Ljepota naivnog

Gitara od palisandra prvi je roman Kristine Gavran, a njena druga publikacija (prva je zbirka priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu, Disput, 2016.). U par godina Gavran kao da je preskočila nekoliko poetskih stepenica pa je nakon korektne zbirke priča napisala imaginacijom širok, konceptualno snažan i kompozicijski kompleksno složen roman s pet glavnih junakinja koje veže motiv iz naslova. Posebno fascinira način na koji su pojedinačne priče sižejno povezane u cjelinu – roman se sastoji od tri dijela, a svaki dio od po jednog dijela triju priča. Vremenski, priče obuhvaćaju vremensku crtu od predmodernog do (post)modernog, a kompletno značenje i ulančavanje postaje vidljivo tek krajem romana. Stilski i tematski, riječ je što o bajkovitim, što o realističnim pričama (ili hibridima) koje vežu motive umjetnosti i muzike s jedne te prirode s druge strane.

U svojoj osnovnoj ideji Gitara od palisandra postavlja pitanje o odnosu prirode i umjetnosti, drevnog i suvremenog, vremena mitova i vremena bez mitova. Tekst u tome nije nimalo naivan, a tome je tako iz više razloga. Prvi je kompozicijsko rješenje – tekst je podijeljen na tri dijela, a svaki dio na pet poglavlja, koja nose imena svojih junakinja (Asha, Ruža, Sirotica, Gabrijela, Petra). Kako progredira radnja romana, tako se priče povezuju, da bi konačno značenje dobile u posljednjem dijelu. Kraj jedne priče početak je druge – čitatelj ima dojam da su junakinje generacijski povezane, dok one ustvari simboliziraju čitavu ljudsku povijest. Gavran je roman kompilirala majstorski, a iz vještine kompozicije i pripovijedanja čitatelja prati trpki osjećaj sraza bajkovitog i realističnog, prirodnog i umjetnog.

Priroda i umjetnost sreću se u središnjem motivu romana, gitari od palisandra, a važno je istaknuti kako muzika ima veliku strukturnu ulogu u tekstu. Dijelovi romana nazvani su po načinima izvođenja glazbenog djela (Glissando, Pizzicato, Vibrato), a na početku svakog poglavlja čitatelj dobija „preporuku" za slušanje u vidu interpretacije neke slavne gitaristkinje (Tatyana Ryzhkova, Xuefei Yang...). U tekstu, a pogotovo u zadnje dvije priče, mnogo je opisa instrumenata, izvođenja i procesa stvaranja, a sama simetrija romana simulira formalnu preciznost glazbenih oblika.

Prve dvije priče, priče Ashe i Ruže, su formalno i motivski najbajkovitije (mogući su čudesni događaji, pojavljuju se čudesna bića) te najviše vezane za prirodu kao mjesto iskona te povratka iskrenom i čistom pa čitatelj na trenutke ima osjećaj kao da je upao u fantastičnu pripovijetku Mor Đure Sudete (1929.) ili u anime film Princeza Mononoke Hayaoa Miyazakija (1996.). Osim toga, uočljivi su glavni elementi (funkcije) bajke pa se jasno vidi tko je pomagač, tko glasnik te gdje će junakinja naići na prepreku.

Asha je smještena na početak pripovjednog vremena, dok su ljudi Zemljom hodali u plemenima, a s njima su živjele boginje i bogovi. Ona je početak priče i svijeta, što je opravdano sugerirano njenim imenom, a neopravdano upotrebom aorista i imperfekta („zemlju iscrtaše ogradama", „Ashina se majka smijaše"). Druga se priča seli u sljedeću etapu razvoja, sjedilačku. Junakinja Ruža živi u selu koje nema imena, kulturno izdvojenom prostoru za koje ne postoji vanjski svijet, već samo čarobna šuma koja ga omeđuje. Vrijeme u selu je mitsko, pravilno, ciklično, a takva je i struktura Ružine priče. Također, odabir imena – Ruža, Relja, Jela – koketira sa slavenskim mitovima, a likovi su izrazito praznovjerni.

I dok su prve dvije priče bajke, za treću – koja se formalno i semantički nalazi u središtu romana – možemo reći da je bajkovita, iako je načelno realistična. To bajkovito u priči ima veze s jednom karakteristikom junakinje Sirotice koja dolazi u grad Betulo, a koja nema prošlosti, odnosno sjećanja na prošlost. Utvrđeni grad označava sljedeću fazu – iako se u romanu nigdje eksplicitno ne spominje vrijeme, spominju se neki indikatori razvoja društva, primjerice kočije. U toj se priči materijalizira motiv gitare od palisandra, motiv koji veže sve junakinje i tkivo koje od pojedinačnih priča gradi roman.

