Dnevnik o dnevnicima: Benno Meyer-Wehlack

Igrom Slučaja ili kako drugi dio čovječanstva čvrsto vjeruje – u režiji umjetnice znane pod imenom Sudbina, godine 1966. Benno Meyer-Wehlack (1928-2014) upoznao je našu Irenu Vrkljan (1930-2021). I tako je i on, gotovo preko noći, postao naš. Bio je njezin mentor na berlinskoj Akademiji za film i televiziju. Postali su nerazdvojni, zajedno su radili na scenarijima, zajedno čitali, prevodili, putovali.

Najčešće putuju na relaciji Berlin – Zagreb i Benno je uistinu postao naš čovjek. Zavolio je Zagreb, dalmatinske otoke, zavolio je našu kulturu i ljude, prijateljevao s Miljenkom Stančićem, Zlatkom Bourekom, Zvonimirom Bajsićem i drugim znanima i neznanima, zanimao se za živote i sudbine naših gastarbajtera koji su baš u to vrijeme počeli masovnije odlaziti na rad u Zapadnu Njemačku, postao je blizak s Ireninom obitelji, a njezinu majku u dnevniku zove mama.

Hodanja, čežnje: berlinsko-zagrebački dnevnik 1970-1977 Benna Meyer-Wehlacka pisan je u kratkim rečenicama, kratkim rezovima, s nevjerojatnim, pjesničkim, osjećajem za ritam i detalje. I baš kao i kod Divne Zečević i Zdravka Malića, Zagreb je jedna od glavnih pozornica. Razlika je u tome što je Bennu Zagreb otkriće, nešto novo, prostor koji prvo istražuje, navikava se na njega, a vremenom Benno postaje njegov dio. Nije nikada dokraja ovladao jezikom, iako se svojski trudio, no to ga ni najmanje nije smetalo da se zbliži sa Zagrebom.

Meyer-Wehlack je promatrač, opaža i osjeća najsitnije detalje, telegrafski bilježi svoje (i Irenine) sedamdesete, kod njega sve oživljava u onom međuprostoru, u neizgovorenom, neispisanom, a to je vještina koju samo rijetki mogu prezentirati. Postoji jedan dio u dnevniku kada u Marseillesu otkrije pelotu, staru baskijsku igru, pa odlazi na jedan turnir gdje s neskrivenim oduševljenjem promatra igru. Taj dio je ogledni primjer Bennove umješnosti da u svega nekoliko zabilježaka oslika sve – i vrijeme i prostor i ono što se događa u tom trenutku na tom igralištu. Ni uz korištenje najsuvremenije snimateljske opreme ne bi doznali više o tom marsejskom popodnevu davnih sedamdesetih.

Već od prvih dnevničkih zapisa nekako, a da ni sami ne znate kako, naučite iščitavati ono neizrečeno. Autor vam se učini kao blizak prijatelj, kao da ste ga i sami poznavali u to vrijeme. Svijet koji je izgradio, neraskidiva povezanost s Irenom, berlinski i zagrebački dani, književnost, film, slikarstvo, biciklizam, odnosi s prijateljima – sve to je njegovo sigurno utočište od kaosa u kojem je svijet bio i u kojem nastavlja biti. Na marginama dnevnika ostaju zabilješke o duboko podijeljenom svijetu, Europa, Njemačka i Berlin također su podijeljeni, ali Benno nekako nigdje nije stranac. Njegova priroda vjerojatno je bila takva da ga nitko i nije doživljavao kao stranca. Irena je centralna točka u njegovom životu, sjajna zvijezda, no i svi drugi koji se pojavljuju na stranicama ovog dnevnika, na stranicama njegova života, vrijedni su pažnje, zanimljivi, živi, Benno pažljivo sluša njihove priče, oslikava njihove portrete, precizno, ali s puno razumijevanja i s nekakvom, skoro pa anđeoskom blagošću.

Kao što je T-dog primijetio, Benno na naslovnici dnevnika uopće ne odgovara našim predodžbama o tome kako bi jedan Nijemac trebao, mogao izgledati. On je više naš, sličan je našim očevima, stričevima s onih starih fotografija iz sedamdesetih godina minulog stoljeća. Da se vratimo na Irenu, ne mogu se oteti dojmu da je dan kada je nju upoznao jedan od ključnih u cijelom njegovom životu. Kao da je s njom pronašao ili upoznao najbolju verziju sebe.

Život je fakat čudo. Čitajte dnevnik našeg čovjeka Benna Meyer-Wehlacka. Da u ovom trenutku moram dati definiciju dnevnika ili objasniti što nas to točno privlači dnevnicima, dao bih vam Hodanja, čežnje: berlinsko-zagrebački dnevnik 1970-1977.

F.B., 15. listopada 2021., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.