Put u središte psihe

Prije točno dvije godine, u prosincu 2017., pisali smo na istom ovom mjestu o romanu Tirza nizozemskog autora Arnona Grunberga.

Na ovogodišnjem izdanju Interlibera posjetili smo, kao i uvijek, štand popularnog i rado viđenog nakladnika Buybook i među mnoštvom zanimljivih naslova uočili Grunbergov roman Mladeži. Odmah valja razjasniti – ovdje se ne radi o mladeži, tj. mladima ili omladini (mladež Bookse, mladež zaluđena heavy metalom i sl.), već o ograničenim, pigmentiranim promjenama na koži, a koju mi nazivamo madeži (madež).

Međutim, i u Hrvatskoj za madež često kažemo mladež, dok u susjednoj Bosni i Hercegovini za madež kažu mladež, a za mladež, tj. mlade koriste riječ omladina. Da ne bude daljnjih zabuna, u Hrvatskoj dakako koristimo i izraz omladina. Enivej, važno je da se mi razumijemo.

E, sad, zašto bi netko, pa bio to i jedan od najpopularnijih i najčitanijih nizozemskih autora, pisao o tim kožnim privjescima – zapitat će se netko. Zapravo Grunberg i ne piše o m(l)adežima, iako ih u nekoliko navrata spominje, a isto tako ne piše ni o omladini. Mladeži iz naslova nalaze sa na leđima Otta Kadokea koji ne voli da ga se zove po imenu, već samo Kadoke. On je psihijatar, radi u kriznoj službi, i to na prevenciji samoubojstava što, priznat ćemo svi, svakako nije ni ugodno, ni lako. Mnoge stažistice i stažisti odustali su shvativši da se na duže staze neće moći nositi s tolikom količinom ljudskog beznađa, ali Kadoke nije odustao. I ne samo da nije odustao, on je vrlo cijenjen, na početku karijere napisao je nekoliko zapaženih znanstvenih radova.

Centralna figura u Kadokeovu životu je njegova majka. Ona je u godinama, slabo jede, zaboravlja i općenito govoreći – nije u dobrom stanju. Potrebna joj je stalna skrb i Kadoke je zaposlio dvije djevojke iz Nepala koje u smjenama borave u majčinoj kući i brinu o svemu. Uz sve to i on sam često navrati. Jednog ljetnog dana, u trenutku slabosti, Kadokea svladava ljubav prema Rose, djevojci iz Nepala, i to se pretvori u pravu katastrofu. Njezin partner doznao je o Kadokeovom neprimjerenom ponašanju i već sutradan obje djevojke daju otkaz. Dok ne pronađe zamjenu, Kadoke se mora preseliti k majci i sam preuzeti brigu o svemu.

Njih dvoje privrženi su jedno drugom, no nije sve tako jednostavno kako se čini – zapravo je sve samo ne jednostavno, ali detalje ne možemo otkrivati, jer nas na to obvezuje i BZOS (Booksin zakon o spojlanju). Ono što možemo razotkriti, a to ćemo, evo, upravo i učiniti, jest specifičan način na koji majka iskazuje svoju ljubav i privrženost sinu. Ili kako to sam Kadoke na jednom mjestu kaže: "Neki ljudi izražavaju ljubav na način koji ne možemo odmah shvatiti, koji doživljavamo neugodnim. Ljubav poprima mnogo oblika, a majčina poprima najapsurdnije oblike, tako čudne, da je obični smrtnici nikad ne mogu prepoznati kao ljubav."

No Kadoke nije običan smrtnik i kada ga majka naziva slabićem i mekušcem koji ne može ni o samom sebi brinuti, on zna da se iza tih grubih riječi krije ljubav i privrženost. Da našem nesretnom junaku ne bude dosadno u životu, na poslu također ne ide glatko. Poslije jedne pogrešne procjene pacijent se ubije pa Kadoke u jednom od narednih kućnih posjeta prelazi granicu koju kao profesionalac ne bi smio prijeći. Suicidalnu mladu ženu koja se stalno ozljeđuje na svoju ruku dovodi u majčinu kuću i započinje s onim što naziva alternativi oblik liječenja. Kao dio postupka, djevojka ima zadaću brinuti o njegovoj majci.

Baš kao i u romanu Tirza, i u Mladežima Grunbergovi likovi prelaze granice koje većina ljudi može samo u mašti prijeći. Isto to čini i autor Arnon Grunberg, i to na uistinu rijetko viđen način. Prizori obiteljskih života koje skicira u ova dva romana (ostale nismo čitali, ali ufamo da jednog dana hoćemo) na prvi pogled su obični, gotovo umirujući, ali to traje samo do trenutka kada Grunberg otpočne mukotrpan put u samo središte psihe svojih, blago rečeno, neobičnih likova. Na površini je uvijek sve obično, lijepo, idilično. Pakao je unutra.

Grunberg je precizan poput iskusna urara, uvjerljiv, ni u jednom trenutku ne pokazuje namjeru da vas šokira, on samo želi da zajedno s njim prijeđemo taj put, ali svaki nivo, korak po korak. Zanimljivo je, pa pomalo i neljudski, kako na tom putu nema niti jedne rečenice, a kamoli pasusa, koje bi mirne duše mogli preskočiti. Sve je u detaljima.

Kada je nešto uzbudljivije od bilo kakvog trilera, možemo to nazvati – grunbergovština. Čitajte Grunberga, njegovi romani žanr su za sebe!

***

F.B., 11. prosinca 2019., Zagreb