Novo radno vrijeme kluba Booksa: utorak - subota od 10 do 18h; nedjelja od 10 do 15h.

Ima li života prije smrti?

Large rowan heuvel ri frmxeyf4 unsplash Rowan Heuvel, Unsplash.
Četvrtak
19.11.2020.

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Ima li života prije smrti?

Draga moja,

evo ti se javljam iz najdužeg sela u okolici, s prozora dnevnog boravka gledam van i jedva vidim krovove udaljenih kuća. Tek kada dođe studeni, hladan i mračan, svake godine iznova osvijestim kako je moja zgrada izgrađena na mjestu isušene močvare jer se ponekad magla ne podiže od ujutro do navečer. Magle, mrakovi, vlaga, okretanje podzemlju i smiraju, sve je to karakteristično za studeni koji svog drugog dana obilježava, ni manje ni više, nego Dan mrtvih. Udubi se malo u čudovišnost i čudesnost ove sintagme, a u našim se krajevima, priznat ćeš, ta misao na pokojne, na različite smrti, prirodne, nasilne, bezrazložne, tragične, protegne i na čitav mjesec.

Sjećam se jedne anegdote dok sam bila mala, a vezana je uz ovu tematiku. Početak je studenog, tada još i novembra, u tom trenutku može i jedno i drugo, nema toliko mrtvih, a najstrastveniji konzumenti jezivog blagdana su bake iz komšiluka koje se danima ranije s krizantemama u baštama spremaju obilježiti ga na gradskim i seoskim grobljima. Plutajući u beskrajnoj dosadi kuhinjice svoje bake dok čekam da se krene na groblje gdje volim tražiti neobična imena na nadgrobnim spomenicima i pridavati im neobične živote i narative, tumbam se preko kauča. Komšinica Marija stoji na vratima i baš u tom trenutku meni izleti vjetar. Čuj, curica sam, imam oko šest, već sam negdje čula da Majka Božja plače kad malene curice prde, i od silne nelagode u trenu provalim: "Ovo je za sve mrtve!"

Možeš zamisliti, doleti mi takva šljaga od bake koja me nikad ni prije ni poslije u životu nije taknula, osim kad me je mazila i navlačila hulahupke do vrata, da sam se dobro zamislila. Nad sobom, nad smrću, nad tretmanom te jedine izvjesne činjenice života kao i onih koji više nisu među nama i postoje samo kao sjećanje. Važno sjećanje koje čini dio nas, našeg identiteta koji nas čuva da se ne raspadnemo, da ne umremo dok smo još živi. Taj dio zaista razumijem. Zašto ti ovo pišem, možda se pitaš. Pokušat ću objasniti ovaj široki asocijativni luk smrti koji se, kao i svake godine, samo ove još i više, nadvio nad sve nas i upravlja našim životima.

Ovih dana, vjerojatno si čula, broj zaraženih Covidom – 19 u Hrvatskoj je prešao tri tisuće. Premijer Plenković rekao je da nas očekuju još veće brojke i ako želimo izbjeći daljnje pooštravanje mjera koje će uslijediti zbog našeg neodgovornog ponašanja, moramo biti discipliniraniji. Također, neki dan je dobri Capak rekao kako je jedna od najznačajnijih mjera borbe protiv pandemije zabrana okupljanja više od pedeset ljudi jer ovaj virus, koji uzrokuje smrti, najučinkovitije živi među velikim grupama. Do sada je bio suodgovoran za nekoliko stotina smrti, mislim blizu šest stotina, ljudi čija su iscrpljena tijela izgubila bitku s virusom. Paralelno s tim mislim da se ne može izbrojati koliko je ostalih smrti uzrokovao, iako se njegove žrtve još kreću, smrti radnih mjesta, malih poduzetnika, velikih kompanija, njihovih zaposlenika, nedijagnosticiranih bolesnika od drugih bolesti, pojačanog nasilja unutar obitelji, odsječenosti od najbližih koji ne žive u blizini, smrti ljubavnih odnosa, smrti koncerata, umjetničkih izvedbi, promocija, čitav jedan lanac smrti koji se od početka godine vuče za svima nama. Otkazano, odgođeno, neisplaćeno, ukinuto, zatvoreno. Koliko je to ljudi i sudbina koje službena politika svakog dana s malih ekrana uz onaj licemjerni natpis "budimo odgovorni" proziva, a koji polagano umiru.

