Ljeto i rad od doma su mi omogućili da se odmaknem od svoje svakodnevice, od izbora koje sam napravio, od obaveza i načina života. Okružiti se morem, postojati na otoku, biti dio zajednice koja skupa diše je posebna vrsta odmaknutosti. Sve što sam mislio da mi je bitno, nije, sve od čega sam strahovao, otpustio sam u dubinu, duboko unutar sebe, duboko u more. Moje su, izvan radnog vremena, misli bile usmjerene ka funkcioniranju zajednice u kojoj bivam, a život sam prilagodio dinamici otoka. Tako sam shvatio što znači moj bijeg od samoće, moje pretrpavanje obavezama, moje trčanje za radom i uspjehom. Shvatio sam da time dokazujem svoju vrijednost, vrijednost sebe kao osobe.
Pisao sam već o tome, ali ovaj sam put poduzeo nešto u vezi toga, u vezi konstantne dostupnosti, u vezi svakog izlaska i dolaska na razne evente, u vezi prioriteta svog života. Ovaj sam put, prvi put, napravio nešto po pitanju vlastitog života. Toliko sam se pretrpavao obavezama da sam zaboravio ljubav prema ljudima oko sebe, prema obitelji, prema poslu, prema studiju koji sam zanemario, sve sam to držao uvijek na zadnjem mjestu. Mislio sam da je moja dostupnost dovoljna, da odnosi opstaju ako ih održavam, da je moj posjet baki i plaćanje njezinih računa dovoljno, a zaista nije, zadnjih godina nisam prisutan u tim svim trenucima, ja sam uvijek mislima u nekom projektu, u nekom papiru, u uredu, u kazalištu, u word dokumentu. Otok je zahtijevao moju prisutnost, prisutnost koje sam se bojao, s kojom nisam mogao živjeti jer sam osjećao kao da mi uvijek nešto izmiče. Moja lažna otvorenost, moja lažna ekstrovertnost i gutanje socijalne anksioznosti me dovelo do toga da su me ljudi počeli umarati, sam sam sebe umorio svojim ponašanjem, svojim izlaskom iz komfor zone.
Ova kolumna neće imati dijalog između likova koji su inače njezini protagonisti. Ovo je kolumna o dijalogu unutar mene.
šta ja zapravo želim u životu?
obitelj i prijatelje.
imati slobodu stvaranja.
mir i naspavanost.
dobro jesam ja ovisan o mogućnostima? užasno sam tužan.
šta mi nedostaje?
život.
piva navečer s prijateljima.
samoća kad je poželim.
voljenje prosječnosti.
sadašnjost, biti u trenutku.
male stvari, male ljubavi, dan po dan.
iskrenost prema sebi i drugima.
Možda je ovo samo jedna od egzistencijalnih krizi, jedna situacija suočavanja s izborima i odraslošću, ali je svakako napravila da donesem velike odluke, odluke da napokon završim faks, da budem u samoći, da shvatim kakav sam ja, ja koji nije društven i autodestruktivan, koji ne bira izlazak prije suočavanja, koji je potisnuo sve smrti i rastanke i sad gura karijeru. Ja koji ponovno čitam, ja koji pišem poeziju o ljubavi, koji gledam Castle-a na TV-u jer to volim, koji ne misli da su sitni hedonizmi gubitak vremena, ja koji ne juri svugdje i uvijek, ja koji ne govori DA na svaku ponudu i ne pristaje na više posla nego ga može odraditi u normalnim radnim satima. Ja koji si priznaje poremećaj u prehrani i opsjednutost izgledom, ja koji nije uopće skroman i koji misli da ako je krenuo od ničega mora doći na vrh, ja koji se toliko bojim siromaštva u kojem sam odrastao da pristajem na stvari zbog kojih ne spavam, ja koji si govori što je dobar čovjek i ne smije izaći iz tog okvira, ja koji nema pravo na pogrešku, ja koji pokušava biti najbolja osoba na svijetu, a to nisam i ja koji si ne može reći da je okej ponekad biti loša osoba. U tim sam pravilima, koje sam si sam nametnuo, izgubio samog sebe.
čim se vratiš u zagreb upiši teretanu, ali nema od ponedjeljka, odmah.
počni pisati što duguješ.
počisti stan i operi sve iz stana.
na poslu nadoknadi sve stvari i posveti mu se 8 sati dnevno minimalno.
odi na pipse.
izlazi van, odi u krivi na pivo.
javi se ljudima kojima nisi odgovorio u inbox.
i na sms.
i na instagram i na mailove.
posveti se plesnoj predstavi.
i drugoj u nastajanju.
scenariju.
smisli naslov za prijevode na engleski.
javi se hani za dox i vidi što je s radio dramom.
javi se lili za austriju i čitanje.
javi se i vidi što je s čitanjima u francuskoj.
vidi što je s hnk i izvođenjem.
javi se damianu za transkript.
javi se tajani za scenarije.
javi se sari za eksperimentalni i vidi kad kreće.
prijavi ministarstvo za stvaralaštvo.
