'Kafić dan': Intelektualno-poetska fuzija

Nesretna ljubav često je korištena tema u književnosti: o patnji razdvojenih ljubavnika kojima je veza zabranjena, o tragičnom gubitku ili pak bijegovima koji ne završavaju sretno, ispisane su tisuće stranica u svim književnim rodovima. O onom suprotnom polu, happy endu, pak, također je raspisana sva sila ljubavnih priča. No, što se dogodi kad pretpostavljeni happy end ipak ne zaživi, već upravo suprotno, kad se ostvareni ljubavni odnos uruši i ostavi za sobom rane koje treba vidati i život u temeljima koji treba iznova sagraditi?

Prvi roman pjesnikinje Dorte Jagić, Kafić dan, naizgled govori upravo o tome. To je roman o raspadu ljubavi, o onome što se događa kad veza doživi svoj finalni rez, o ponorima ovisnosti i svim njezinim kracima što se protežu duboko u slojeve života i članova obitelji i grčevito ih drže u kontinuiranoj pat-poziciji. Protagonistica, ujedno i pripovjedačica, pjesnikinja je imena Tajna, koja na samom početku romana prekida zaruke sa svojom fatalnom ljubavi Feliksom, nezaposlenim životnim filozofom, alkoholičarem i ukratko, protuhom.

Riječ je o opsežnom romanu pisanom gustim, nakićenim, motivski natrpanim poetskim stilom, koji na preko 300 stranica čitatelja bombardira postmodernističkom pluralnošću uvedenih diskursa, redom epistolarnog, putopisnog, čak i rubno esejističkog, i u jednom izoliranom fragmentu dramskog. Unutar te prozne mješavine proteže se jednostavna narativna linija: Tajna se od raskida zaruka pokušava oporaviti, preboljeti gubitak i pronaći stvarnu sebe koju je putem izgubila u nesretnom odnosu. Kroz njezinu kontemplativnu struju svijesti, omeđenu brojnim susretima s unikatnim pojedincima, putovanjima kroz Zagorje i Istru, ali i vlastiti grad, retrospektivnim pogledima na odrastanje u podnebljima dalmatinskog zaleđa i Posavine, pratimo uzroke i posljedice Tajninog razlaza s Feliksom.

Zamjetan je u romanu Kafić dan stil svojstven pisanju Dorte Jagić, i to je neosporno. Uostalom, poetski sentiment protagonistice i njenog pripovijedanja jasan je i stilski neodvojiv od autoričinog pera, ali upravo u svojoj prenaglašenosti i obilju ne rezonira u proznoj formi, barem ne u primjeru romana kao što je Kafić dan. Pothvat je to, nakon brojnih zbirki poezije i kraće proze, uhvatiti se u koštac s pisanjem duge prozne forme, pritom i ovako opsežnog i tematski proširenog romana. Nažalost, u primjeru ovog romana-prvijenca u inače bogatom književnom opusu, čini se da takav pothvat nije uspio.

Jedan od problema romana jest jezik kojim je pisan, jasno izraženi stilski derivat inače kvalitetne autoričine poezije, koji pak u ovom slučaju, u silnoj kićenosti preopterećuje tekst. Zgusnut jezik obiluje intertekstualnošću, literarnom i umjetničkom, napose slikarskom, arhitektonskom, povijesnom i slično, koja pak čitatelju ne pruža pretpostavljeni željeni uvid u eruditsku širinu, već potapa tragove narativa, ostavljajući fabulu razlivenu između stranica i čitatelja kao osamljenog na pučini, hvatajući se za svaki plutajući signal koji će spasiti misao vodilju što se uporno gubi.

Tajnina gorka i bolna veza s Feliksom i raspad zaruka potaknut njegovim alkoholizmom ključne su polazišne točke romana, kojima se autorica dubinski bavi u par izdvojenih poglavlja, pridajući pažnju i pružajući prednost svemu ostalom: od postmodernističkog prodora različitih diskursa, preko nakićenog poetskog jezika, intertekstualnog labirinta i nabrojanih imena pjesnika, prozaika, filozofa, slikara, umjetnika, do nasumičnog uvezivanja slika koje ne tvore začudnu mozaičnu strukturu, već prisilni prozni kolaž.