Ipak, iznad svojih teških egzistencija ljudima se svako malo ukažu fenomeni otporni na korona virus, kao i na zakonske odredbe koje za njih ne vrijede ili se stavljaju izvan snage. Ako se sjećaš proljetos, kada je bilo potpuno zatvaranje, održala se čuvena hvarska procesija, a ove jeseni održala se Kolona sjećanja u Vukovaru. Religija i politika, draga moja, otporne su na svjetsku pandemiju, i nije to samo kod nas, ali ja se dotičem ovoga jer me je sram, jer mi je žao tih ljudi, svih ovih godina, a ove najviše.

Nikada nisam bila u Koloni sjećanja, moje sjećanje za mene je prevrijedno i preintimno da bih ga dijelila s Kolindom, Mesićem, Milanovićem, Hasanbegovićem, Plenkovićem i sličnim protuhama i profiterima. S onima koji će trideset godina nakon rata ponovno te stradale ljude, pa i one koji imaju neku svoju, meni doduše neshvatljivu potrebu da se tiskaju u koloni i time dokažu sebi i drugima da nisu zaboravili, izložiti i isturiti da budu žrtve jedne nove tragedije kako bi sačuvali svoju političku moć i skupili jadne bodove. Znaš, ono ljeto kada sam otišla iz Vukovara skoro smo se vratili nazad s otoka jer je tadašnji predsjednik Tuđman naredio da se sva djeca vrate u grad kako bi granatiranje izgledalo efektnije, kako bi imalo bolji učinak na međunarodnu zajednicu. Voditeljice koje su nas pazile odlučile su da ostajemo na moru, tu odluku su donijele na vlastitu odgovornost pa je nekoliko desetaka nas izbjeglo pakao, ali službena politika nije se pomaknula ni za milimetar. Žrtvovanje drugih kako bi se sačuvala moć u ovim našim krajevima dovedeno je do savršenstva pa ako još postoji mogućnost da se neka smrt eksploatira, nitko sretniji od njih.

Zato mi sve ovo skupa djeluje kao još jedna velika vukovarska tragedija koja bi, kao i neke prethodne, svoj epilog mogla dobiti tek naknadnim brojanjem novih žrtva. A kako se tek osjećaju oni koji zaista žele ostati živi, čija se egzistencija oslanja na druge žive i zdrave, oni čiji su poslovi na izdisaju jer ovise baš o okupljenim ljudima, mogu samo pretpostaviti. S pravom se pitaju zbog čega su ti ljudi u Vukovaru uopće i poginuli kad se ionako sve vrti oko smrti, a ne života. 

Sukladno tome, budući da je odredba o zabrani okupljanja tih dana bila izvan snage, trebalo se organizirati čitanja, promocije knjiga, koncerte, kazališne predstave i sve ostalo što nas zaista drži na životu, sve ono za što su ljudi poginuli da bi njihova djeca živjela slobodno. A ne religija i politika.

Kad smo kod toga, ovo će ti zvučati kao neki vic, ali nije. Došao moj D. neki dan doma iz škole i kaže: "Vjeroučiteljica je rekla da ne postoji Dan mrtvih jer postoji samo život vječni i dok ne dođemo u njega, nismo sretni. A ja sam joj rekao, ali vjeroučiteljice, ja sam sretan! A ona meni da nisam, i ne mogu biti jer stalno nešto želim." Zamisli to. I tako su se još neko vrijeme uvjeravali, dijete učiteljicu da je sretno, a ona njega da nije dok ne umre. Što reći?!

Završit ću ovo makabrično razmatranje studenog u kontekstu religije i politike pjesmom albanskog pjesnika s Kosova, Arbena Idrizija koja mi se čini prigodna. I ako već treba da pokupim virus, nekad to bude uz rakiju na nekom adventu, s tobom, dok nazdravljamo i čekamo barem rođenje.

Ljubim te novembarski,
Tvoja Iv.

Zveri vole otadžbinu

zveri su pravi oslobodioci, nenadmašni revolucionari

zveri prolivaju i poslednju kap krvi za otadžbinu

zveri urlaju do promuklosti u ime otadžbine

(pas se boji da će mjesec osvojiti njegovu domovinu zato laje na njega!)

zbog otadžbine zveri te izgrebu, zariju kandže, raspore grlo

ako nisi ponio zastavu ne gine ti mrtvački pokrov

zveri ti isišu krv ako nisi na zboru u pravom rovu

čim izbije rat zveri dižu u vazduh, moral, pravo, savjest

zveri znaju da im bog prašta sve što urade

zveri vole otadžbinu i služe joj odano

zveri su sveti oslobodioci

zato traže kao nagradu svu vlast.

 

To: Ivana Bodrožić
Subject: Ima li života prije smrti?