napiši ideju za slikovnicu.
napiši kolumnu.
daj sve ispite.
napiši diplomski.
treniraj šest puta tjedno, opet ponovi.
posveti se predstavi u rijeci.
piši roman.
idi kod bake svaki dan.
nalazi se s markom i javljaj mu se jer ti je stalo.
posveti se lucii jer ti je stalo.
druži se s ljudima koje si zanemario.
nemoj preskakati odlazak na terapiju.
odradi dobro društvene mreže za koje si plaćen.
pokušaj što brže otplatiti kredit i ne troši ušteđevinu.
možda da nađeš neki posao preko vikenda na crno?
stavi sve na adu stranicu s čim kasniš.
kuhaj si za idući tjedan.
spavaj barem 7 sati.
odi sa psima svaki dan na jelenovac.
viđaj se više s bratom i sestrom.
budi uvijek prema svima dobar.
ne okreći glavu na nepravdu.
budi uzoran aktivist.
shvaćaj druge i slušaj ih.
ne kupuj robu dok ti se stara ne pokida, ma čak i ako ti se jako svidi.
jedne tenisice su dovoljne, ne budi snob.
zakaj bi položio vozački, vidi kako je zrak koma.
ne budi snob.
uči jezike, nikad ti nisu išli.
brini o drugima.
zašto ne volontiraš?
moraš se sad strgat, prebit kičmu, odradit sve i imat ćeš mirnu mirovinu, moći ćeš nešto djeci ostaviti.
misli na svoju nepostojeću djecu, ne želiš da imaju život kao ti.
ne kasni s računima, ni dan.
Tek sad, kad sam ovo napisao, sam shvatio koliko sam si toga nametnuo napraviti do kraja godine, koliko sam stvari odredio da su mi važne i koliko su pogrešni prioriteti toga bili. Došao sam s otoka i nisam mogao disati. Otišao sam kod bake, moje najdraže osobe i vidio da se promijenila, da nije ona stara, da su godine na njezinim grudima visoke, da se međusobno trebamo više nego ikada. Moja baka je prioritet, pomislio sam. Legao sam u krevet i mislio da ću doživjeti živčani slom, slom od obaveza koje sam stvorio, slom od izbora i prioriteta. Nisam mogao disati, godinama već ne dišem, uvijek u pokretu, stalno nekamo trčim. Počeo sam gubiti drage ljude, počeo sam gubiti sam sebe. Povratak u Zagreb je bio suočavanje sa svime, na svim razinama mog života.
Umrla mi je ujina, ujina koja mi se javljala u inbox i s kojom nisam pošteno pričao tri godine, nakon smrti majke. Obitelj koja me napustila i koju sam ja napustio je doživjela smrt. Ujina je umrla kad sam došao u Zagreb. Slomilo me to. Ridao sam, zbog nje, zbog majke, zbog svega što nije godinama došlo na red. Zbog toga što smo se napustili i što nisam bio ovdje za nju, ni ona za mene. Zbog toga sam se, ulaskom u njezinu kuću, u njezin dnevni boravak, slomio, slomio sam se do jecaja. Sjetio sam se svih sarmi, kolača, mađarica, baklava, mesa, krumpira, žlica, vilica i protvajna u torbi, sjetio sam se da me hranila godinama, cijelo djetinjstvo je ujina uskakala u skrb. Ujina me uvijek razumjela, čak i onda kad me nije htjela u kući u Che Guevara majici, čak i onda kad sam eksperimentirao sa seksualnošću, drogom i izlascima, čak i onda kad nisam bio dobar. Ujina mi je prva pričala o transrodnosti, koju nije previše shvaćala, ali me upoznala s njom, govorila mi o ljubavi prema osobi koju poznaje, a za koju misli da je trans. Ujina je preko svojih leđa prenijela nas troje, svojih šestero unučadi, svojeg sina i kćer, svoga muža i zeta i snahu. Ujina je držala kuću čvrstom i bilo joj je važno da se držimo pravila. Ujina me naučila prvu psovku, kupila mi prve role i grudnjak. Kod ujine su se uvijek izuvale cipele i nikad se nije smjelo ustati od stola prije nego se poliže tanjur. Moja je ujina imala neke svoje principe koje sam prekršio u svojoj autodestruktivnost. Moja je ujina ipak mislila na mene, moja je obitelj, koja nije postojala godinama, ipak mislila na mene. Zbližili smo se ponovno u smrti, zaboravili smo na sva zamjeranja. Moj ujo, najbolji čovjek kojeg znam, sve po mojim pravilima dobrog čovjeka, izgubio je roditelje, izgubio je sestru i sad je izgubio ženu. Moj me ujo zagrlio i rekao mi je da mu je ujina rekla da ću ja sigurno doći, oni su me očekivali i moj ujo nije imao problema s obraćanjem u muškom rodu i mojoj tranzicijom. Nitko od njih sada s tim nema problema, a ja sam ih kategorizirao, nisam očekivao takvo prihvaćanje. I to me slomilo. Slomilo me što sam vidio svoje nećake nakon toliko godina, što nisam bio dio njihovog života dok su odrastali, dok im je baka bila bolesna, dok su doživljavali svijet oko sebe. Osjećao sam se ondje tako doma, a tako daleko.
zakaj to pišeš u kolumnu? koga to zanima, ovo nije kolumna o smrti?
ne znam, meni je to povezano.
ne znam, samo je onak, kakve to veze ima s odlukama, možeš i bez toga.
dobro, meni je bitno.
