Majstorstvo montaže

Peti dio Moje borbe Karla Ovea Knausgårda započeo sam čitati s pomiješanim osjećajima – s jedne strane veselio sam se što poslije sedam mjeseci nastavljam ovo književno putovanje, a s druge opet prikrala se i nekakva tuga jer bliži se kraj. Preostaje još samo posljednja šesta knjiga koja će, prema najavama ljudi bliskih čelništvu nakladničke kuće OceanMore, svjetlo dana ugledati na jesen ove godine – baš nekako uoči Interlibera (dok mi ovdje ćaskamo, Anja Majnarić sjedi doma i prevodi MB6).

"I što ćemo kad pročitamo i šesticu? Tumarati naokolo tražeći nešto novo što će nas okupirati?" požalih se čovjeku bliskom čelništvu nakladničke kuće OceanMore, osjećajući – ne bez gorčine, da govorim u ime Vanje, Bože i brojnih drugih Knausgårdovih fanova, "ta nemoj, molim te, od proljeća 2015. družimo se s ovim šestoknjižjem i već u jesen ove godine ostajemo prepušteni sebi i svojim vlastitim borbama?"

Počeh razmišljati o osnivanju udruženja sličnog 'Anonimnim alkoholičarima' – sastajat ćemo se jednom tjedno u Booksi i pričati kako je bilo u ona slavna vremena dok smo zajedno s Knausgårdom prolazili sve etape njegove muke neviđene, njegovih sumraka, gorčina i posrnuća. Iz neveselih misli trgnu me glas čovjeka bliskog čelništvu nakladničke kuće OceanMore.

"Teško je, razumijem, ali evo tri utjehe. Prvo – još koji tjedan i počinje Svjetsko prvenstvo u Rusiji, a Hrvatska će, po svemu sudeći, nezaustavljivo proći do samog finala. Realno, ne vidim tko bi nas zaustavio na tom putu. Drugo – MB6 stiže na jesen i ta knjiga bit će uistinu tusta, a kad kažem tusta, to znači upravo to. Šestica teži blizu 1200 kartica teksta. I treće – poslije Moje borbe slijedi odmah i Knausgårdova Enciklopedija godišnjih doba u četiri toma."

Ne mogu reći, tri utjehe legoše mi kao melem na ranu. S ovim novim njegovim djelom dobit ćemo na vremenu!

***

Uz sva namjerna usporavanja MB5 pročitao sam u tri dana. Bilo je to još 21. ili 23. ožujka. Sezona bejzbola još nije počela, a Giantsi su, kako vidjeh u pripremnim utakmicama, doveli par zvučnih pojačanja, ali pitcheri će i dalje biti veliki problem. Bilo kako mu drago – u MB5 Knausgård na 523 stranice uspijeva obuhvatiti četrnaest godina (1988. – 2002.) provedenih u Bergenu. U drugi po veličini norveški grad Karl Ove dolazi pun nade – primljen je na Spisateljsku akademiju i već zbog toga uvjeren je kako su mu vrata u svijet književnosti širom otvorena. 

Tu, u Bergenu, već se udomaćio i stariji brat Yngve. Karl Ove krpa se uz njegovo društvo čekajući usput sastanak s djevojkom u koju se zaljubio par mjeseci ranije. Ima, dakle, razloga vjerovati da će se stvari napokon posložiti, pomjerit će se s mrtve točke i krenuti prema nečemu. Dakako, stvarnost je posve drugačija – uobičajeno nemilosrdna i teško probavljiva.

Najmlađi je od svih polaznika na Akademiji, neki od njih već su objavili knjige, i od prvog dana snovi o spisateljskoj karijeri rasipaju se u prah i pepeo. Štogod napisao, drugi polaznici i predavači (dva već prekaljena pisca – dva norveška Ferića) zasipaju ga oštrim kritikama. Samopouzdanje mu pada na nulu, a da stvar bude gora – jer uvijek može biti još gore – djevojka u koju je zaljubljen i s kojom se dopisivao cijelo ljeto ne osjeća prema njemu ništa više od prijateljske naklonosti. U trećem stupnju katastrofe, past će u zagrljaj… bolje da to ovdje i ne spominjem.

