Dvanaest urednika traži autora

Književnost uživo, Časopis za književnost i umjetnost (Rijeka, Studio TiM i Udruga Katapult, godina 1, broj 3, 2013.)

Kada časopis kojeg se spremate recenzirati objavljuje 250 stranica poezije i proze mahom apsolutnih početnika, znate kakav je dan pred vama, i prošavši ga sama, odlučila sam ne ulaziti u dublju analizu samih tekstova budući da naprosto nisu spremni za tu vrstu kritike. Poezija nabijena emocijama i proza kritički nastrojena prema društvenim problemima ne kriju nikakva posebna iznenađenja i zahtijevaju više tehničkog umijeća prije izlaganja javnosti i kritičkoj pažnji. No pravo pitanje je onda - zašto su tu, zašto su objavljeni? Možda da ovaj put razmotrimo viziju, ciljeve i uspjeh ovog malog plemena urednika koje se potpisuje na prvoj stranici.

Nije da baš nedostaje ni grupa ni stranica koje okupljaju zaljubljenike u umjetnosti, naročito fotografiju, no nekako nam se učinilo da je književnost ostala u domeni izdavačkih kuća i knjižara, uz iznimku nekoliko online grupa… Baš kao neko neželjeno dijete, kao nešto nepotrebno, kao stvar koja, eto, samo smeta. (Izvor)

Tako počinje njihov manifest, no je li to doista istina? Je li književnost potpuno zapostavljena kod nas? Tema, Forum, Quorum, Ubiq, Sirius B, Booksa, Kulturpunkt, Zarez... samo su neka od imena domaćih časopisa i portala koji dio ili sav prostor posvećuju književnosti. Da ne govorimo o tome da imamo pristup i povelikom broju izdanja u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.

I da ne bi ispalo da su svi navedeni mahom akademski, nepristupačni listovi – napomenut ću da većina ima elektronički format (ili se eventualno može naručiti preko neta) i društvene mreže koje ih promoviraju i povezuju sa širom zajednicom, a tematski variraju interesima od SF-a i popularne do lijepe, konceptualne i eksperimentalne književnosti, od novinske kritike do akademskih eseja, kolumni, prijevoda stranih autora, itd. Što je još važnije, nisu otvoreni samo širokoj publici, otvoreni su i novim piscima, a često nude radionice i prilike za suradnju s autorima i urednicima.

Ovaj časopis, s druge strane, nudi jedan drugačiji pristup. Zamislite veliki pano na koji svatko može nakačiti svoj žvrljotinu; riječima urednika, to je jedna vrsta sajma stihova i proze, ali i vaših razmišljanja o književnosti, filozofiji, umjetnosti itd. (izvor) Sviđa mi se ta ideja: književnost, filozofija, umjetnost itd. 

Glavna ideja iza tog 'anything goes' principa jest da u ovim teškim vremenima kolektivne depresije obilježene osjećajima kao što su neaktivnost, nezadovoljstvo, strah, tjeskoba, sram, nelagoda, osjećaj izoliranosti i odbačenosti, osjećaj manje vrijednosti, štoviše, osjećaj suvišnosti na ovome svijetu (izvor), ono što nas može zaliječiti i spasiti jest kreativnost. I ne smije se pisanje udaljiti od publike, ono pripada svima; svi imaju svoju priču, svi trebaju aktivno proizvoditi svoju umjetnost da bi se ostvarili potpuno kao ljudska bića. Nadalje, ovaj časopis, naglašavaju, razlikuje se od neproduktivnog piskaranja ljudi po nekom fejs zidu (izvor), mada nije pretjerano jasno na koji način i zašto. 

Ima nešto suštinski pogrešno u ovoj ideji. I ne govorim to samo zato što su za mene sve newageovske ideje o kreativnosti kao nečemu što se budi u dodiru s mirisnim svijećama i eteričnim uljima notorna glupost. Kreativnost, da bi doista nešto proizvela, posebno kada je u pitanju pisanje, zahtijeva znoj, rad, disciplinu, samoću, osjećaje prijezira prema sebi, prihvaćanje neuspjeha... čitav jedan raspon neugodnih osjećaja i iskustava koji nakon godina učenja ponekad konačno uspijevaju uroditi plodom – sve razlozi zbog kojih pisanje obično ostavljamo malom broju nastranih čudaka koji su se spremni odreći normalnog života i ugode ne bi li nama priuštili ugodno čitanje. 

