Apokalipsa Unplugged

Kod nas više nema kanibala – zvuči gotovo kao naslov pamfleta u kojemu se ironično i s gorčinom pristupa problemu sveprisutne neljudskosti. Pa ipak, riječ je o antologiji pjesama Otta Fenyvesija, mađarsko-vojvođanskog autora, koju su priredili urednik Delimir Rešicki i izdavač Fraktura. 

Ovaj pomno osmišljeni izbor poezije sastavljen je iz šest pjesničkih zbirki i podijeljen u cikluse: Minimum rock & roll, @meričke improvizacije, Anđeo kaosa i Kolaps. Knjiga je to koja problematizira destruktivnost i opstanak našega društva te pomoću književnosti i glazbe prati linearni tijek povijesti. Autor povezuje tri vremena: prošlo, sadašnje i buduće te stvara jedinstven ritam, preludij u propast planete. Od jasne melodije, preko suzvučja različitih glasova i posvemašnje buke svijeta, dolazimo na koncu do bijeloga šuma.

Povijest kakvu poznajemo premrežena je događajima koji još uvijek djeluju na svijet i pojedinca u njemu. A kada kažemo povijest, prvo na što pomislimo jest Velika povijest čovječanstva i ratovanja. Na drugoj razini shvaćamo je kao razvojni proces umjetnosti, sporta, industrije i uopće svih vidova jedinstvenoga ljudskog djelovanja u nekome području. Tek na koncu dolazimo do osobne povijesti, do individue čiji se život zatekao u određenomu vremenu i prostoru.

Čitajući izbor iz Fenyvesijeve poezije, nemoguće je ne uočiti čvrsto ispreplitanje svih navedenih razina. Bez obzira na vrijeme nastanka, sve sabrane pjesme, stihovane i one u prozi, obilježene su trima povijesnim slojevima koji se sabiru i prelamaju u subjektima. Već nam prva pjesma kojom se otvara knjiga, Helter Skelter, posve jasno predočuje tročlanu historijsku koncepciju, i to na nekoliko mjesta od kojih izdvajam samo ona koja su nužna za ocrtavanje rečenoga: 

"Rođeni smo divlji, zaokruženi, cjeloviti, / gledali smo zavjesu, željeznu, / vidjeli veliki zid, barikade / vidjeli plakat Maa i Guevare // Rekli smo život, rekli smo smrt/ rekli smo jagode i krv, revolucija/ dođi kraljevstvo tvoje, oh yeah! / rekli smo Helter Skelter / [...] // Slušali smo zvuke tišine / vidjeli slike patnje, oh yeah! / svi su se vojnici islama već opremili/ čekala ih je Velika Jabuka, Manhattan"

Ravnamo li se po gornjem obrascu, možemo zaključiti da motivi velikoga zida i plakata pripadaju Velikoj povijesti, Helter Skelter povijesti glazbe i kultu Beatlesa, a 'mi' shvaćen kao jedinstveni subjekt - individualnoj povijesti. U cjelini, pjesma gradacijski niže motive i funkcionira kao vremenska lenta, na kojoj se od DDR-a i Sovjetskoga Saveza preko ratova u Kambodži i Vijetnamu dolazi do recentne povijesti i sadašnjice.

No, nije samo historičnost ono što obilježava ovu knjigu; u navedenom primjeru, komprimiranoga, moguće je vidjeti čitavoga Fenyvesija. Pa tako u stihu dođi kraljevstvo tvoje, oh yeah! vidimo prvu naznaku intertekstualnosti koja često funkcionira u ironijskome ključu. Budući da je zanosna molitva stavljena uz bok smrti, krvi, revoluciji i još k tome tadašnjem glazbenom poletu, mogli bismo reći da je riječ o vrhunskoj groteski, mladosti koja pod vječnim galgama sluša i svira rock. 

Intertekstualno, posebno su zanimljive pjesme Minimum rock & roll i @meričke improvizacije u kojima citatnost funkcionira kao stara i rijetka, upravo nađena mudrost. Primjerice: 

"Našao sam retke podcrtane: / ‘Prva važna gesta stvaranja uvijek je / kaos.’// James Joyce" 

Ili: "Našao sam retke podcrtane: ‘Svako društvo koje sprečava razvitak ljubavi dugoročno mora propasti zbog toga što je u proturječju s temeljnim potrebama ljudske prirode.’// Erich Fromm"

Osim intertekstualnosti, česta je i metatekstualnost, svijest autora o onome što stvara i o vremenu u kojemu stvara, kao i isticanje pojedinih književnika te njihovo apostrofiranje. Sve navedeno sadržano je u pjesmi Čitajući mrtve Vojvođane:

"Ne znam više u što i u koga vjerovati. / Sere im se za pjesme, lirika je u krizi. / Pregazile su nas sve desetine / i odredi stoljeća [...] Više ne znam kojim da vas / zovem imenom. / Mrtvi Vojvođani. / Mučenici četrdeset četvrte. / Dunav je još hladan kod dalekih srijemskih obala. / Valjalo bi u nešto vjerovati. / Snažno. / Ili umrijeti mlad ili malo poslije. / Jedva korišten. / Kao Csáth i Sziveri."

Moramo imati na umu da je Fenyvesijeva poezija upravo postmodernistički inkluzivna, ona izjednačuje visoko i nisko i iz obaju polja uzima što joj je potrebno. I sama je knjiga hibridna, dopunjena autorskim kolažima, pa tako ono što je iskazano riječima Fenyvesi iznova, kao supriređivač knjige, nudi u vizualnome obliku. To nipošto ne čini kako bi dopunio pjesme i proglasio ih krnjima, već kako bi pokazao mogućnost pomicanja poetičkih granica preko ruba nazovi čiste, isključive umjetnosti (one hermetički zatvorene kutije u koju ne ulazi nimalo svježega zraka) i tako tematski i stilski sjedinio sliku, riječ i glazbu. 

Pa ako uz knjigu i ne dolazi longplejka, muzikalnost se, osim u provodnim motivima, očituje u specifičnosti pulsirajućeg ritma. Fenyvesi ne miruje, niže slike, uzvike, lajtmotive i refrene, čitatelju poručuje kako ga je nemoguće zaustaviti. Njegove su pjesme svojevrsni perpetuum mobile koji neprestano proizvodi estetsku energiju. Upravo su ritam i buntovni jezični registar kontrapunkt ideji bolesnoga svijeta koji se, gotovo derviški, vrti do iscrpljenja.

U izboru svakako je najposebniji i najzanimljiviji drugi ciklus – @meričke improvizacije. U njemu nalazimo tri pjesme koje imaju refren (možemo ga nazvati i mantrom) koji se ponavlja nekoliko puta, i to uvijek na početku nove stihovne cjeline. U pjesmi Roll over T@polca ponavlja se stih "Između svega i ničega", u pjesmi Blues iznad oceana varira se i gradira stih "Život lijepo polako ide dalje". Isti je slučaj u Majčinoj vigiliji, a refren se javlja kada se glas subjekta zamijeni majčinim: "Sine moj, ne treba se uzbuđivati / ne treba, / ne treba"

Refren na poseban način zaustavlja pjesmu u jednome trenutku i apsorbira u sebe sve što je prije rečeno, riječ je o postupku koji djeluje kao revizija nakon koje ostaje prisutno samo ono što je uistinu bitno, a to je refren sam. On je nositelj ideje, ali i tona, atmosfere u pjesmi. Upravo se po tome ove pjesme razlikuju od svih ostalih autorovih uradaka. Naime, ove su tri pjesme upravo melankolične, ravnomjernoga ritma koji umiruje, one su stilski i sadržajno oslonjene na stoičku filozofiju života, iako je jasno vidljivo da je njihov subjekt nipošto ne može predstavljati:

"Na međi života i smrti / to su nam bili posljednji trenuci / a sada smo samo pritisak tipke / na nekom boljem kompjuteru. / U zidu čavli i sunčev sjaj od stotinu ljeta. / Oko nas tužna zbrka, / tvoja ruka katkad na mome koljenu. / Još ne stojimo loše."

Međutim, tu je i četvrta pjesma koja je ciklusu dala naslov. Sastoji se od niza lirskih fragmenata koji se mogu čitati i povezano i odvojeno. Ona je posljednja u ciklusu i svojim se ritmom razlikuje od prethodnih, a njezin se ton neprestano mijenja. Subjekt je obilježen i melankolijom, i letargijom, i ekstazom – nalazi se u rascjepu emocija i možemo ga definirati jedino kao nestabilna.

Nestabilnost subjekta uvodi nas u intenzivnije tematiziranje nestabilnosti i samoga svijeta u ciklusima Anđeo kaosa i Kolaps. Čitatelj tako ima dojam da je ovaj izbor složen upravo kako bi se postigao efekt protoka vremena i neizbježnosti svršetka svijeta. Pa tako nalazimo stihove "ovom prokletom svijetu ponestaje benzina" ili "taloži se na nas jedna supernova". Mnogobrojne su i bolne slike alijenacije društva koja se postepeno razvijala i došla do klimaksa, kontakt postaje nemoguć ili pak apsurdan. Fenyvesi je upravo na tim mjestima najoštriji u svojoj kritici, promotrimo pjesmu Hardcore Punk Blues:

"Ja sam 104-781 / Nosim plamenocrvene cipele s visokim potpeticama / Udari me u leđa, ništa mi neće biti / Izvrći me, cijedi me, gurni u provaliju / U ovim cipelama vatrenih potpetica potpuno sam tvoj / Razoružala si me / Ritual poznaješ, i ja sam tvoj [...]" 

Subjekt sebe definira kao broj, on gubi svoj identitet i postaje zamjenjiv bilo kojim drugim brojem, njegova je sudbina definirana vanjštinom, visokim crvenim cipelama, motivom koji ga izdvaja, karakterizira i katalogizira te čini ranjivim. Problem identiteta uočljiv je i u pjesmi Nosi me glava: "idem ja / ja kao ja-ti-on-mi-vi-oni / prvo lice jednine u izjavnom obliku / izazvao sam sudbinu na sjenovitoj strani ulice / klateći crnu torbu od svinjske kože / kad je pored mene projurila tableta / LSD-a posisana u obliku polumjeseca [...] "

Svakako, vrhunac svega navedenog jest pjesma Neandertalska šetnja koja je pisana u obliku stihovanog telegrama iz budućnosti u kojoj robotizacija preuzima sve sfere ljudskoga djelovanja i postaje sve autonomnija, gotovo imuna na čovječanstvo. Ipak, Fenyvesi nije pjesnik-prorok koji anticipira buduće događaje, već pjesnik-promatrač koji uviđa ono što trenutno jest i ono što je bilo te racionalno, ali ne i ravnodušno, donosi zaključak o onomu što će biti.

Kod nas više nema kanibala izvrsno je koncipiran izbor Fenyvesijevih tekstova, a naslov-stih sve je samo ne istinit. On je tek čežnja za utopijom, civilizacijom koja neće jesti svoju djecu. U mogućnost njezinoga ostvarenja pojedinac će povjerovati ili ne. Do tada, "između velikih metafora menstrualnih / ciklusa civilizacije", ostaje nam tješiti se poezijom.