Tu je i besparica – vjerni suputnik svakog nesretnika na kugli zemaljskoj. Karl Ove preživljava od jednog do drugog teškog pijanstva, samo alkohol donosi razdoblja kratkotrajnog blaženstva – samo kad se napije, sve nekako procvjeta i sam je sebi dobar. Nažalost, svako triježnjenje donosi nepodnošljiv osjećaj srama pomiješanog s panikom.   

Prije polaska na Akademiju, kaže Knausgård na jednom mjestu, bio sam uvjeren kako sam pisac – poslije te jedne godine (koliko traje ono što bismo mi ovdje, ruku na srce, nazvali malo nabildanijim tečajem kreativnog pisanja) znam da to nikad neću postati. Jedan od težih poraza bio je onaj kada mu nisu objavili priču čak ni u zborniku polaznika Akademije – gdje su se trebali pojaviti radovi svih polaznika. Teturajući kroz život krcat manjim i većim katastrofama, Karl Ove može iz prvog reda promatrati kako je to kad nekome ide dobro u životu. Dvije godine mlađi prijatelj bez problema dolazi do objavljivanja prve knjige i seli u Oslo. 

I sve ovo samo je stoti dio poraza koji se u MB5 nižu jedan za drugim na gotovo svim razinama. Četrnaest godina poslije vlakom zauvijek odlazi iz Bergena. Uspio je objaviti prvu knjigu, dobio dobre kritike, ali borba se nastavlja – vjeruje kako u njemu više nema ničega. Drugu knjigu nikada neće napisati. Ostavio je za sobom i dvije duge veze koje su se, iako uopće nije tako izgledalo, morale raspasti. Bez obzira na sve ovo, godine provedene u Bergenu bile su ključne u njegovom životu – sav taj jad i bijeda, sramoćenja i nokauti, sumnje i očajanja – materijal su od kojeg je sačinjen jedan od najpoznatijih i najčitanijih norveških književnika danas.

Književnost je, znamo to odavno, prokletstvo kao što su to valjda i svi drugi oblici stvaranja. Mogao je Karl Ove ustrajati u nogometu ili postati glazbenik, glazbeni kritičar ili radijski voditelj, mogao je biti i ribar ili predavati u nekoj školi na krajnjem sjeveru Norveške, ali nije. Prerano je i preduboko potonuo u svijet književnosti, a kad se jednom nađeš u toj kmici – teško je isplivati, i upravo u ovoj petoj knjizi to se najbolje vidi. Opsjednutost, sumraci, muka i kratki, vrlo kratki bljeskovi tihe sreće – to je ono odakle dolazi većina pisaca.

Jedno od najvećih majstorstava u Mojoj borbi jest rad u montaži. Možda griješim, ali ne mogu se oteti dojmu da je ono što je Knausgård napravio u 'miješanju karata' vjerojatno najvažniji dio posla u nastanku ovog djela. Jednom kad je istresao cijelu priču, a ovdje govorimo o otprilike 3200 stranica teksta, uslijedio je osjetljiv rad na raspodjeli, montiranju tog silnog materijala. 

Poslije prve knjige čija radnja se prostire od djetinjstva sve do očeve smrti – a to se već događa za vrijeme njegova života u Bergenu, druga knjiga započinje u Stockholmu kamo odlazi poslije bergenskog razdoblja, potom se u trećem nastavku opet vraćamo u djetinjstvo, u četvrtom slijedi 'život na sjeveru', godina koju je proveo kao predavač u malom mjestašcu na sjeveru, i na koncu – u MB5 prolazimo kroz punih četrnaest godina u Bergenu.  

Samo jedan dio slagalice leži u samom razmještanju pojedinih razdoblja, njihovim dugim i kratkim rezovima (povremenim skokovima kroz vrijeme unutar jedne cjeline), a drugi – onaj nevidljivi, najosjetljiviji dio posla sastojao se u vezivnom tkivu između tih razdoblja. 

Kako bi sad Baron rekao: što god da je učinio i kako god da je to postigao – uspio je.

Moja borba u ovih 5 knjiga ostavlja dojam monolitnosti, teško je i zamisliti je ispripovijedanu i montiranu na drugi način. O omjeru fikcije i stvarnosti uopće ne razmišljate, jer je savršeno umiješana, to je naprosto jedan život – veliko je to prostranstvo i čudo jedno. Ono što živiš i ono što sanjaš i što te pokreće ili uništava – ne ide jedno bez drugoga. 

Čekamo posljednju, šestu rundu…