'Leglo': Mozaik života

Leglo je mjesto gdje se legu životinje. Ono je i ukupnost onih životinja koje su se zajedno okotile i upravo zbog toga nas taj pojam često isprva asocira na toplinu, bliskost, bivanje pod okriljem, na sigurnome mjestu, na bivanje prigrljenim. Pa ipak, u leglu mladunce katkad odbace roditelji, a nekada ostatak mladunaca iz njihovoga vlastitog legla. Neki od njih su rođeni slabiji, a neki jači. Neki od njih, nakon što ih se odbaci, srećom budu prihvaćeni od drugih jedinki iste, a katkada i od druge vrste. Usvojeni, rekli bismo. Neki mladunci ostaju duže zaštićeni u leglu, dok su drugi brzo izbačeni pa bivaju rano osuđeni na samostalno snalaženje i preživljavanje, unatoč tomu što su tek po prvi put osjetili lepet svojih krila na rubu gnijezda gdje su se izlegli ili su pak tek stali na svoje slabe nožice i napravili nesigurne korake.

Čovjek, kao i sve ostale životinje, ima svoje leglo, svoju obitelj – krnju, cjelovitu, skladnu, disfunkcionalnu, blisku ili pak otuđenu. Ona se manifestira u raznim oblicima i konstelacijama, s više ili manje članova, krvno povezanih ili ne, ali nekada je i posve odsutna. Pa ipak, kakvagod ta obitelj bila, svakoga pojedinca upravo pripadanje ili nepripadanje određenome obiteljskom leglu neminovno obilježava i pritom oblikuje njegovo jastvo, jednako kao i proces njegovoga stvaranja.

Leglo je također u prenesenome značenju izvor ili pak žarište zla, bolesti, zavjera. No, sva su legla u mnogočemu upravo sve od navedenoga i svaka od asocijacija na taj pojam ili pak njegova definicija na neki je način primjenjiva na leglo koje promatramo. Ona su i mjesto gdje se rađamo, uska obitelj kojoj pripadamo, ali i ono što nas, osim bi što nas trebalo štititi od zla, često možebitno upravo nagne ka zlu te ono što nas krhke i nezaštićene gurne u grubi svijet ili nas svojim zlom nepovratno ošteti.

Upravo o tome govori zbirka kratkih priča Leglo Suzane Matić. Obitelj je lajtmotiv u četrnaest kratkih priča koje vrlo oštrim in medias res otvaraju kratke životne epizode. Te nam epizode potom pružaju vrlo dobar i upečatljiv te, s obzirom na duljinu samih priča, poprilično sveobuhvatan uvid u za svaku pojedinu priču značajne situacije u kojoj se nalaze protagonisti. U tim se epizodama, snažno fokusirano na isključivo jednu osnovnu životnu problematiku, opisuju fragmenti života naizgled posve običnih likova. Samo naizgled jer oni su obični isključivo zbog činjenice da predstavljaju neki od čestih fenomena u društvu, zbog čega nam se pri čitanju doimaju poznatima i bliskima. Svaki od tih likova, noseći svoj teret, upravo u svojoj običnosti postaje posve neobičan čim se zagrebe po površini i čim ga se ogoli, a time i svaki od njih direktno, oštro i bez oklijevanja ili uljepšavanja čitatelja suočava s temama za koje znamo da postoje oko nas, a su često i dalje tabuizirane, stigmatizirane ili ignorirane. 

Primjerice, bulimija je poremećaj u prehrani koji nije toliko rijedak, ali kako uopće izgleda unutarnja borba u osobi koja se bori i s bulimijom? Koje opsesivne misli i činovi karakteriziraju bolest koja može imati smrtni ishod? Podosta tabuizirana, ta je tema često površno obrađena, ali ne i kod ove autorice. Suzana Matić nas suočava sa stvarnošću, kakva god ona bila i kakva god ona jest, sa svim njezinim dobrim i lošim stranama, s toplim i grubim trenutcima, smislenim i jasnim okolnostima i uzrocima, a sve to čini vrlo dirljivo, a istodobno direktno, dosljedno i opipljivo. Autorica je likovima stvorila siguran prostor u kojemu oni iz prvoga lica progovaraju o duboko intimnim temama i otkrivaju svoje najbolnije točke, a pritom svakome od njih prilazi s mnogo opreza, pažnje i ispod svakoga im naslova brižno pruža svojevrsno okrilje u svojemu leglu priča. 

U središtu svih priča ove zbirke su žene, a gotovo sve su i protagonistkinje te ujedno i pripovjedačice u prvome licu. Iznimke su samo dvije prve priče u zbirci u kojima iz prvoga lice govore muškarci, ali se i oni obraćaju ženama u svome životu. Jedan od njih radi u domu za starije i nemoćne te razgovara s Julijom, stanarkom toga doma, po kojoj je ova priča o starici koja preosjeća i naslovljena. Druga od tih priča je naslovljena U ime oca te u njoj progovara muški lik koji nikada nije odrastao, samo je ostario nikada ne upoznavši svoga oca. U priči se obraća svojoj majci u crvenoj haljini, jednakoj crvenoj haljini u kojoj se zamišlja protagonistkinja priče Narast će, jedne od najupečatljivijih u ovoj zbirci. Ona na početku svoje priče zamišlja sebe u takvoj haljini i kao majku kakva želi biti. Čim saznaje da je trudna, želi biti najbolja majka, planira svaki budući korak, ali već u utrobi nešto polazi po krivu. Uz dozu humora pratimo odgoj i odrastanje njezine kćeri rođene iz kakice. U priču ulazimo u trenutku kada je kći već u pubertetu te su svađe između njih neizbježne, a sva se krivnja pritom svaljuje na majku. Čini se da je njezina najveća krivnja što na vrijeme nije prerezala simboličnu pupkovinu, a možda i ona samo preosjeća, pati od viška ljubavi prema kćeri. Višak ljubavi, kao i njezin manjak, očito nije dobar za leglo.

