'Djevojčica': U kojem se smjeru vrti ringišpil?

Ana Prolić (1979.), višestruko nagrađivana („Držić“, „Marulić“ i Nagrada hrvatskog glumišta) dramaturginja, novom je zbirkom Djevojčica (2024.) zavrtila ringišpil misli natrag među interijere djetinjstva dekorirajući ih saznanjima odrastanja. Puteljkom od žute cigle povela me natrag u svijet djetinjstva do moje djevojčice i podcrtala, ispisala, grupirala, ponovila i zapamtila bujicu sadašnje, prošle i buduće vlastite refleksije.

Vožnja karuselom djetinjstva sugerirana je već samim naslovom i naslovnicom. Ilustracija ringišpila u kombinaciji sa ružičasto bijelim dizajnom izgrađuje vizualnu strukturu krovne tematike djetinjstva. Zbirka se sastoji od pedeset i sedam pjesama bez ciklusa čiji naslove autorica započinje s „djevojčica i …“ odabirući motive i koncepte poput djevojčica i škare, djevojčica i danas koje ne dolazi. Izuzetak su četiri pjesme koje nose nazive (mojoj) djevojčici, (mojoj) djevojčici II, djevojčice i kada ćeš, djevojčice? Pjesme su formalno promišljene, uglavnom zaokružene i eufonične, pisane slobodnim stihom te bez poštivanja pravila interpunkcija i velikih početnih slova. Ponavljanjima i paralelizmima autorica određuje ritam zbirke. Često korištenje gradacije odgovara atmosferi i sadržaju pjesama. Primjerice, ubrzavanje ritma pjesme djevojčica i mrtvi prsti zrcali ubrzan porast broja mrtvih prstiju djevojčice. Grafički izgled pjesama također prati njihov sadržaj uvlačenjem najsnažnijih stihova ili onih koje karakterizira ponavljanje i paralelizam. Zbirka također djelomično, strukturno i sadržajno, oslikava dječje bajke. „iza sedam gora, na sedam mora“ (str.45), u spoju djeteta i odrasle osobe, susreću se ovostrani i onostrani svijet. Zaboravivši broj patuljaka i trpajući tamu u džepove autorica stihove obogaćuje čudesnim kojeg nikoga ne čudi.

Lirski subjekt istovremeno ostavlja dojam infantilnosti i odraslosti. Nije isključivo prenositelj direktnih sjećanja već se kroz njega gradi slika djetinjstva ispreplitanjem dječje naivnosti i manjka iskustva s odraslim saznanjima čime se čitatelja lako uvlači u svijet zbirke. Narativnosti pjesmama ne nedostaje. Prolić značenje pjesama gradi računajući na znanje odraslog čitatelja. Dakle, iako „djevojčica nije razumjela ništa o toj ljubavi“ (str.11) odrasli će čitatelj, zajedno s kazivačem, razumjeti zašto je bitno da joj uspije kolač, zašto je dobro da je živjela u velikom stanu s puno vrata i zašto je dobro „da je bilo dana kada su se sva vrata mogla otvoriti“ i kada „nije bila sama kod kuće.“ (str.16).

Snažno se ističe uporaba kontrasta na tematskoj i formalnoj razini. Prevladava dječja perspektiva prenesena jezikom odraslih. Djetinji ton i motivi, poput Krampusa ili ljuljačke, oprečni su ozbiljnoj i teškoj tematici. Kontrast nevinog djetinjstva te teškog i tužnog odraslog svijeta temelj je gorko-slatkog tona koji prevladava zbirkom, za što je najbolji primjer pjesma djevojčica i krajevi svijeta. Ostacima djetinjeg u (sada) odrasloj djevojčici autorica postiže ekstremno snažan čitateljski dojam. Djetinje oči u odraslom čitatelju pojačavaju emotivnost i tugu čine intenzivnijom. Hvatajući se za univerzalne trenutke odrastanja, poput gledanja crtića prije Dnevnika, lirski se subjekt približava čitatelju (pjesma djevojčica i ljubav). Osim toga, autorica vješto kamuflira vrlo teške motive smrti, gubitka i suicidalnosti u djetinji diskurs. Koristeći motive koji omogućavaju višestruke interpretacije Prolić lako umata ozbiljne i teške motive unutar naizgled dječjeg tumačenja svijeta (npr. pjesma djevojčica i krajevi svijeta i djevojčica i pripreme).

Motiv smrti sveprisutan je i višeslojan. Autorica mu gotovo uvijek suprotstavlja oprečni motiv jer „treba se boriti, ako ničim drugim, onda morem“ (djevojčica i rupa u tijestu). O samoubojstvu ne progovara otvoreno već je sugerirano pažljivo odabranim motivima i analogijama („i djevojčica više nije bila na ivici / letjela je…“ (djevojčica i ptica)). Suicidalne misli djevojčice tvore motivsku mrežu smrti od škara, čvorova, vrpce i vilice „koja više nije služila jelu“ (str.16). Tuđa smrt joj nanosi bol, dok vlastitu doživljava kao vrstu bijega. Konkretiziraju se isključivo okolni motivi poput pogreba, raspadanja, i truljenja, dok ona, zajedno s ručnikom prebačena preko držača, ostaje visjeti iznad kupaonskih pločica.