Uvijek premišljanje, uvijek taj glas u meni kako nešto treba raditi. Nisam znao kamo stati na sprovodu, u obitelj ili hodati s gomilom, s gomilom koja je godinama bila ovdje dok mene nije bilo, dok ja nisam došao, a oni me nisu puštali blizu. Moj je život obilježen daljinama i blizinama u obitelji, rastancima i sastavljanima. Osim s bakom, ona je konstanta. Život mojih roditelja, moje braće i sestre je također prožet takvim odnosima u obitelji, odnosima u kojima se negdje pripada, ali nam tamo nije mjesto.
Kad je umrla moja ujina, a moja baka me dočekala nemoćna, shvatio sam da ne dišem jer ne živim, jer nisam blizak, jer me nitko zapravo nema u blizini. Nisam si dopustio patiti za ujinom izvan te kuće, a i tamo mi je to bilo neugodno kad sam se mogao kontrolirati, jer ujinu nisam spominjao, jer me ujina boljela i ja sam bolio nju. Kako se rastati s nekim s kim smo se rastali? Čini mi se da se povijest mojih gubitaka u životu ponavlja, da je uvijek isti, da nikad ne znam što s osjećajima koji me opsjedaju. Svakom gubitku koji mi se dogodio je prethodilo rastajanje, prisilno ili ono koje smo odabrali.
Zadnjih sam godina bio ljubomoran na njih, na njihovo zajedništvo, na njihov život u kojem ja ne postojim, zadnjih sam se godina dokazivao sebi, ali prvenstveno njima. Zadnjih sam godina razmišljao o tome je li im žao što smo se rastali, svakodnevno sam razmišljao o svojim nećacima, o tome da moram biti odličan u svemu da bi me oni opet voljeli, a to zapravo nije istina. To sam shvatio na terapiji, moja je želja za savršenstvom bila prouzročena gubitkom majke za koju sam mislio da me ne voli, tražio sam bezuvjetnu ljubav uvijek i svugdje, a trebao sam je pronaći u sebi, jedino u sebi.
Smrt moje ujine me razorila, razorila me tuga, ali me razorio i osjećaj da na tu tugu nemam pravo, moj me glas u glavi ubijao, govorio mi je da nemam pravo ridati, da ako unuci i djeca ne ridaju, tko sam ja da ridam. Smrt moje ujine me resetirala, u njoj sam opet bio dijete, hodao sam ulicama u kojima smo skupa živjeli, u kojima sam odrastao i proživljavao svoja prva iskustva. Njihovo prihvaćanje me toliko ganulo da se nisam mogao nositi s toliko emocija.
Kroz bivanje na otoku, to jest povratak s njega i smrt bliske osobe me potpuno pročistilo, osjećao sam katarzu koja se doživljava u grčkim tragedijama. Nisam iskopao oči, nisam pokopao brata, ali sam dotaknuo srce, osjetio sam sam sebe, osjećaje koje nisam mogao dotaknuti.
vrati se samoći. što osjećaš?
tugu. ali i radost. radost što su oni opet tu.
možeš disati?
da, shvatio sam kako se diše i što me gušilo.
i sad pomalo. kako možeš i koliko možeš.
posvetit ću se ljudima oko sebe, završiti faks i raditi stvari korak po korak.
opet planiraš.
zar ni to ne smijem planirati?
zašto sad opet preispituješ stvari?
ne znam jebote jer sam takav.
ušuti više, uči.
dobro, ne mogu to.
odbio si projekte, to je prvi korak.
da i smanjio sam očekivanja od samog sebe.
dobro prestani pisat misli u kolumnu.
ok, onda ću sad završiti.
jel ovo okej za završetak?
jebote ne znam.
ček, jesi siguran da želiš ovo sve tu javno staviti?
sad je gotovo.
dobro, ali to ostaje na netu.
a sve ostaje.
ok, onda ostavi.
neću čitat kolumnu ponovno i ok.
uvijek je pročitaš da vidiš kakva je kad se čita.
sad neću.
i da pročitaš ok, opet si namećeš stvari.
Završi.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
"Jesam li u diskontinuitetu roda unutar sebe samoga? Sigurno. Postoji ogroman otpor prema identitetu za koji sam se toliko borio, a koji je uvjetovan društvenim normama koje odbijam."
"U ovom tekstu pokušavam pobjeći iz pozicije gubitaka jer su mi gubici tužni i jer se osjećam ranjivo kad o ovom pišem, a napuštanje mi je bolno jer sam ja napustio ljude koje tako jako želim uz sebe."
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.