegu slijedi priča Marijoline majke, Maše, ratnog siročeta koje odrasta u bosanskom selu pedesetih godina prošlog stoljeća – njena su iskustva oblikovana kroz slike tegobnog i siromašnog seoskog života, te gladi (Ja sam čuo da si ti vazda gladna. I gologuza, zavitlava Mašu jedan od seoskih čobana), ali uz obilje komike i humora koji ide uz njenu nemirnu, brbljavu prirodu. Mariolina baba s očeve strane, Meri, u fragmentima posvećenim njenom životu opisuje luk od musave šesnaestogodišnjakinje do dobrostojeće bivše tajnice u drugom braku (Moj pape mene nije potjerao s praga, rekla je Meri. Da druge žene imaju di, rastale bi se one. Skoro do i jedn. Ali između muža i oca izaberu manje zlo, rekla je (...) Njene vršnjakinje u mjestu, rekla je, sad su im već pomrli muževi, stavile su crne marame i sjele ispred kuća i tako će sjediti do kraja života. Navečer unesu tronožac, ujutro ga opet iznesu pred kućni prag (103-104)).

Svaka od njih je u odnosu na prethodnu napravila bar jedan mučni korak unaprijed: Meri se odvažila tražiti bračnu sreću uprkos očekivanjima sredine, Maša se prva izvukla iz ralja siromaštva i školovala, Marijola je pronašla svoj glas. Svaku od njih je, zauzvrat, dočekala nova prepreka: drugi brak značio je odustajanje od karijere, školovanje se prekida zbog udaje, najljepše godine mladosti mrači brutalni bratoubilački rat. No Marijolina prababa Marijeta, kojoj je posvećen jedan usamljen, ali beskrajno šarmantan fragment, podnijela je sigurno najveću žrtvu i zakoraknula najdalje u odnosu na svoju početnu poziciju: dvadesetih godina prošlog stoljeća biti trudna izvan braka znači biti na ivici propasti, no njena visprenost i vitalizam omogućuju joj da preživi i to iskušenje. U pričama drugih Marija vidimo je u pozadini, ali njen je uticaj osjetan. U jedan život stala je mladalačka lakomislenost, propali brak, politička funkcija, logorska golgota, smrt djece. Marijeta prelazi put od „blagoslovljene“ trudne tinejdžerke do počasne predsjednice općine (stalno u žep od traverše mora nosit općinski pečat i judi joj smetaju sad kad se beru trišnje, duhovito opisuje njena kćer Meri majčinu „počast“), da bi skončala u bolesničkoj postelji u koju pada nakon pogibije dvojice sinova, prvoboraca NOB-a. Naravno, ne smije se zaboraviti ni peta Marija, Mara, Marijolina kćerka, opričana kroz prepoznatljive motive svoje generacije – slušalice u ušima, mobitel u rukama, virtuelna prijateljica na vezi, poneki zalutali anglizam i puno tinejdžerske buntovnosti koja je valjda jedna od onih neizbježnih, univerzalnih konstanti.

Ipak, ova je priča ponajviše Marijolina – nije stvar u tome što je njoj posvećeno najviše poglavlja, niti što je ona žiža ženskog rodoslova (pratimo priče njenih baka s obje strane, prabake i kćeri), nego što njena perspektiva i narav spisateljice ustvari oblikuju ton romana: jasno nam je da sve druge sudbine osim njene vlastite predočene kroz sjećanja i ženske pripovjedačke seanse na porodičnim „sijelima“, uz kafu i liker, iza zatvorenih vrata, dok muškarci poslije ručka odmaraju u drugoj sobi. Po čitanju romana, ostaje utisak da se taj nedostatak i nepouzdanost najviše osjete u priči o najstarijoj Mariji - Marijeti koja, sudeći po tragovima posijanim po drugim pričama, djeluje kao da bi mogla ponuditi značajan uvid u stvarnu sliku emancipacije žene između dva svjetska rata i, naročito, njenu žrtvu u vrijeme NOB-a i neposredno poslije, što bi roman nesumnjivo učinilo politički odvažnijim. (Istini na volju, autorica jasno naglašava značaj partizanskog i komunističkog naslijeđa za ovu familiju, kao i političke progone i netrpeljivosti koje pojedini članovi trpe, no ta je tema ipak pozadina za ženske priče.) Ponešto nedostatnom se čini i priča o najmlađoj Mariji, Mari, o kojoj malo saznajemo izvan stereotipnih predodžbi o generaciji tzv. zoomera, što demonstrira da se autorica najviše borila s oblikovanjem glasa najnovije generacije koja nipošto nije ravnodušna prema prošlosti, nego ima itekako razvijeno feminističko čulo i interes za ušutkane glasove iz povijesti.

