'Adresar smrti': Dijalog s neposrednom stvarnošću

U proteklih nekoliko godina proživjeli smo tektonske trenutke u povijesti. Kako bismo ih razumjeli, pa i probavili i značenjski obuhvatili, pristižu nam teorijski pristupi, znanstvene analize, kao i istraživanja svih mogućih vrsta. Međutim, u tom procesu trebamo se itekako osloniti i na književnost. Primjerice, roman Devet života gospođe Adele Nade Gašić uspostavlja relaciju s našom stvarnosti, a u knjige koje se hvataju ukoštac sa sličnim temama ubrojit ćemo i nedavno objavljen Adresar smrti Lane Derkač.

Autoričino ime poznato je svima koji s određenom znatiželjom, više ili manje kontinuirano, prate domaću književnu scenu. U njezinoj biobibliografiji zavidan je niz knjiga u kojemu dominiraju pjesničke zbirke, a pritom se okušala u više rodova i žanrova: od romana i kratke proze preko esejistike i dramskih tekstova. Objavljivala je samostalno, u koautorstvu, prevedena je na brojne jezike. Osim na policama knjižnica i knjižara, autoricu smo mogli susresti i na različitim međunarodnim festivalima i književnim događanjima te čitati o njoj kao dobitnici mnogobrojnih književnih nagrada.

Naslov zbirke priča Adresar smrti definitivno ostaje u uhu jer se pitamo kakve se smrti nalaze u knjizi i na čije je adrese pristigla. Dojam se pojačava naslovnicom na kojoj su uvenuli suncokreti pognutih glava, i to na pozadini neba koje djeluje smrknuto i izaziva nemirnu slutnju. U prvoj priči saznajemo kako je katastrofa pogodila Zemlju. Geografske koordinate tek su naznačene tako da smo nedaleko Save i protagonistica je sama usred apokaliptičnog okruženja. Nije naprečac zaključiti, smrt potencijalno stiže na adrese svih nas.

Smrt je kao različit motiv rasut po zbirci, kao prirodni fenomen (potres), bolest (pandemija), kao nasilni zločin (ratna stradanja), uključujući ubojstva i samoubojstva, smrt članova obitelji, onda i smrt grada, zajednice, poznatog svijeta. U prenesenom smislu, on se s nekoliko priča može povezati u kontekstu gašenja ljubavi, nesnalaženja u svijetu, pa i gubitka sigurnosti i povjerenja u svijet koji nas okružuje: „Uvijek kad pomislim na brata, zapravo mislim o dvojnosti ruševina - onih u njemu i onih oko njega.“ (str. 50.) Smrt nije samo dio prirodnog ciklusa, logičnog slijeda događaja, već je i umjetno stvorena čovjekovim djelovanjem, poput onečišćenja prirode, voća i povrća, odnosno ugrožavanjem prirodne ravnoteže. Ona se na različitim razinama tiče kako pojedinca, tako i kolektiva.

Osvrnemo li se na autoričinu prethodnu pjesničku zbirku Hotel za mrtve iz 2020. godine, zbirku priča kao da smo mogli i predvidjeti, s obzirom na to da se stihovima također provlači tema smrti u različitim nijansama, a vrlo je osjetna i težnja narativnosti. U ovoj zbirci smrt ostaje tako tamna slutnja koja se na nekim mjestima i ispunjava, ali i prilika za novo rađanje i početak (primjerice u priči „Muzej prekinutih veza“). Zanimljivo je da izostaje fokus na tijelo, odnosno izostanak opisa tjelesnosti, propadanja tijela. Tako se bolest usputno spominje, poput slučaja kada žena boluje od koronavirusa u priči „Sjeme“ ili kada u priči „Vjekarna“ sestra umire od dugogodišnje bolesti. Zadržavamo se na informacijama koje sugeriraju tjelesnost jer autorica daje prednost promišljanju i introspekciji nad tom temom.

„Brodski dnevnik“, „Last minute“, „Smrt i pravila lijepog ponašanja“ funkcioniraju kao prozne crtice tijekom putovanja i dio su „normalnog“, uobičajenog života. Ukupno je osamnaest priča, uključujući izdvojene dvije, „O kraju“ i „Ponovno o kraju“ koje nam daju orijentaciju pri snalaženju. Nakon uvodne priče slijedi središnji dio u kojemu saznajemo „A što je bilo prije“, što se doima kao neki filmski postupak u kojem se ide unatrag, u flashbackove u kojima su sjećanja, različite situacije i ljudi, prije apokaliptičnog scenarija u koji smo se doveli. Naša stvarnost provlači se u nekoliko priča koje komentiraju post-potresno stanje i njegove posljedice, poput razrušenih kuća u potresu i njihovih stanara, ostavljenih na milost i nemilost vlasti koja za poboljšanje uvjeta njihovih života nema dovoljno sluha.

Pripovjedačice su žene u mlađoj i srednjoj dobi. Najčešće ostaju u svojim razmišljanjima koja dijele s nekolicinom ljudi koji ih okružuju, uglavnom su to muževi, partneri i prijateljice. Budući da su sklone osami i introspekciji, promišljaju vlastitu smrtnost i ovozemaljsku patnju, nerijetko ih prate rastresene misli, što je lijepo vidljivo u duljoj priči „Adresar smrti“ koja postavlja pitanje o opravdanosti ubojstva. Uostalom, zbirka se otvara osjećajem samoće. Protagonistica je mahala Suncu jer: „...nisam imala kome drugome mahnuti. Kakav neugodan osjećaj!“ (str. 7.) Priča „Slučajan odabir“ završava sljedećom rečenicom, što je ujedno i posljednja rečenica u zbirci: „Ako nitko ne naiđe, bit ću treća ruševina.“ (str. 173.) Time se sugerira ono što nas može spasiti, pružena ruka, sugovornik, to je ono što daje nadu. Osjećaj samoće ublažuju prijateljstva i poznanstva, dijeljenje istih ili sličnih interesa i poznatih prostora: „Ne samo da nisam susrela pisce s kojima sam već imala bezbroj zajedničkih tema i na čije sam se društvo navikla nego nisam vidjela ni tamošnje stanovnike koji su sa suvenirima i hranom donosili žive boje u središte našeg okupljanja. Činilo se da bez nas ni oni ne žive.“ (str. 114.) Imamo li dovoljno sreće, možemo (i trebamo) osvijestiti koliko smo jedni drugima potrebni, i to što je prije moguće.

U zbirci se razabire i dosta poetskih slika, s obzirom na to da je autorica pjesnikinja, a oni posebno doprinose stilskom registru: „asfalt zadobio žulj“ (str. 101.), „kao mrtve mušice ukočene oko lustera Mjeseca“ (str. 125.), „na puteljku koji je ugažen parao livadu poput niti izvučene iz žutozelenog pletiva prirode“ (str. 167.). Oni su tu da pojačaju dojam o atmosferi, još jednom elementu koji se vuče iz poezije, koja ima prednost i pred radnjom i karakterizacijom likova. Uglavnom su utopljeni u atmosferi nemira i rastresenosti, u tromoj radnji bez konkretnih zapleta i preokreta, usporenom ritmu duljih rečenica.

Naslov se prema ostatku priče odnosi kao simbolička oznaka onoga o čemu priča progovara. Priče traju na nekoliko stranica i obično su to situacije između dvoje ljudi koje se iscrpljuju u konverzaciji. Što se tiče strukture priče, zamjerka ide na račun esejiziranih dodataka koji usporavaju pripovijedanje. Iako mogu služiti kao promjena čitateljske pozornosti, kao mjesto predaha, oni su se potencijalno mogli ostvariti u rečenici ili dvije. U tom slučaju ne bi se odlazilo u nešto što prijeti rastakanju priče iznutra, što prostor kratke priče inače teško podnosi. U priči „Autobiografija?!“ odlomak o važnosti datuma zemaljskog rođenja upravo je primjer takve vrste pripovjedačkog „kočenja“. Nakon njega slijedi nekoliko pitanja koja se odnose na iskustvo pripovjedačice s krizantemom (str. 96.), što nam je sasvim dovoljna informacija za izgrađivanje njezina karaktera.

Pitanje antropomorfizacije također je pitanje iskliznuća u pričama. U priči „Balon“ pripovjedačica redovito dolazi na Bundek hraniti labuda koji govori. Međutim, životinja koja progovara glasom čovjeka neuvjerljiv je izbor koji ne uspijeva dobaciti izvan stranice knjige do čitatelja. Propuštena je prilika za određenom dinamikom između čovjeka i životinje jer sve ostaje na tome kako su jedno drugo primijetili i nastavili sa svojim životima, bez posebno vidljivih promjena. Isto tako, bilo bi interesantnije da se ne vidi grafički prijelaz u tekstu (labud progovara kurzivom) i na taj način sugerira drugačiji pripovjedački glas, već da je on tako oblikovan da nas nešto pri čitanju zažulja, da nam takva promjena perspektive ne može promaknuti. Postigla bi se dinamičnost i zaigranost priče, možda bi se i u čitatelju potaknula znatiželja da se ponovno vrati na priču i dokuči njezino značenje, ukoliko mu je ono tijekom prvog čitanja promaknulo. Paralelni pripovjedački kolosijeci također grade priču „Virus i lopov“. Radi se o dojmljivoj priči u kojoj lopov promatra muža i ženu dok planira krađu. Kurziv je također višak, a iako kratka priča obično ne trpi više pripovjedačkih perspektiva, poticajno je uočiti želju za eksperimentom koji priču čini življom.

Dodajmo da se usredotočenost na čovjeka može iščitati i u sljedećem detalju. Upravo se on krivi za remećenje prirodne ravnoteže, što dolazi do izražaja i u citatima poput ovog: „Ne smije se samo Bog, odvratila sam. Znaš, upravo mi je postalo jasno kako nastaju sve češći poremećaji. Poplave, cunamiji, potresi. Pa čitava priroda prepozna glupost! Na trenutak se zaledi, zatim se nekontrolirano smije. (...) Kad se Zemlja zatrese od smijeha, razruše se kuće.“ (str. 154.)

Priče su mogle biti zgusnutije i dosljednije u svojoj poruci i sadržaju. Ovako, bez značajnijeg preokreta ili iznenađenja, ostaju statične. Na nekim mjestima stavljena je točka na mjesta za koja nismo sigurni zašto su u tom ključu odabrana (primjerice, priča „Suveniri zločina“ završava općim mjestom o osobnim granicama, dok „Last Minute“ zalihosno ponavlja ideju o nesigurnosti koja je netom prije opisana u krhkosti zida, odnosno u prethodnoj rečenici). Mnogo bolje rješenje moglo se iznaći i što se tiče „posuđivanja“ ljudskog glasa životinjama, i na pripovjednoj i grafičkoj ravni. Također, esejizirani viškovi koji kradu pozornost onemogućuju razvijanje određene doživljajnosti u čitatelju koja ga nosi dalje.

Osim razmatranja teme smrti i jednog njezinog segmenta koji ulazi u dijalog s našom neposrednom stvarnošću, autorica je nastavila u svojoj prepoznatljivoj maniri. Djelomično pročišćavanje zbirke, odnosno navedenih problematičnih mjesta, u svakom slučaju omogućili bi dinamičnije čitateljsko iskustvo.