Figure su postavljene na ploču

Je li moguće da je posljednja koliko-toliko normalna godina bila 2018.? Mogla je to biti i 2019., ali nije, jer se na samom njezinom kraju u dalekoj Kini pojavila korona. Nismo tome pridavali veliku važnost vjerujući valjda da će virus ondje i skončati. Samo koji tjedan poslije Covid-19 poharao je Italiju, munjevitom brzinom se proširio cijelom Europom i domalo zahvatio cijeli svijet. Proglašena je pandemija, uvedene su mnoge restrikcije, a lockdown je postao jedan od najomraženijih izraza u novijoj nam povijesti.

Piscima, naročito onima pomalo tjeskobnima i ne pretjerano društvenima, lockdown nije predstavljao prevelik šok. Zapravo je razlika bila samo u tome što su restrikcije koje oni ionako znaju sami sebi nametnuti sada vrijedile i za sve ostale. Prizori praznih ulica i trgova velikih metropola stvarale su osjećaj nadolazeće apokalipse što je mnoge zasigurno inspiriralo da svoje priče smjeste u svjetove na rubu ili poslije velike katastrofe. Nije da nam je i prije 2019. manjkalo serija, filmova i knjiga na temu apokalipse i postapokalipse, ali od početka pandemije, nema sumnje, uslijedit će novi val takvih priča.

Jedna od njih bio je film Ne gledaj gore Adama McKaya u kojemu grupa znanstvenika na nebu otkrije meteor koji juri prema zemlji, ali nitko previše ne brine oko predstojeće katastrofe. Po prilici u isto vrijeme naš stari znanac Karl Ove Knausgård je u Londonu gdje započinje raditi na prvom od pet predviđenih dijelova mega-romana Jutarnja zvijezda.

Priču otvara profesor književnosti Arne, lik koji u mnogome podsjeća na autora tj. na lika kojega smo dobro upoznali u šestoknjižju Moja borba. Ljeto je, na odmoru je s troje djece i suprugom slikaricom Tove koja upravo ulazi u jedno od onih kompliciranih psihičkih stanja kada postaje teško komunicirati s njom i samo je pitanje trenutka kada će je ponovo morati hospitalizirati. Uz sve to pakleno je vruće, životinje se čudno ponašaju i kada se pojavi susjed Egil, Arne počinje neobuzdano piti. Potrajat će to sve dok se u već pripitom stanju autom ne zabije u drvo. U tom trenutku na nebu se pojavi ta čudna, nikad prije viđena zvijezda.

Pripovjednu štafetnu palicu preuzima svećenica Kathrine, potom Emil, Iselin, Solveig, Jostein, Turid, Egil i Vibeke. Neki od njih vraćaju se u dva ili tri poglavlja, ostali odrade samo po jedno u ovoj prvoj knjizi, ali nema sumnje – vratit će se i oni kada dođe vrijeme. Mjesto radnje je Bergen, grad od oko 260 tisuća duša, i životi njegovih stanovnika čudesnom su geometrijom isprepleteni. U ovoj prvoj Zvijezdi sve je još u začetku, na skoro šesto stranica pregrmjeli smo svega 48 sati – prvi i drugi dan od pojave nepoznate zvijezde.

Nema nikakve sumnje, dobar dio ljudi potražit će u njoj nekakav znamen, da li dobar ili loš – ostaje vidjeti. Posve je lako zamisliti da bi ukazanje ovakvog fenomena kod dobrog dijela stanovništva izazvao strah i tjeskobu. Što navješćuje ta zvijezda? U Bibliji zvijezda Danica ima dvojako značenje – jednom je Isus, drugi put je Sotona. Drugi dio ljudi okrenuo bi se znanstvenicima-zvjezdoznancima i čekao objašnjenje utemeljeno na činjenicama. Je li to supernova, zvijezda koja je eksplodirala prije nezamislivo mnogo tisućljeća i gledajući je na nebu mi bi zapravo gledali u daleku prošlost svemira?

Knausgårdova je to zvijezda, on osobno postavio ju je na nebeski svod i teško je zamisliti da bi ona kao takva, dakle – plod njegove mašte, mogla navijestiti sreću, blagostanje i ljubav među narodima. Cijelim romanom poput gorkih bombona razasuti su uznemiravajući znakovi, ali autora ovdje više zanima način na koji ljudi reagiraju u ovakvim situacijama. Prvo nas uranja u svakodnevicu svakoga od svojih likova, a onda iste te obične živote žitelja Bergena promatramo u novonastalim uvjetima koji su sve samo ne obični ili uobičajeni.

Njihov dotadašnji način života nije dokinut, nastavlja se po inerciji, svatko i dalje čini isto ono i onako kako je činio i jučer, samo što se sada u cijelu jednadžbu našeg bivanja na zemlji uplela i jedna nepoznanica – nova sjajna zvijezda na nebu o čijem porijeklu i svrsi nemamo nikakvih spoznaja. S jedne strane ne možemo zbog takve očigledne promjene odbaciti sve, popeti se na krovove zgrada i zagrljeni pjevati oko vatre čekajući da se dogodi štogod se već treba dogoditi (iako ni ovakva ponašanja nisu nezamisliva), a s druge, opet, ne možemo ni ignorirati novu zvijezdu – gore je, njezina svjetlost nas obasjava. Želimo znati što se, k vragu, događa.

Nije teško povezati radnju Jutranje zvijezde s pandemijom korona virusa u stvarnosti. Bez obzira na sve restrikcije koje su se događale i koje će se možda od jeseni opet događati, bez obzira na veliki broj smrtnih slučajeva, pa i nama bliskih osoba, bez obzira na one koji nas i danas uvjeravaju da je u pitanju velika zavjera, pa i potrese i najnovija ratna razaranja u Ukrajini – mi pokušavamo nastaviti s uobičajenim aktivnostima. Činimo ono i onako kako smo činili i prije pandemije i drugih manjih i većih katastrofa, jer ako odmah dignemo ruke značilo bi to odustajanje, kapitulaciju. Upornim održavanjem nekog oblika svakodnevnog, normalnog života i navika, održavamo se na površini, pomaže nam to da posve ne izgubimo razum. Izvanredne okolnosti nemoguće je ignorirati, one utječu na psihu, stvaraju mučninu, ali u isto vrijeme moramo se držati čvrste točke – onoga što često zovemo monotonom svakodnevicom.

Na samo jednom mjestu, u jednoj rečenici, Knausgård ode dva tjedna unaprijed. Doznajemo tek da se u dva tjedna od pojavljivanja misteriozne zvijezde dogodilo toliko toga da čak i slučaj iznimno okrutnog trostrukog ubojstva (da li je to bilo ubojstvo?) izgleda potpuno nevažno.

Nema, dakle, nikakve sumnje – stvari će se u narednim dijelovima Jutarnje zvijezde gadno zakomplicirati i privid normalnosti bit će sve teže održati. Bit će to spor i bolan proces, čeka nas još tisuće stranica. Za kraj prve knjige tjeskobni Norvežanin ostavlja nas da meditiramo uz esej O smrti i mrtvima kojega potpisuje jedan od likova – Egil.  

Figure su tek postavljene na ploču, prošla su samo dva dana, partija je tek otvorena i u ovom trenutku nemoguće je predvidjeti krajnji rezultat. Dok čekamo drugi i ostale nastavke, neće nam biti dosadno – bavit ćemo se stvarnim katastrofama i održavanjem glave na površini. Ništa nije normalno, ni u fikciji ni u stvarnosti, ali moramo se praviti da još uvijek imamo konce u rukama. Biti normalni u nenormalnom… dokle već ide.

F.B., 11. svibnja 2022., Zagreb