Obilata citatnost i intertekstualnost opterećuju roman i narativ se urušava pod teškom konstrukcijom erudicije i znanja koje prevladava nad samim tekstom, na mjestima koja bi čvrsto trebao zaokupljati pripovjedni glas junakinje Tajne, njezina priča ili barem događaji, što oni linearni, što retrospektivni. Kad Tajna, primjerice, putuje kod prijateljice u Istru, o samom putovanju ne doznajemo mnogo, ali zato o arhitekturi crkve koju posjećuje i svakoj namirnici koju večeraju saznajemo baš sve.

O samoj vezi Tajne i Feliksa, a naročito o njihovom početku koji je pak ključan za razumijevanje zašto je protagonistica pristala na odnos s nekim toliko rastrojene životne strukture, doznajemo minimalno iz pretposljednjeg poglavlja. Neobično je da se u romanu ovakvoga opsega spisateljska pažnja ne posvećuje toliko centralnoj temi, već se upušta u duge digresije, eksplikacije, nagomilane sintagme i analepse. Tajna je kontemplativna junakinja čije je pripovijedanje ukrašeno brojnim informacijama i silom znanja, okićeno mini-traktatima o pjesništvu, filozofiji, umjetnosti i slično, što nije nezanimljivo, dapače, čitatelj od ovog teksta može ubrati mnoštvo faktoida, no isto tako nije u potpunosti smješteno u kontekst. Kafić dan Tajnin je roman, ispovijed i oslobođenje, ali ponekad djeluje kao tekst koji sam sebe traži unutar teksta, gdje se njezina linija gubi kad na scenu stupa novi diskurs i sljedeća tema, bilo da se radi o romantičarskim pjesnicima ili o asortimanu sireva.

Od Tajne kao žene koja je slomila okove alkoholizmom i besparicom obilježene fatalne ljubavi i hrabro se otisnula na svojevrsno putovanje u središte sebe, kao čitatelji očekujemo da će u romanu uistinu biti konkretnije riječi o tome. Ustvari, roman to na određen način pruža, no nažalost nedovoljno razrađeno. U poglavlju posvećenom naslovnom kafiću Dan, mjestu okupljanja rage-baiting arhetipskih figura lokalnih alkoholičara, nepriznatih ovisnika, dežurnih sveznalica, filozofa s velikim F, svih od reda previše pametnih za ovaj surovi svijet koji njihovu boemštinu ne razumije i ne (p)održava, i prostornom okidaču svih Feliksovih i Tajninih problema, tom ključnom mjestu autorica ne posvećuje toliko teksta. Interesantno je da je to poglavlje sasvim vibrantno i životno raspisano jer intrigira prostorom, atmosferom kafića, kao i lepezom karikaturalnih, a ipak toliko poznatih likova koje je moguće sresti za svakim kvartovskim šankom.

Ono što mi prilikom čitanja romana, a naročito cjeline posvećene Kafiću dan, nije dalo mira, jest pitanje zašto se problem alkoholizma, neskriveni povod za Tajnin odlazak, koji je toliko potentna tema za dubinsku razradu, naročito iz perspektive žene koja je iz tih razloga i napustila ljubavni odnos, nije utoliko više raspisao? Jedno poglavlje o mjestu gdje se kale dijagnoze, ujedno i ono koje dijeli ime s naslovom romana, suviše je sažeto za roman ovolikog raspona, a idejno zaista nudi mnogo. Kafić dan nosi u sebi potencijal za roman-priručnik i skicu prepoznavanja obrazaca jer u alkoholičara i propalice kao što je Feliks obrasci su uvijek školski i mogao bi se istaknuti kao rijetki suvremeni roman koji obrađuje upravo takav problem i čitateljima otvara nove horizonte.

Osim što roman takoreći prelijeće preko Kafića dan, isto čini i sa sporednim likovima, redom osebujnim ljudima koje Tajna susreće na svakom koraku: učenicom s radionice poezije, prijateljem penzionerom u domu za starije, beskućnicom kod Britanca itd. No, pretpostavimo na trenutak da je cilj romana bio uvoditi isključivo epizodne sporedne likove koji će na Tajnin novootkriveni slobodni život utjecati tek u prolazu s riječ-dvije, poput vjetra koji okreće malo na jednu pa na drugu stranu, ali svejednako usmjerava. U takvom slučaju, pojava ekscentričnih ličnosti nije stran pojam, ali njihove sekvence u romanu ponovno su kraće od očekivanih, a dijalozi nose primjesu izvještačenosti i zaokupljenosti općim mjestima.

Ulazi u epistolarno Tajnin su umjetnički ispušni ventil te ona piše pisma svima i svemu, što ju u danom trenutku inspirira. Ton pisama, kao i jezik, posljedica je već ranije spomenutog stilskog derivata poetskog u autorice, no katkada sama pisma i njihovi adresati, poput Fitzgeralda i Tolkiena, ostaju gotovo izmješteni među stranicama, i neeksplicirano uvedeni. Jedinu izdvojenu prepisku, onu s Marijanom Badelom, Tajna pragmatično koristi kako bi si, na barem neki način, objasnila Feliksov alkoholizam te njihova fiktivna razmjena pisama dobiva svoju konkretiziranu funkciju u kontekstu epistolarnog diskursa. Među brojnim pismima ističe mi se ono koje Tajna posvećuje svojoj ulici, pišući iz perspektive uvida u susjedne stanove i prisjećajući se nekih ranijih dana i godina. Iz sentimenta kojim je posveta ulici obilježena, najsnažnije probija Tajnin glas, i o njezinu se životu, kao i susjedstvu, prostoru koji za nju također igra veliku ulogu, konačno doznaju jasne (pritom neopterećene) informacije.

Još jedan kamen spoticanja u romanu također je i doduše rijedak, ali neobično forsiran, šarlatanski, zapravo kafanski humor (što je ironično jer se protagonistica toliko srdi na samu kafansku scenu, a onda se u jeziku služi upravo takvim primjerima), poput „Brad (ajmo) Pitt“, suprotnost od onoga na što upućuje blurb na poleđini knjige. Iščitan u ironijskom ključu, iz perspektive Tajne koja više ne može smisliti Feliksa, njegove šankerske pajdaše niti njihove loše doskočice, povremeni humor u Kafiću dan uklapa se s obilježjima birtijske premise, ali ne izaziva jaču reakciju.

Posljednje poglavlje ipak pruža osvježenje – dramski fragment Tajnine pokojne poznanice koji predstavlja Vraga što na Badnju večer dolazi na psihoterapiju, zabavan je, promišljen i alegorijski, gotovo nepripadan pri kraju romana, ali nemjerljivo mijenja tonalitet priče. Rješenjem dramskog fragmenta kao zadnjeg poglavlja u domaćoj se književnosti već poslužila Maja Ručević u romanu Borilište pa me još jedan takav spisateljski postupak iznenadio i u Kafiću dan, no s obzirom na višestruke diskurse koje je autorica odabrala uplesti u roman, nije toliko neobično. Nakon drame, čitatelja ipak dočekuje pomalo neočekivano, prvoloptaško rješenje kraja koji pretpostavlja novi životni smjer Tajne – odlazak u samostan – što nakon živahnog dramskog fragmenta ponovno pruža neku vrst razočaranja.

Je li, dakle, Kafić dan Dorte Jagić roman o raspadu ljubavi, o crnoj rupi ovisnosti o čašici i podsjetnik na prepoznavanje tuđih dijagnoza ili pak postmodernistička mješavina diskursa koja podsjeća na esejističku zbirku pluralne tematike ili pretpostavljeno oboje? Iako ambiciozno zamišljen kao razgranata forma, ovaj roman ipak nije koherentan u svemu navedenom. Kafić dan, naposljetku, bio bi znatno uspjeliji roman da je njegova tekstualna materija neopterećena dekorativnošću jezika i isprepletenim diskursima jer takva intelektualno-poetska fuzija, umjesto da pruža ciljanu afektivnost koju u manjim segmentima uspješno postiže, ostavlja dojam eruditske pompoznosti.