Još jedna izuzetno snažna, a možda i najupečatljivija od svih četrnaest, jest priča naslovljena Male ružičaste djevojčice, priča o dvjema djevojčicama od kojih jedna živi s poremećajem u prehrani. Ili barem pokušava živjeti dok bolest preuzima glavnu ulogu u njezinome životu, a ona postaje samo promatrač i žrtva negativnih opsesivnih misli i postupaka. Osjećaj bezvrijednosti, žudnja za boljim izgledom, nepristajanje na kompromise, neprihvaćanje stvarnosti i neprihvaćanje pomoći su je izgladnjeli. Izgladnjela je i zbog manjka ljubavi i pažnje, zbog odbačenosti. Vrlo je rano u svojoj dobi utjehu pokušala pronaći u tijelima muškaraca, ali je nakon tih pokušaja gađenje prema samoj sebi još više raslo. Autorica je nevjerojatnom vještinom opisala misli i stanja djevojčice koja broji kalorije, skriva hranu u džepove, povraća, srami se jesti, srami se sebe i svoga tijela, ali i postupaka, djevojčice koja se boji kalorija iz Labella na usnama.

Za razliku od Ivane Šojat koja se u romanu Sama ovlaš dotaknula teme bulimije samo usput navodeći kako je junakinja dvaput povraćala, Suzana Matić temi prilazi bez imalo zadrške i pogađa ravno u srž, kroz protagonistkinju verbalizira vrtlog misli mlade osobe koja vodi tešku borbu i ne libi se koristiti i vulgaran te teško probavljiv jezik za čitatelja jer takva je bolest o kojoj piše. Djevojčica tako zapisuje u poruci svojoj sestri: ,,Moje tijelo je moj zatvor, moj zatvorenik, moj krvnik, moje bojište, moja unutrašnjost – unutrašnjost Pandorine kutije dan prije nego što će eksplodirati, ne mogu sada dok pokušavam pojesti život i ne izrigati ga, a pozadina mojih zuba je meka i ljepljiva i ima boju pljesnivog pekmeza od šljiva, ne mogu dok panično razmišljam što će me prije ubiti [...]” Autorica je kroz riječi mlade djevojke oslikala cijelu tu nevidljivu bolest u njezinoj najsurovijoj formi, ali i njezine uzroke i simptome te je na malo stranica progovorila o temi o kojoj se bez sumnje premalo govori. Direktno nas je suočila sa svom težinom tereta koju nosi oboljela osoba, a nesretnim je završetkom nesumnjivo šokirala čitatelja. Jer šok je dobra metoda koja nas budi iz tromosti.

Svaka od priča je na svoj način vrlo dojmljiva, s protagonistkinjama se vrlo lako poistovjetimo, a abruptan kraj epizoda je možda i najbolja metoda koju autorica ovdje koristi. Prozor se odškrine, otkrijemo ključne detalje iz života tek nam predstavljenih, posve novih likova, a potom se prozor naglo zatvori. Autorica ostavlja čitatelja da se snalazi, kao što su i likovi ostavljeni da se snalaze. Prvi dojam pri čitanju jest obilježen nostalgijom po zatvaranju svake priče, možebitno zbog njezinoga ne tako dobrog ili otvorenog završetka. No, upravo takve epizode donosi život. Život niti piše sretne završetke niti je ovo bajka, kolikogod autorica ubacivala citate iz Alise u zemlji čudesa i u pozadini puštala glazbu Pink Floyda. I dalje u pozadini tutnji potres, vrišti stvarnost, uvlači se i smrt koja je sastavni dio života. Žene se bore s neplodnošću, spontanim pobačajima i lokvama krvi, odbacivanjem i samoćom, a obrasci se nerijetko ponavljaju, traume se prenose s generacije na generaciju. Kada se sažme ova zbirka, obitelj, temeljna društvena zajednica, to leglo kojem pripada svaka od tih jedinki, glavni je uzrok alijenacije – i od te obitelji, ali i od sebe samoga.

Autorica je pred čitatelja na ne toliko mnogo stranica postavila doista šaroliku lepezu likova u kojima čitatelji mogu pronaći odraze sebe ili pak prepoznati odraze nekoga iz svoje okoline – iz potpuno drugog kuta, duboko u njihovu unutrašnjost. Sve likove u ovoj zbirci povezuje život, svojstvena im individualnost, sudbine od kojih se ne može pobjeći, disfunkcionalnost unutar legla, a poneke slične rečenice koje izgovaraju likovi iz posve različitih priča zaokružuju ovo djelo u skladnu cjelinu kojom se oslikava cjelokupno društvo obilježeno kontekstom današnjice, ali i težinom prošlosti, generacijske boli, trauma, raznih kliničkih bolesti, samoće i nedavnih potresa te pandemije.

Zbog oblikovanja rečenica kojima su artikulirane misli i osjećaji likova, dojma spontanosti, iskrenosti, njihove snažne emotivnosti te zbog visokoga stupnja stilske pročišćenosti cjelokupnoga teksta, stranice ove knjige djeluju toliko vjerodostojno da se doima kao da su istrgnute iz dnevnika osobe koja je sve ispričano preživjela iz prve ruke. Suzana Matić je, vrlo vješto progovarajući kroz niz raznolikih likova, u svojim pričama poetičnim jezikom izradila mozaik koji, kada se poslože svi kamenčići, predstavlja život u svojoj najiskrenijoj i najogoljenijoj formi.