Pjesma djevojčica i špilja stihovima „djevojčica je rekla samoj sebi / uvijek je govorila samoj sebi“ (str.45) otključava zbirku dodatnom potvrdom nadrealnog trenutka spajanja dječjeg i odraslog glasa iste djevojčice. S obzirom na to, jasno je da se u pjesmama (mojoj) djevojčici i (mojoj) djevojčici II odrasla lirska protagonistica obraća djetetu u sebi, svojoj djevojčici. Kako zbirka odmiče, sve je češći pesimističan ton („kako god okreneš, završit ćeš na mostu i padat će kiša“ (djevojčica i odluka)), kao i generalan osjećaj nemoći i rezignacije, kojima autorica tematizira mentalne bolesti (pjesma djevojčica i muha). Ipak, dječje razumijevanje svijeta nikada se ne gubi u potpunosti. Strahujući od odrastanja, gubitka drugih i sebe „umjesto da pliva, djevojčica se bojala“ (str. 26), a „svake večeri dolazila je na mol / uvjeriti se da se more ne ljuti“ (str.54).

Sjećanja i misli gradivni su elementi zbirke. Pokatkad prerastaju u bujicu savjeta, prigovora i zahtjeva u kojima odrasli čitatelj prepoznaje tih feministički ton neodobravanja stereotipa, zabrana i nemogućih očekivanja predodređenih djevojčicama i ženama („nemoj dirati struju, nemoj dirati češere, nemoj se dirati / zalijepit će ti se prsti / nemoj govoriti što ne misliš, nemoj govoriti gluposti, nemoj / govoriti tako brzo, nemoj tako glasno, šuti / ne moraju svi baš sve znati“ (djevojčica i lubenica)). Motivi prirode tipično su iskorišteni kao oblik bijega, slobode, mira, odmora i mjesto ponovnog rođenja („umorna sam, rekla je djevojčica / možda je vrijeme da postanem voda“ (str. 41)). Pjesme su vrlo slikovite i atmosferične. Velik broj pjesničkih slika omogućava potpunu vizualizaciju protagonističinih sjećanja na bose noge na vrućim kamenim pločama, kapanje čokoladnog sladoleda niz štapić i mamino vikanje s balkona. Atmosferu autorica postiže narativnim kombiniranjem slika te mirisom ružmarina o reverima uvlači čitatelja u plesne svatove stihova. Zbirku također obogaćuje velik broj metafora kojima se, između ostalog, lirska protagonistica ograđuje i udaljava od snažnih i teških emocija poput tatine smrti („tata, vrati se. / ostavio si ključeve“ (str.61) „…znaš da ne volim zaključavati“(djevojčica i tatini ključevi)).

Izrazita refleksivnost zbirke preslikana je i na promišljanja lirskog subjekta s kojima se čitatelj lako poistovjećuje („i još se neka pitanja pitala djevojčica sa zaljevačom / neka nevezana uz hortikulturu“ (djevojčica i zaljevača)). Djevojčica je u stanju konstantnog konflikta između bijega i borbe („povlačenje skalpela po koži ili povlačenje granica“ (str.71)). Zbirka također problematizira mentalno zdravlje, doživljaj same sebe (pjesma djevojčica i eksplozija), disocijaciju iz života („netko drugi strugao je đonove ulicama“ (str. 53)) te napokon, svjesnost tog neprolaznog danas „koje je jednom bilo obećano sutra“(str.56) i usprkos kojem je djevojčica nestrpljivo čekala „da iscuri to danas / praveći se da ne zna da takvi dani gutaju sutrašnjicu“(djevojčica i danas koje ne odlazi).

Djevojčica nježno, nenametljivo i spontano usmjerava čitatelja kroz tuđa sjećanja čijim čitanjem on priziva vlastita. Suosjećamo s djevojčicom jer suosjećamo s vječno prisutnim djetetom u sebi. Od meko kuhanog jajeta, tri reda maćuhica i ljuljačke u parku do nemilosrdnih sjećanja, teških vrećica odrastanja i prisilno donesenih odluka jer ipak „gle djevojčice, moraš se odlučiti“ (str.71). Prolić čitatelja potiče na poniranje u rijeke sebstva, dok je zbirka tu da ga usmjerava i neprestano mijenja fokus, samo ide, nudi i prodaje značenja.

Djevojčica djecu u nama zove na igru sjećanjima. Stoga krenite, samo čitajte dalje, u krug prema naslućenom poznatom, ne čekajte i ne ostavljate mrvice za sobom.

Kritika je objavljena u sklopu projekta Kritika - danas za sutra koji financiraju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija.