'Arjačkinje barjačkinje, koga ćete': (Ne)završena igra

Posebno pitanje danas trebalo bi biti: hoće li nam književnost u skorije vrijeme ponuditi nove teme ili će nastaviti hoditi poznatim putem, iznova premetati stare koje tek povremeno donesu privid novine i osvježenja. Upravo na toj dobro poznatoj matrici starih tema, ali uz svojevrsno produbljivanje, ispisan je roman Arjačkinje barjačkinje, koga ćete Hristine Radović Andrić koji je odabran kao pobjednički rukopis na konkursu izdavačke kuće Booksa za najbolji neobjavljeni roman 2025. Autorica je prethodno objavila zbirku ilustrovanih priča Kanu sa tankim slovima ide brže, a veliki dio radnog vijeka provela je kao grafička dizajnerka i za svoj rad je višestruko nagrađivana.

Riječ je o romanu koji ne prikazuje porodicu kao prostor bliskosti, nego kao zatvoren sistem u kojem majka preuzima glavnu ulogu, ne da bi zaštitila bližnje, nego suprotno. Naslov romana već u startu upućuje na igru izbora, podjele, pripadanja, što se u tekstu razvija kroz složene odnose. Roman otvara Pandorinu kutiju porodičnih odnosa i nagovještava da svo zlo svijeta kreće od majke. Iz najave je jasno da središte romana zauzima odnos majke i kćerke, nimalo jednostavan, gotovo nemoguć i presudan za sve što slijedi i u pričanju i životu Nure Nuh.

Majka u ovom romanu oblikuje i uništava živote svima oko sebe, ponajviše kćeri. Zašto je tako, to ne možemo razumjeti, kao što ne razumije ni glavna protagonistica. Taj se odnos ne može ni popraviti jer se ne temelji na konkretnom sukobu, nego na trajnoj majčinoj potrebi za kontrolom i poništavanjem drugog. Fragmentirana i psihološki napeta naracija takav odnos ne objašnjava, nego ga ponavlja, ostavljajući utisak da iz tog kruga nasilja nema izlaza. Upravo način na koji je ta tema ispripovijedana postaje ključno mjesto razumijevanja romana. Pripovijedanje je raspršeno i neujednačeno, često sklono ponavljanju, pa roman djeluje kao niz skica, a ne zaokružena cjelina. Upravo takva fragmentiranost odražava dinamiku porodice koju prikazuje, majku koja izluđuje sve oko sebe, ali i unutrašnji haos Nure koji dolazi do izražaja kada počinje konkretna narativna linija: rođendan.

Radnja dakle počinje obilježavanjem 50. rođendana Nure Nuh, što funkcionira kao efikasan narativni "okidač" za rekonstrukciju prošlosti i preispitivanje životnih izbora. Nura je samodestruktivna i vlastitu vrijednost mjeri kroz tuđe prihvatanje. Odrasta u disfunkcionalnoj porodici predstavljenoj kao poseban soj poslijeratne aristokracije koja je "prštala od velikih očekivanja, nesnađena u novom vremenu, u socijalizmu i stabilizaciji" (str. 76). U takvoj porodici nema ljubavi, psihičko nasilje postaje dominantno, a najporaznije je što Nura vremenom razvija toleranciju prema njemu.

Roman otvara niz tema poput generacijskog jaza, promjene društvenog konteksta, pitanja braka, razvoda, majčinstva, abortusa. Sve su ovo važne tematske linije, ali mnoge od njih ostaju tek spomenute i nedovoljno razrađene. Među brojnim temama posebno se izdvaja pitanje abortusa, ne samo kao individualno iskustvo nego kao snažan društveni komentar. Roman abortus ne tretira samo kao intimnu dramu, nego ga širi prikazujući surovost prvo majke, a onda i društva. Nakon što sazna da je Nura trudna, majka nad njom vrši brutalno verbalno nasilje, koje se nastavlja i kasnije kao trajni podsjetnik "grijeha" i oblika kontrole. Obrazac nasilja društva nad ženom dodatno je prikazan bolničkim okruženjem i hladnom sobom, gdje se individualna odluka pretvara u kolektivnu osudu. Najjasnije se to vidi iz prizora u bolnici:

"Sestre im donose dodatnu ćebad jer nema grejanja, restrikcije su u celoj zemlji, porodilište mora da ima, bebama i majkama ne sme da bude hladno jer majke su vodile ljubav, tako se dobijaju deca, mora da im bude toplo. A njima, koje su se jebale, njima treba da bude hladno. One su krive, njih treba kazniti. Krive su što nisu obaveštene u vremenu u kome nema seksualnog vaspitanja, nema otvorenog razgovora o intimi, krive su što se nisu obrazovale više, što nisu uputile i svoje partnere, što nisu vladale situacijom, kontrolisale i sebe i druge. Krive su što su naivne i nespretne, neuke i nehajne, što su pohotne i popustljive, lakomislene i podatne, a najviše su krive što su odbile da budu majke. Sve je to mirisalo u hladnoj prostoriji punoj umornih žena koje svoje grehe neće stići da okajaju za dvadeset života." (str. 158.)

Ovaj prizor, u kojem se indirektno govori o o abortusu, jedna je od najsnažnijih tačaka romana i jasno pokazuje kako individualno iskustvo prerasta u društvenu kritiku. U kratkim crtama opisuje se sve što žena preživljava u ovakvim situacijama, i uprkos tome što želimo da se ovoj temi posveti još stranica, i na ovom malom primjeru prikazan je odnos tijela, krivice i kontrole unutar patrijarhalnog društva i upućena je suptilna, ali efektna kritika tom društvu.

Pitanje zašto majka odbacuje i mrzi kćerku ostaje otvoreno do kraja romana. Nema stvarnog razloga osim Nurinog postojanja. Umjesto odgovora roman nudi precizan prikaz majčine destruktivnosti i njenih posljedica na djevojčicu, tinejdžerku i odraslu ženu. Majka strasno mrzi sve oko sebe, ponajviše kćerku i predstavlja je kao dokaz svog neuspjeha. S druge strane, Nura djelimično usvaja majčinu sliku o sebi, ali istovremeno razvija zavisnost koja se očituje u toleranciji nasilja, što je stavlja na granicu da postane antipatična čitatelju/ici. Izostanak jasnog objašnjenja majčinog ponašanja dodatno pojačava osjećaj izgubljenosti Nure Nuh. Međutim, u jednom dijelu romana pojavljuje se pokušaj racionalizacije, kroz glas rođaka, ali i on ostaje nedorečen:

"(...) tvoja majka je celog života govorila kako je očajna zbog tebe, kako joj stvaraš samo probleme, kako si kurva i narkomanka. (...) mislim da se takmičila s tobom, u tebi je videla rivalku, odnosno ti si bila sve što ona nije, ti si ambiciozna, zarađuješ, jaka si, a ona, ona je uvek bila vrlo inteligentna i načitana, umela je da me nasmeje do suza, ali nije volela da radi, nije umela da zaradi, a volela je pare, jeste baš." (str. 160.)

Odnos s majkom koji iscrpljuje i uništava neminovno vodi ka pokušaju prekida koji dolazi neposredno prije majčine smrti, ali bez stvarnog efekta. Iako ne komuniciraju, majka je u Nurinom životu sveprisutna, čak i nakon smrti, što pokazuje da se trauma ne završava fizičkim nestankom one koja traumatizira. Pomirenje između njih nije moguće ne zbog toga jer nije bilo prilike, niti zbog konkretnog konflikta, nego zbog strukture odnosa koji se temelji na neravnopravnosti, projekciji i emocionalnoj zavisnosti. One ne priznaju i ne uvažavaju jedna drugu, nego jedna kroz drugu gledaju vlastite (ne)uspjehe. Majka u Nuri vidi produžetak vlastitog poraza, dok Nura identitet gradi u odnosu prema majci, često kroz žrtvovanje i gubitak sebe. I nakon majčine smrti, trauma u Nuri nastavlja živjeti, kao i strah i osjećaj krivice.

"Majka leži mrtva, a Nura je se isto plaši, potpuno isto kao i pre dva dana, ili pre dvadeset godina, plaši je se toliko da sumnja da je majka potpuno mrtva, čini joj se da će svakog časa da ustane i upre prstom u nju. Šta stojiš, šta me gledaš, kurvo bezprizornice." (str. 248.)

Upravo u završnom činu roman pokazuje i svoje određene slabosti. Nura spaljuje porodičnu kuću, i to djeluje kao očekivan i pojednostavljen simbol oslobođenja koji odudara od psihološke složenosti protagonistice. Takav kraj služi kao zaključni čin, ne daje nikakva nova saznanja.

Mnogo je važniji put koji vodi do tog čina od djetinjstva do zrelog doba kroz koji roman prikazuje kako se u patrijarhalnom okviru prenose frustracija, bijes i osjećaj tereta. Značenje završetka dodatno se otvara kroz simboliku kuće koja se ponavlja kroz strukturu romana. Kuća označava porijeklo, identitet i sjećanje, pa njeno uništenje postaje radikalan pokušaj prekida s prošlošću, ali i sa samom sobom. Dobija se dojam da je sve iluzija katarze: čin paljenja ponovljeni je obrazac destrukcije, na nasilje se odgovara nasiljem. Ta simbolika kulminira u završnoj sceni, kada Nura, dok kuća gori, priziva dječju igru iz naslova: „Arjačkinje barjačkinje, koga ćete“. U tom času ispred nje je slika dvije grupe, ovaj put odraslih članova porodice, muških i ženskih. Nura je između njih, ne pripada nijednom. Ova scena prikazuje želju za oslobađanjem, ali i nemogućnost da se iziđe iz destruktivnih obrazaca, jer su s obje strane porodični lanci.

Ova igra izdvojena i naslovom nije slučajna, nego ključna za razumijevanje romana. U naslovnoj metafori romana radi se o dječjoj igri u kojoj postoje dvije grupe s istim brojem članova, rukama povezanim u lanac, idu jedna prema drugoj, držeći se čvrsto i pitaju: „Arjačkinje barjačkinje, koga ćete?“ Kada iz suparničke grupe kažu koga žele, onda izabrana osoba pokušava razbiti lanac. Ako ne uspije, ostaje u grupi koja ga je izabrala. Ova igra simbolično prati strukturu romana u kojem spaja nevinost djeteta i nasilje odraslih. Porodični lanac u romanu uništava djetinjstvo i ostavlja trajne posljedice s kojima se nastoji izboriti Nura Nuh ostavljena u zatvorenom sistemu, iz kojeg neprestano nastoji izići, ali ne uspijeva. Naslovna metafora pojačava književni i psihološki efekat: riječi iz naslova simbol su radosti, veselog nabrajanja, dok je priča u romanu teška i mračna. Tako je naglašen kontrast između djetetove nevinosti i težine porodičnih odnosa, što dodatno produbljuje čitateljsko iskustvo.

Da ne može izići iz tih obrazaca i potpuno se osloboditi pokazuje poglavlje "Ljubav" na samom kraju romana. U tom kontekstu jasno je dato da je trauma Nure Nuh internalizirana. Ona ne može prihvatiti da je neko voli baš zbog toga što ona jeste i što takva postoji, i da joj ljubav pripada, što vidimo iz razgovora s partnerom u kojem konstantno umanjuje svoju vrijednost. Razlog za to treba tražiti u odrastanju i okruženju u kojem ljubav nije bila stabilna. U konačnici roman ne nudi rješenje, nije mu to ni cilj, on zatvara krug nasilja i naslijeđa iz kojeg je jako teško, ponekad i nemoguće izaći.