Jean Baptist Warnke zamjenik je nizozemskog veleposlanika u glavnom gradu Perua. Lima mu je prirasla srcu, ima krasnu suprugu i dvije kćeri predškolskog uzrasta. Žive u skromnoj, no ukusno namještenoj vili i sve ih neizmjerno voli. Posao u veleposlanstvu doima se kao pjesma i teško da bi se uopće i mogao nazvati poslom. I sam Warnke će to priznati – kada mu jednom postave pitanje što radi, odgovara: ništa.
Jasno, treba imati šlifa za diplomaciju, a Warnke ga svakako ima i stoga sve teče glatko. S prvim čovjekom veleposlanstva koji, usput rečeno, ima vremena dilati vitaminske preparate, mora jednom dnevno popiti kupicu vina i malo popričati. Tu su i brojna primanja, a da ne bi ispalo kako se baš ništa konkretno ne radi postoje određeni veći projekti čija svrha je u prvom redu upravo ta – da osigura smisao postojanja nizozemskog veleposlanstva u jednoj od dalekih južnoameričkih prijestolnica. Svaka zemlja ima svoje projekte, a Nizozemci su se angažirali u osnivanju centra za očuvanje kečuanskog i drugih jezika kojima prijeti izumiranje. I Warnke se angažirao, no kada je ustanova jednom otvorena malo koga je stvarno zanimalo što se ondje radi. U prigodama kada netko od političara i viđenijih ljudi iz domaje potegne u posjet Peruu – veleposlanik i njegov pomoćnik Warnke odvest će ga onamo i ponosno pokazati: evo, ovo je naš veliki projekt.
Warnkeova supruga vrlo dobro zna da Južna Afrika, u kojoj su bili prije, i Peru ne spadaju na popis zemalja u koje se šalje najbolje diplomate. Najpoželjnije destinacije u svijetu diplomacije su zemlje EU-a i USA, ali za takvo namještenje se valja izboriti. Stoga ona supruga svako malo potiče da se trgne, da iskorači iz kolotečine i naprosto preuzme inicijativu. Jean Baptist Warnke ne izgara na vatrici takvih ambicija, zadovoljan je sobom, a kada čovjeka ne izjeda nezadovoljstvo teško je laktati se i "preuzimati inicijative". Da, bilo bi lijepo u Parizu ili Londonu, ali njemu je dobro i u Limi.
Umjesto takvih akcija, Warnke radije voli otići u kafić i opustiti se dok mu mali dječak vrijedno čisti cipele. Uvijek odlazi u taj isti kafić i jednoga dana s njim zapodjene razgovor djevojka ugodne vanjštine. U početku nema želje ćaskati s njom, nešto mu govori da bi ipak morao ostati na distanci, no vedra i blagoglagoljiva djevojka ipak ga uspije pridobiti. Nastavljaju se družiti u tom kafiću skoro svaki dan i hoćeš-nećeš ona postaje dio njegove svakodnevice. I to sve važniji njezin dio, može se reći da su se zbližili. Takav razvoj događaja tjera Warnkea na razmišljanje. Je li način života koji je odabrao i prigrlio isprazan, bezvrijedan?
Novela Arnona Grunberga Majmun koji grabi sreću objavljena je 2004., dvije godine prije romana Tirza o kojemu smo s oduševljenjem pisali na ovom istom mjestu prije četiri ili pet godina. Majmun je već treći Grunbergov naslov s kojim se susrećemo (uz Tirzu, tu su i Mladeži) i ugodna dosada u kojoj se od prve stranice ljuljuška Jean Baptist nije nas navela da se i sami prepustimo istom osjećaju.
Grunberg je neobično vješt u vođenju svojih likova do samog ruba i još dalje preko njega. O njima (likovima), pa tako i o Warnkeu daje nam onoliko informacija koliko je nužno u određenom trenutku. Usput, ako pažljivo čitamo, uočit ćemo tragove koji upućuju na to da Warnke nije samo ono što vidimo na prvi pogled. Po kratkom sjećanju na oca ili dvije-tri uznemirujuće scene koje se najednom pojave iz nekog mračnog dijela njegove svijesti i nemaju veze sa stvarnošću, da se naslutiti i postojanje jednog posve drugačijeg Warnkea. Hoće li se on i kada pojaviti? Može li taj drugi Warnke, ako uopće postoji, preuzeti stvar u svoje ruke i promijeniti sve?
Kod Grunberga uvijek postoje dva svijeta – onaj vanjski u kojemu se lik snalazi koristeći se uobičajenim, ne tako zahtjevnim, vještinama potrebnim za opstanak u jednom prosječnom malograđanskom životu i onaj unutarnji, skriveni. Ondje je nešto divlje, zastrašujuće, nešto što se svim silama mora držati iza sedam brava. To nešto mogli smo, primjerice, vidjeti kod Fenglera i Fassbindera u filmu Zašto je poludio gospodin R.? (1970.), u romanu Rad na duši Martina Walsera (1979.) i, dakako, kod Grunberga u već spomenutom romanu Tirza. Ta dva svijeta povezana su i utječu jedan na drugog, a Arnon Grunberg sa zadovoljstvom će nam, vrlo detaljno i uvjerljivo iscrtati što se događa u tom procesu.
Majmun je priča koju možemo promatrati i kao neku vrstu predigre za Tirzu. Početni ulozi su, čini se, drugačiji, no rezultat je uvijek razarajući – kako za Hofmeestera (Tirza) i Warnkea, tako i za čitatelja.
Preporučamo!
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.