Ako je zadaća književne kritike opisati dobru i lošu književnost, onda ona može dosta toga naučiti od psihoanalize Melanie Klein. Prema njoj iskustvo dobrih objekata djetetu omogućava da ih pounutri na zdrav način, što je preduvjet zdravog života, dok prevlast loših objekata izaziva probleme u emocionalnom razvoju. Psihoanaliza svoje postvarenje najbolje nalazi upravo u književnosti pa ako dobre i loše objekte zamijenimo dobrom i lošom književnošću, onda kritičar postaje psihoanalitičar koji ima sposobnost osigurati književnosti zdrav život. On se postiže, naravno, jedino čitanjem.
Dobri objekti četvrta su pjesnička zbirka Dinka Krehe, pjesnika, esejista i kritičara. Koncept oko kojeg se zasniva Krehina nevelika zbirka (riječ je o 23 pjesme) već je spomenuta psihoanaliza poznate Freudove sljedbenice Melanie Klein. Njeni se citati zato nalaze raspoređeni između pjesama i tako usmjeruju čitanje prema jednoj, manje zastupljenoj, psihoanalitičkoj teoriji. Ona svoju distinktivnost temelji na usmjerenosti prema djeci i dječjoj psihologiji. Umjesto biološki utemeljenih nagona koji se kod Freuda opredmećuju u Idu, Klein svoju teoriju zasniva na intersubjektivnim odnosima, prvenstveno majke i djeteta. Specifičnost u njenom proučavanju bila je analiza dječje igre za koju je smatrala da na nju djeca projiciraju podražaje objekata iz prirode. Ono što dijete doživi kao dobar objekt, postaje dijelom libidinalnog nagona, dok se loši objekti pretaču u agresivni nagon. Ovu nam podjelu na libidinalni i agresivni nagon Kreho nudi kao legendu na samom početku svoje zbirke kako bi nam eksplicirao njezinu idejnu kralježnicu. Riječ je o dijalektici erosa i tanatosa, univerzalnim ljudskim stanjima koja književnost čine mogućom, čime psihičko stanje čovjeka dovodi u vezu s pisanom riječi.
U svojoj zbirci pjesama Dinko Kreho pušta lirski subjekt da, krećući se među svakodnevnim pojavama, sam prepoznaje objekte iz naslova. Kreho tako na vrlo uspješan način u književnost unosi materijalni svijet prve četvrtine 21. stoljeća u kojoj ravnopravnu ulogu imaju Mira Škorić, Partibrejkersi, MTV i Amazon. Oni se nižu putem slobodnih asocijacija lirskog subjekta koji tijek misli uobličuje u kratke, eliptične rečenice, a koje često odgovaraju jednom stihu ili distihu, ali ne treba izostaviti ni pjesme dužih stihova, gotovo u proznom slogu.
Posebnu ulogu u prenošenju suvremenosti igra digitalna posredovanost svijeta kojim se lirski subjekt kreće. Od upotrebe popularnih aplikacija i načina njihova korištenja, do prenošenja njihovih formi, kao što je ograničen broj znakova na Twitteru, u zbirci se ocrtava novi način medijskog posredovanja stvarnosti za koji se čini da u književnosti tek dobiva svoj uzmah, a koji u zbirci kulminira u pjesmi Nanobit u kojoj se i bog šćućurio u nanobit.
Takav način nizanja slika i predmeta evocira onirički princip stvaranja književnosti blizak automatskom pisanju. San se kao povlašteno i posvećeno mjesto književnosti eksplicitno uvodi već u prvim stihovima prve pjesme: „Uđem u san kao u crkvu. / Simboli mi zapale meso, / objekti postanu seksualni.“
Posljedica je toga razvlaštenje subjekta nalik onom u snovima pa tako u istoj pjesmi lirski glas čitatelja obavještava da su mu oči zatvorene, ali da netko gleda umjesto njega, dok u pjesmi Špekulanti odriče vlastitim imenima sposobnost imenovanja: „tako se u isto vrijeme / neki špekulant / bavio našim imenima / kao da se ona / odnose na nas / i kao da smo to zaista mi“.
Čitavom zbirkom status subjekta neće se mijenjati i on će ostati pomalo pasivan, na granici djelovanja. U pjesmama često mu se postavljaju pitanja na koja on ne daje odgovor, nego se pretvara u medij za pojavljivanje parazitskih subjekata s ciljem discipliniranja lirskog glasa, kao što je to slučaj u pjesmi U mojim prijateljima stanuju policajci, čiji je naslov preuzet od šezdesetosmaške parole.
Na pojedinim mjestima koja su u čitanjima već istaknuta, autor pokazuje duhovitost u baratanju teorijskim pojmovima i autoreferencijalnošću lirskog teksta pa je tako potrebno izdvojiti u pjesmi Nanobit stih „u svakom označitelju prede ozna“ i u pjesmi Beograd je opera „označiteljski lanac made in china“. Oni ne funkcioniraju kao pretenciozni mig kvalificiranom čitatelju, nego svojim uključivanjem u pjesme pokazuju metaforičnost čitavog jezika i na taj način čine ono što govore. Osim toga, oni popravljaju slabija i banalnija motivska mjesta kao što su spomenuto zapaljeno meso ili podmazani zglobovi.
Vrlo je važno istaknuti angažiranost Krehine zbirke. Danas je ona kao takva manje zanimljiva kada je eksplicitna, kao što je to u pjesmi Tek toliko da se zna, u kojoj kolektivni subjekt ironično opisuje književnost i općenito poziciju koja nastoji biti umjerena „u granicama građanskog ukusa / angažirani ali ne i neodgovorni“.
(Ne)odgovornost i angažiranost Krehina teksta najjača je upravo u onome što je ključno za književnost, a to je jezik. Gradeći zbirku od fragmenata suvremene svakodnevice, lirski subjekt nužno u poeziju uvodi jezik koji inače ne bismo čuli, osim u neobaveznoj komunikaciji neopterećenoj pravilnošću i ispravnošću jezika i označitelja što se, konačno, u samoj zbirci jeziku odriče. Pogotovo je ohrabrujuće vidjeti sve ono skrolanje, svajpanje, kenselanje, gasiranje, itd. u zbirci u vremenu nepismenih (pravno i lingvistički) zahtjeva da se jezik ozakoni. Književnost zato ostaje mjesto koje pokazuje da je drugačiji, slobodniji jezik moguć i da on postoji ne samo u njoj, nego svugdje oko nas.
Dobri objekti Dinka Krehe uspjela su zbirka koja se svakako ističe u suvremenoj književnoj produkciji. Ipak, zbirka svoj potencijal ne ostvaruje zbog vlastite kratkoće, budući da broji samo 23 pjesme. Zato je sve rečeno o njoj nešto što se tek može naslutiti, dok bi za dosljednije razvijanje koncepta zbirka ipak trebala još rasti. To je manje problem autora, a više izdavača koji kao da se žuri objavljivati što više zbirki poezije. Pitanje tako kao da je namijenjeno Melanie Klein: može li se osigurati zdrav emocionalni razvoj ako je dobrih objekata malo i ako su i oni sami sve manji i manji?
POKAZ se može pohvaliti s čak tri nove, međusobno vrlo različite publikacije, koje smo predstavili u Booksi.
Ako ste propustili razgovor Dinka Krehe i Nenada Stipanića, dva velika dilanofila, o knjizi 'Naš vršnjak Dylan Dog', svakako pogledajte video!
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.