Posljednja su dva dijela smještena u urbana središta modernog društva. Sama zajednica gubi na važnosti, a u središte svijeta dolazi individua, preciznije – genij umjetnik. Iako pisane u realističnom ključu, ove priče, a posebice zadnja, čija je junakinja glazbena vrituozkinja imenom Petra, zadržavaju bajkovitu notu, ponajviše zbog činjenice da se nadstruktura bajkovitog romana realizira žanrovski sretnim završetkom.

Osim prirode i umjetnosti, važna je i funkcija i uloga roda u romanu. Nositeljice priča su uistinu junakinje koje prelaze granicu semantičkog polja, što je najvidljive na primjeru Ruže koja odlazi u šumu (u koju inače odlaze samo muškarci, drvosječe) kako bi spasila muža i osigurala prosperitet svojoj obitelji. Žene ženama u romanu pomažu – kako se komentira u jednom trenu: „Tome žena služi ženi, da se u njoj ogleda i popravlja ruž." Sve su ženske sudbine vezane za muškarce, ali iz njihovih ralja do kraja romana izmiču, uglavnom uz pomoć drugih junakinja. To je najvidljivije na primjeru Gabrijele iz četvrte priče, kći gatare iz cirkusa i nomadkinje, koja i sama postaje urbana nomadkinja koja putuje od grada do grada i zavodi umjetnike kako bi im bila muza. Ona se na kraju – uz pomoć prijateljice – odmiče od te funkcije te odlazi živjeti samostalno.

Konačnu realizaciju samostalnosti – skidanje okova konvencionalne ideje obitelji sastavljene od muškarca, žene i djeteta – čitamo na samom kraju, u zadnjem dijelu treće priče. Naime, Petra, profesionalna muzičarka, zatrudni; biološki otac djeteta je njen kolega muzičar, koji s odgojem djeteta ne želi imati veze. Stavljena pred izbor između majčinstva i karijere, Petra bira oboje, u čemu joj, kao u nekoj obiteljskoj idili, pomažu otac, tetke, menadžer i prijatelj John, inače homoseksualac, te savršena prijateljica Sara, također glazbenica, na čijem koncertu nastupi par dana prije termina poroda.

Sretnim krajem dosljedno se provodi bajkovita matrica teksta, a suvremenost, u kojoj je sav sadržaj pojeo marketing i prezentacija (pa tako John objašnjava Petri da je važno koju haljinu nosi na koncetru i kakva joj je frizura), ipak nudi mogućnost sreće i mira. Jedini uvjet za to jest biti iskren, puno raditi i okružiti se dobrim ljudima – simpatično, naivno i bajkovito.

Ovako čitana, Gitara od palisandra nudi neku drugu varijantu stvarnosti – svijet u kojem će se svi elementi priče urotiti kako bi junakinji bilo što bolje, odnosno kako bi omogućili sretan završetak. Dosljedno, u trenutku kada zbog trudnoće junakinja „izgubi" svoj umjetnički dar, tu su dvije žene – spomenuta Sara te Gabrijela iz prethodne priče – da joj, kao magičnim štapićem, vrate gitarističku virtuoznost. S obzirom na tipove realizma – kodiranja teksta u prividnom suglasju s diskurzivno konstruiranoj zbiljom – pridjev bajkovito, vezan uz poetiku Kristine Gavran, može na momente zazvučati i cinično, aludirajući pritom na činjenicu da je emancipacija junakinje, ovako provedena, u takozvanoj stvarnosti nemoguća. Tome možda i jest tako, ali s obzirom da se radi o umjetničkom tekstu te da su svi elementi pripovjedno opravdani, takav bi cinizam ipak bio neopravdan.

Na kraju, moramo spomenuti i neka slaba mjesta. Ona se u prvom redu odnose na stil, koji je kod Gavran i dalje odmjeren i suzdržan. Iako je to osvješten poetski izbor, on je i u svojim gabaritima i dalje previše oprezan. Kada ne bi bilo tako, jezik autorice bi još uspješnije zrcalio sadržajnu razinu, prirodu i podražena stanja likova. Drugim riječima, same su priče i njihovo kompozicijsko smještanje puno zabavnije od pomalo dosadnog jezika kojima se pripovijedaju, a opći je dojam da se autorica jezično puno bolje snalazi u bajkovitom, nego u realističnom registru. Druga je zamjerka uvjetnog tipa i puca na žanr bajke koji bi, s obzirom da se provodi i kroz suvremenost, mogao biti malo elastičniji te pred sam žanr postavljati nove zahtjeve.

I uz ove je opaske Gitara od palisandra snažan tekst. Emotivan, maštovit, zanimljiv te – kao što je spomenuto na početku – briljantno složen roman koji pruža veliki užitak u čitanju. Gitara je plastičan dokaz razvoja autorice od koje bi se u budućnosti mogle očekivati velike stvari.

Foto: izvor