Nadalje, ne govorim to ni samo zato što smatram objavljivanje sadržaja bez ikakve uredničke intervencije apsurdnim, iz istog razloga iz kojeg bih smatrala čudnom ideju nogometne utakmice kvartovskih ekipa na stadionu, ili nastup nekoga tko voli pjevati pod tušem u Hrvatskom narodnom kazalištu. Razlog zašto ljudi (obično) ne objavljuju snimke sebe kako se bave svakodnevnim aktivnostima, jest to što shvaćaju da ne postoji dovoljno javnog interesa za nečim takvim – nitko nema potrebu gledati druge ljude kako rade nešto što su i sami u stanju napraviti. Ista je stvar s pisanjem. Zato pisci pažljivo sakrivaju svoje rane radove; zato postoje urednici čija bi zadaća trebala biti objasniti autoru što jest a što nije za objavljivanje, i ako je moguće, kako to popraviti. 

Iz moje perspektive, fantastična je ideja još jedne platforme za nove autore – jedini put prema napretku je otvaranje novih perspektiva i prostora za nove glasove. Grupi entuzijasta koja se okupila oko Književnosti uživo prva ću čestitati na samoinicijativi, ideji još uvijek revolucionarnoj u našim krajevima; no ta inicijativa mora dobiti nekakav smjer, inače ne vodi ničemu i opet se vraćamo piskaranju po zidovima. 

Bilo kome tko se nada nešto napraviti od pisanja važno je znati da urednici rade svoj posao, jer koliko god teško bilo prihvatiti odbijanje, bolje je znati istinu i pokušati napraviti nešto bolje. Nadalje, objavljivanje u listu koji ne odbija nikoga šalje signal čitateljima i izdavačima o kvaliteti rada, a što je još važnije, potencijalno dobar rad možda neće ni naći put do publike koja će se izgubiti u moru lošijih tekstova. Za sve ostale, koji ne ciljaju na pisanje kao karijeru ili vještinu, nego možda samo kao hobi i način samoispunjenja: ono može biti zdravo, imati terapeutski učinak, nekim ljudima može pružiti upravo elektrificirajući osjećaj zadovoljstva – kao što to mogu učiniti i ples, glazba i sport. Međutim, kao i s tim drugim aktivnostima, zdravo je prihvatiti razliku između rekreacije i umjetnosti; a moje je mišljenje da bilo tko tko tu liniju pokušava sakriti, zavarava ili sebe ili nekog drugog iz vlastite koristi.

Konačno, i za mene najvažnije, ova ideja opasna je i pogrešna zato što nas navodi na pomisao da smo u čitanju pasivni, neproduktivni, da stvaramo samo kada proizvodimo vlastiti rad – a to je možda najgora vrsta podcjenjivanja umjetnosti, kod nas raširena zbog općeg uvjerenja da treba više pisati nego čitati. Čitanje nas mijenja, mijenja način na koji doživljavamo svijet i druge ljude, obogaćuje nas, daje nam priliku da se povežemo s iskustvima koje sami nikada ne bismo imali priliku doživjeti, otvara vrata prema drugim svjetovima i prema svjetovima unutar nas samih. 

Da razjasnimo jednom za sva vremena, čitatelj zatvara krug s tekstom i piscem, bez njega prvi nema smisla a drugi nema svrhu. Zato, sljedeći put kada vam netko pokuša prodati priču da trebate podijeliti svoju priču sa svijetom, radije se zavalite na kakav udoban kauč sa čašom vina i omiljenom knjigom – i pričajte.

Ivana Ančić

foto: iñaki de luis

***

Ivana Ančić (1985, Sarajevo) diplomirala je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za anglistiku i Katedri za antropologiju. Objavljivala je kritike u sklopu projekta Criticize This!, nakon čega počinje pisati za Zarez, Sic!, Knjigomat, VOXfeminae i Booksu.