Naravno, da je svaka od junakinja dobila jednak prostor, onda bi ovo bio znatno drugačiji roman, i vjerovatno bi pravio više ustupaka epskim obiteljskim sagama, što je autorica po vlastitim riječima željela izbjeći. Perspektiva Marijole neskriveno je privilegovana jer je ona pripadnica prve generacije koja je stekla vlastiti autentičan glas i izborila se za svoj prostor slobode i upravo je ona ta na koju bi se mogao primijeniti stih iz pjesme Ane Avgustinjak, prigodno nazvane Po ženskoj liniji: dišu u meni sve / ja sam glagoljanje sklepano od sudbina (prevod Milica Markić). Ova asimetrija pokazuje još nešto: iako o našim majkama malo šta sa sigurnošću znamo (kako kaže i moto posuđen od Marguerite Duras: Majke ostaju najčudnije, najluđe osobe koje smo ikad sreli mi, njihova djeca), izgleda da o kćerima znamo još i manje. No možda je to priča koju treba dopustiti Mari i njenoj generaciji da ispričaju kada za to dođe vrijeme, i biti poštena pa priznati da ovaj tekst, unutar granica koje je sebi zadao, funkcionira sasvim solidno.

Drugi dio knjige, pod naslovom Bablje ljeto, smješten je u pandemijsku 2021. godinu i funkcionira kao svojevrsni epilog – povratak Marijole u rodni kraj koji je, kao i uvijek, pokušaj da se razumije vlastito mjesto u porodici i svijetu. Ovdje ćemo ponajviše naći lirskih momenata koji uvjerljivo slikaju taj uvijek zavodljivi mediteranski krajolik i prepoznatljivi dalmatinski mentalitet. U sekvenci koja opisuje posjet groblju u društvu već ostarjele i ponešto dezorijentisane majke Maše, Marijola će dati melanholičan rezime ženske historije svoje familije: Te bijedne uplakane žene dignute na pijedestale, koje su rodile djecu za rov i raku, otkud li je došla suluda ideja da im je bilo lakše i da su patile manje zato što su vremena bila teža? Crtice iz epiloga povezane su motivom dvaju policijskih potraga: prva za agresivnom mačkom koja je ranila petoro ljudi, druga za nepoznatim licima koja su pokušala posjeći raskošnu bugenviliju koja je decenijama grlila porodičnu kuću. Taj chiaroscuro, međuigra komičnog i melanholičnog, dobro ilustruje emocionalni raspon cjelokupnog romana. Iako prvobitno djeluje kao comic relief, kao da se sugeriše da bismo cijelu ujdurmu s mačkom mogli čitati i u prenesenom značenju – mački su, naime, ubijeni mačići, dok je bugenvilija, očigledno, mišljena kao metafora, možda nedisciplinirano razgranatog ženskog rodoslovnog stabla, poniklog iz rupe u asfaltu, smrtno ranjenog iz, čini se, čiste obijesti. No za razliku od ponešto nejasne i nerazrađene metafore bugenvilije, lajtmotiv kupanja u moru mnogo je uspješniji na nivou cijele knjige: simbolika slobode u prepuštanju valovima kreće se od zabrane i žudnje (Marijeta), prvih stidljivih pokušaja (Meri) i istinskog uživanja i oslobađanja (Marijola) do krajnje nezainteresiranosti, jer virtuelni je svijet daleko privlačniji (Mara).

Recimo još i da među najveće kvalitete knjige spada humor, ponekad nježan i empatičan, nikad bez satirične žaoke (npr. prizor odraslog muškarca koji spava u majčinom krilu nakon ručka), a već u sljedećoj iteraciji sasvim neobuzdan (primjerice, u nezaboravnom odlomku kada majka Maša bdije nad toaletnim navikama Marijole, bodreći svaki buć! koji bi odzvonio u zahodu: Bravo Dalmatinac! Bravo Crnogorac! Evo ga, Bosanac! Opa, Hrvat! Evo Srbin! (20)). Na nivou stila također nema prostora za zamjerke – dijalozi su dinamični, lirske sekvence svedene i disciplinirane, sve je podređeno samim pričama, te se čita lako i brzo. Savičević Ivančević doista je vrsna pripovjedačica koja uglavnom uspijeva držati kontrolu nad svim značenjskim nivoima i formalnim elementima teksta, tvoreći cjelinu koja je, uprkos očiglednoj kompleksnosti, pitka i lako čitljiva. Iako je na trenutke sentimentalna, njeno preispitivanje ženske zaostavštine nikada nije pojednostavljeno niti jednodimenzionalno.

Konačno, ako je ova knjiga autofikcionalnog karaktera kako jedna od kritika sugeriše, onda je ona, ujedno, i masterclass ovog žanra u postjugoslovenskoj književnosti, pokazujući kako autofikcija može uposliti složene romaneskne strategije bez posljedica po pristupačnost. No pravi efekti i značenja romana Ljeta s Marijom otkrivaju se tek ako ga čitamo kao autentičnu feminističku dekonstrukciju klasičnog muškog žanra porodične sage.