Banjalučka autorica mlađe generacije Mihaela Šumić izborila je posljednjih godina vidljivost na pjesničkoj sceni regije baveći se ženskim iskustvom u različitim tematskim i formalnim odnosno rodovsko-žanrovskim okvirima. Nagrade kojima su ovjenčane autoričine knjige - Čučkova knjiga za debitantsku zbirku pjesama Nekoliko sitnih uboda (2020.) i Štefica Cvek za zbirku priča Herbarij svete smrti (2021.) pripomogle su ovoj činjenici. Slabijim poznavateljima domaćih književnih nagrada olakšat će dvije informacije: Čučkova knjiga dodjeljuje se u spomen sarajevskom književniku i esejistu Branku Čučku u sklopu Čučkovih književnih susreta (pisac i književni kritičar Miljenko Jergović svojevremeno je pisao o autoru); nagrada Štefica Cvek, ustanovljena od kritičarskog kolektiva Pobunjene čitateljke, promiče – prema uvjetima natječaja – originalnu, stilski promišljenu i politički osviještenu književnost. Oba naslova objavljena su u relativno mladoj banjalučkoj nakladničkoj kući Imprimatur (osnovana je 2017. godine), a aktualna zbirka pjesama u prozi Imenik Laure Carvalho u tom pogledu ne predstavlja iznimku.
Laura iz naslova, recimo to odmah, fiktivna je portugalska znanstvenica i pjesnikinja, čiji nestanak 1973. godine nikad nije riješen. Upravo imenik – kako stoji u tekstu – dugo je služio kao dokazni materijal, ali je zatim, zbog zastarjelosti slučaja, otkriven očima javnosti i prigodno preinačen u književni materijal.
Poput pravog imenika, tekst je organiziran abecedom čija slova služe kao naslovi pjesama; tek slovo L stoji samo, predstavljajući (simboličnu) os zbirke. Također, vremenski raspon imenika je dvadeset i četiri godine, 1949. – 1973., što saznajemo iz datuma upisanih ispod naslova pjesama.
Kada su, u jednom intervjuu, autoricu upitali o Imeniku, ovako je naznačila njegovu strukturu: konceptualnost, eksperimentalnost, i igra kontekstom i slikama. Ove značajke podupiru još neki elementi knjige: uvodna biobibliografija Laure Carvalho, citati američkih i meksičkih književnica koji uokviruju tekst, te Laurina natalna karta na samom kraju. U tom pogledu, može se reći da biobibliografija čitatelju daje nužan okvir, tanku nit kojom će se kretati labirintom teksta; citati sažimaju teme, preokupacije zbirke, a natalna karta daje na uvjerljivosti, dojmu da je zaista (bilo) riječ o nečijem životu.
Spomenute teme zbirke, pak, skicirane perom Mercedes de Acosta, Amparo Dávila, Rosario Castellanos i Margarite Paz Paredes mogu se označiti sljedećim nizom: tjelesnost, jezik, ljubav, smrt.
Kao primjer može poslužiti fragment pjesme pod slovom B:
Ljubiš križ kojim ti ubrizgavam sjećanja u maternicu. / Odlaziš u svjetovni labirint izopćenja. / Opstanak. Dželatu otkopčavaš hlače. Čežnjivo kidaš / dugmad s košulje gospodara. / Na njima ostaje ljepljivi trag tvojih metamorfoza. / Svugdje si, ti podmukli nemiru moje nijeme prošlosti. / Zadireš u zaleđeno klupko na polici s knjigama. / Izvlačiš niti. Topiš ih jednim dahom. Ponovno ćeš me / pretvoriti u sebe. (…) //
Raznosiš se po mapi mog tijela. Svugdje si, ti korijenu / moje odbjegle snage. Izvlačiš mač iz mojih zidova. / Uvijek zamahuješ k meni. / Obezglavljuješ uloge i gladijatore na pozornici mojih / iluzija. Gola krv oslikava vrt hortenzija na pločniku. / Noć je tvoj otac koji vinom zalijeva svoje uvele usne. / Mjesec je tvoja majka koja promatra u tišini. Prizivam / Sunce. / – Ne želim se pretvoriti u tebe. Jednom je bilo dovoljno. – (str. 13 i 14).
Iako, u pristupu tekstu, čitatelj nužno želi razložiti odnos lirske junakinje i njezine ”sugovornice”/adresata, ili bar dokučiti tko ona jest (poput B, najveći dio pjesama pisan je u 2. licu jednine), ta želja je skoro uvijek iznevjerena. Imenik je, doduše, opremljen imenima – poput Galateja, Jezabela i Margarita – ali one tek djelomice rasvjetljuju lik s druge strane. Umjesto toga, imena iz zbirke upućuju na simboliku mitologije i književnosti, a zatim i na fragmente odnosa / raspoloženja / emocija lirske junakinje prema njoj:
Zvat ću te Jezabela jer si bestidna loza mojih vinograda. / (…) Zvat ću te Judita jer ubijaš kradljivca mojih plodova. / (…) Zvat ću te Jael jer mlijekom i klinom zloslutnim kraljevima oduzimaš tron. (…) (str. 29).
Upravo to je ono što čitatelj nalazi u tekstu – (re)konstrukcije sjećanja Laure Carvalho; njene opsesije i boli savijene u spiralu refleksije.
Čitajući B, kao tobožnjeg adresata pretpostavila sam majku lirske junakinje, ali se, ponovljenim čitanjem, ta figura iz stiha u stih transformirala – iz majke u bivšu ljubavnicu, iz ljubavnice u neku mlađu, prijeteću verziju Laure. Znakovito, sve figure koje defiliraju našom sviješću dok čitamo tekst sklone su brzoj i spretnoj preobrazbi. Ono što ostaje su obrisi lirske junakinje, figura čija je povijest, ali i budućnost sačinjena od istih ideja, već uvedenih u tekstu: tjelesnosti, jezika, ljubavi, smrti.
Inzistiranje na ovim idejama odnosno kristaliziranje ovih ideja specifičnim jezikom zbirke vidim kao emancipacijski moment, nalog čitatelju da uvaži ono neugodno, bolno, iritirajuće, ali, nadasve, temeljno i živo u ženskoj povijesti i (kolektivnoj) svijesti. Kao najdirektniji primjer spomenutog naloga mogu se navesti stihovi iz pjesme K:
– Mi smo požari zgrušane krvi koja ključa na prozorskom / oknu. (…) – Moje kćeri su od olova. Njihovi očevi nose kamenu togu. Novo vrijeme je došlo. – (str. 32).
Na tragu rečenoga, stilski, zbirku određuje naturalizam, efektne pjesničke slike koje prepoznaju detalje/grubosti prirode i tijela; koje ih, štoviše uporno isprepliću, gradeći uspjele opisne (Na usne ti cijedim nar i krv koja / zgrušano izvire iz mojih prstiju, str. 23) i spoznajne momente (U savršenom svijetu puška je uperena u bezdušnost / lovca., str. 24). Kada se tome pridoda promišljen ritam, uspostavljen, među ostalim, eliptičnim i upitnim rečenicama, ponavljanjima i fragmentima dijalogā, ostaje dojam jezika koji bih, ilustrativno, usporedila sa šakom punom krvi i zuba.
Zbirka poezije Imenik Laure Carvalho ostvarenje je koje zahtijeva posvećenog čitatelja, ali ga, uvjerljivošću i originalnošću, prirodno zadržava uz tekst. Mihaela Šumić pak prirodno nastavlja niz mlađih autora koji na pjesničkoj sceni regije trenutno čine značajnije pomake.
Po svojoj naravi bilježnice, "Vejavica: maršal-depresija" Ivane Makisć izrazito je fragmentarna, strukturno-značenjski otvorena cjelina.
Razgovarale smo s drugim žirijem regionalnog književnog izbora "Štefica Cvek": Majom Abadžijom, Manjom Veličkovskom i Darom Šljukić.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.