Draga moja Ivana,

pogrešno je bilo čitati tvoje pismo prije spavanja i razbuditi sve misli. I bez toga mi se često događa da mi riječi ne daju spavati i onda se budim u gluhe ure i zapisujem, šaljem sebi esemesove koje ujutro katkad ne znam dešifrirati, a tako je, izgleda, bilo i sinoć. S druge strane, lakše pišem kad sam ja ona druga, ona koja odgovara, pa mi nakon tvojih riječi izgleda prirodno govoriti o smrti bez patetike, o ratu duhovito, a o politici istinu, skoro sa smiješkom, bez ustručavanja, kako i ti pišeš o onome o čemu se u javnosti ili "mudro" šuti ili gromko, ali ni približno tako uvjerljivo, kune i psuje.

Jednostavnije je uzeti sebi uvijek malo više slobode nego što je dozvoljeno, kad shvatiš da je to jedini način da je ostvariš. Čitajući te, to je misao koja mi se često nameće.

Ipak, poželiš li nekad da pišemo samo o knjigama, da budemo, da prostiš, pravi ljepodusi (ljepoduške)? Drugo je pitanje može li govor o književnosti biti "samo o knjigama" jer jedva da postoji dobra književnost koja na neki način ne bi potpala pod angažiranu, ne uvijek direktno, ali kao reakcija na realnost, kao san, kako predlaže Sabato; djeca i ignoranti to ne znaju jer djeca još nisu osjetila ili osvijestila, a nadureni ignoranti u samoobrani ili samoobmani ignoriraju. Ne možemo biti iznad ideologije, ne zato što nećemo – pa to bi bilo tako sjajno – nego zato što je ideologija, barem tu gdje jesmo, uvijek iznad nas, iznad života i smrti. To je, eto, logika usuvo, neka činjenica. Bitisanje u kojem je politika u krevetu i u loncu, smrt u kojoj je politika i na čituljama i ne da mira kostima mrtvih.

Jedna od netočnih stvari koje se mogu pročitati o književnosti (pisanju uopće) jest da se obraća (samo) istomišljenicima. Lijepo je nekog sličnog sebi utješiti, oraspoložiti, ohrabriti, ali lijepo je i budalu iznervirati.

Recimo, sigurna sam da bi tebe silno radovalo da ovo tvoje pisamce upućeno meni pročitaju i tvoji, u pismu nabrojani, politički miljenici i dosljedni članovi stožera, kao i poklonici pokojnog Tuđmana. Da se, ako ništa, barem malo uzvrpolje pri pomisli na Vukovar i na ovogodišnju kolonu, da im na tri sekunde bude neugodno.

Vezano uz to, a i spomenuto parareligiozno iskustvo koje je na školskom vjeronauku doživio tvoj dragi D., sjetila si me kćeri koja je, još dok je bila u osnovnoj školi, pitala što znači stih iz naše državne himne "veseli se tužna mati, padoše ti vrli sini". Što da joj odgovorim: da je svaka majka ponosna i sretna kad joj djeca poginu za domovinu ili da je sve to jedna užasna laž?

Slijedi priča.

Eto, baš u ovom studenom mjesecu, mjesecu smrti koji si gore tako vjerno dočarala, moja mater uvijek posjećuje "staro groblje" u parku Vitturi u Kaštelima i onda mi o tome priča preko mobitela. Nema opasnosti da će se tamo zaraziti koronom jer to lijepo i tajanstveno "staro groblje" odavno je napušteno, zapušteno i devastirano i tamo gotovo nitko nikada ne zalazi. Nakon što je šezdesetih napravljeno novo groblje, mještani su (iz meni ne sasvim jasnih razloga) preselili kosti svojih mrtvih u te nove grobnice, a na starom groblju su ostale uglavnom kosti onih koji više nemaju nikoga. Stjecajem okolnosti, tamo počiva i moja prababa i, nekoliko metara dalje, njena dva sina, braća moje bake po ocu, koji su poginuli kao partizani u Drugom svjetskom ratu, a bili su premladi da bi ostavili izravne potomke. Nekad se po jednom od njih zvala moja osnovna škola, a po obojici Riva u mjestu u kojem sam odrasla, ali tada heroji, ti mrtvi mladići već odavno nisu in i danas ih se nitko ne sjeća. Nitko, osim moje uporne matere.

A umrli su prije nego što je ona uopće došla u Dalmaciju i u očevu obitelj, nikad ih nije vidjela, osim na dvije-tri sačuvane fotografije, nisu u srodstvu, ali je jedina osoba koja njihove grobove obrasle mahovinom (prababin bez imena s križićem, a od sinova joj s petokrakom), uređuje i kiti cvijećem. Nakon svog malog obreda, nazove me pa na svojoj simpatičnoj mješavini štokavskih i čakavskih naglasaka, kaže: "Bila sam kod prababe i ujaca, odnijela sam im malo cvića." A ja je pitam: "Pa šta kažu, majko, jesu li me pozdravili?!" Ona zna za moj prezir prema kultu mrtvih, ali ignorira. "Jesu, jesu, pitaju te jesi li nas zaboravila?" (Tu i na sebe misli.) Tad moram uzvišenim šaljivo-patetičnim tonom izreći nešto tipa nikad vas neću zaboravit jer to je naša igra, jedini točan odgovor i sve što ona zapravo želi čuti.

Jasno mi je da moja majka Marija ne posjećuje samo moju nepoznatu prababu Mariju – koja je (nešto drugačije nego u državnoj himni) umrla od tuge kad se vratila iz logora na Molatu i saznala da su joj u ratu poginula oba sina. Posjećujući te oronule i korijenima čempresa i maslina već podignute kamene ploče, mama posjećuje i nepostojeći grob svog oca (također ubijenog u ratu i bačenog u neku jamu) i grobove svih svojih koji su joj sada i zauvijek predaleko.

Pa su se, eto, u intimnom činu sjećanja, u sasvim privatnom trenutku povijesti i sadašnjosti, našli nekadašnja djevojčica koja se rodila nakon očeve smrti i nikad nije saznala gdje su mu ostale kosti – i kosti dvojice mrtvih momka, partizana, koji su uistinu "prolili krvcu za domovinu", ali ih aktualna politika više ne treba, odrekla ih se, odbacila ih, učinila gotovo ilegalnim svaki spomen na njih i rado bi ih zaboravila. Kao što bi sutra zaboravili i poginule Vukovarce da im tu i tamo, bar jednom godišnje, ne trebaju.

I dok se, draga moja prijateljice, oni koji nakratko imaju moć kockaju životima živih i preslaguju kosti mrtvih kako im kada paše, nama zaista ne preostaje puno više od te predložene rakije s kojom za dišpet ili čisto iz gušta možemo, u pogodnoj prilici, nazdraviti životu, a svoje mrtve, nestale, nezaboravljene ionako čuvamo kao dio sebe, baš svaki dan. A može se i pisati, ovako kako ti to radiš, uzvodno.

I još nešto, dok sam u gluho doba sama sebi slala mobitelom poruke, koje ću poslije zabilježiti u ovom svom odgovoru tebi, pročitala sam da je umro Ivan Kožarić. Ta vijest u meni nije pobudila tugu, Kožarić mi je i kao pokojnik asocijacija na nešto vedro i vitalno, kao Kairos; umjetnik je umro, a životna radost je ostala. Kakva maestralna subverzija, kakav nadživotni umjetnički angažman. Podsjetio me opet što bi sve ovo trebalo biti – što god neupućeno tvrdila vjeroučiteljica tvog sina – život je igra. (Trebao bi biti!) I u ovom trenutku jedino mi se, uz malo dobre sanitarne sreće, važnim čini sačuvati to pravo i volju za igrom. Što misliš? Nisu li se za to borili?!

S ljubavlju i brigom, ma bez mučnine,
Tvoja Olja

Možda će vas zanimati
Četvrtkom u četiri oka
Homepage photo 1604230729027 8459422f69da 05.11.2020.

Poljakinje svih zemalja, ujedinimo se!

'Poljakinjama ili već sutra o nama, preostaje samo solidarnost, međusobno razumijevanje i poštivanje tuđeg izbora.'

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage judy garland ruby slippers ht mem 180904 hpembed 23x15 608 22.10.2020.

Posljednji tulum u gradu: o jednoj i drugoj mladosti

"I tako smo nas dvije, Crvenkapica i Dorothy u nešto zrelijim godinama, krenule istom stazom oko teatra, da sretnemo one nedavne sebe..."

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage secret 3037639 960 720 08.10.2020.

Literarna reportaža: književne influenserice na tajnom zadatku

Ivanina i Oljina reportaža iz jednog neobičnog kluba!

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage 4684668959 70bff53e6f c 24.09.2020.

S brda na brdo; Zagreb tak imam te rad

Ivana i Olja vraćaju se nakon ljetne pauze s kolumnom o novim počecima.

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage 3028574128 b24d85587c b 16.07.2020.

Kratka odjava za varljivo ljeto

Oljina i Ivanina kratka odjava prije ljetne pauze. Čitamo se opet u rujnu!

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Četvrtkom u četiri oka
Homepage 47108279111 fc20ac8422 c 02.07.2020.

Kako nastaje ljudsko biće?

'Rekla bih, to pitanje je presudno, ne kada, nego kako nastaje ljudsko biće?'

Piše: Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu