Vrijeme smo drugačije mjerili od naših vršnjaka koji su ga imali napretek, za predavanja i zabavu, studiranje i mamurluke. Ponekad mi se čini da sam ih izabrao po klasnoj osnovi jer smo slični, jurimo uvijek i svugdje i jednako smo umorni. Uvijek mi je bilo fejk brijati s ekipom koja ne skuplja dvadesetice kad kombiniramo koks ili u pauzi na faksu ide ručati u neki hoh restoran. Mi smo trčali u menzu i jeli šalšu s tjesteninom, deset kuna i dobar si, a ovo uvijek uzimaš za petsto jer je sto eura previše. Zbog kupovine u secondhand dućanima o nama briju kao o ekološki osviještenima, a opijanje na javnim površinama nam je donijelo titulu HNK hipstera. Iris se sad opija na nekoj plaži u Valenciji, a Robi, Lazar i ja pijemo bambuču ustaškog (Zlatni pan) na Lazarevom balkonu. Robi je svratio samo na čašu, ali je, nakon što je srušio pola stola s onim glomaznim Glovo ruksakom, odlučio odjebat ostatak smjene. Ja držim online predavanje upaljeno na slušalicama, a paralelno gledam u poslovni mobitel call centra jer sam zapravo na poslu.
jel se vama čini da se mi družimo jer smo siromašni?
je, sigurno zato.
pa meni čak da, mislim, ne samo zato, al to je neka selekcija na početku.
kak misliš selekcija?
kak ne kužiš pa neću se sigurno družit s nekim čiji lifestyle ne mogu pratiti.
da, realno smo se zapili prvi put jer ni ja ni ti nismo imali za upad na brucošijadu pa smo ispred brijali.
meni to ne igra ulogu.
kad nas ti financiraš.
moji starci nas financiraju, a ne ja.
boli tebe kurac, ti ništa nisi morao raditi.
zato mi je sad životopis prazan.
kaj ti oćeš da te žalimo jer nisi radio? jebote.
ne, neg ne vidim kaj je to bed takav.
pa recimo ja sam pola faksa odradio za prolaz jer nisam imao za stanarinu. umoran sam bio cijele dane, trči tamo, trči tu, a na kraju mjeseca ništa, kurčina.
i jer si se napušavao.
kaj si takav šupak?
privilegiran je i ne kuži to. srećom pa nije i ovaj put inzistirao na limenkama.
dobro buraz ova dvolitrarka fkt ishlapi pa je nemrem pit, a i jebote kaj vi oćete da se ubijem jer su mi roditelji omogućili normalan život i da se bičujem, evo ne znam.
debilu ne nego imaj empatije, nitko ne kaže da se moraš tu posipat pepelom, hvala kurcu da imaš stan.
ja se u zadnje vrijeme stalno osjećam loše jer nešto imam ili ne moram, svuda oko mene neki aktivisti šta sude one koji imaju di živjeti, a sve kao za jednakost i da svatko ima gdje spavati, je kurac, a čim saznaju da imaš stan odmah si ljevičar iz centra s nekretninama.
pa ti i jesi ljevičar iz centra s nekretninama haha.
jednom nekretninom, koja nije ni na meni.
a nisi ni ljevičar.
danas si uspio tek kad kupiš stan.
evo, ja ga imam pa sam dno bez perspektive.
i onda ga plaćaš do smrti i kao cijeli život čekaš da otplatiš taj kredit.
nikad neću uzet kredit.
pa ni nemreš kao freelancer, kaj si ti zabrijavaš url.
Slušam ih i shvaćam da je fakat sve što ja želim od života imati vlastiti stan, a najveći mi je strah da ću završiti na ulici. Stalno slušam savjete i komentare da se za umjetnost treba potruditi, biti gladan, čekati, imati strpljenja, raditi to iz gušta ili osobne potrebe, a ja sve više mislim da se time mogu baviti samo ljudi koji su nešto naslijedili ili imaju gdje biti bez obzira na sve. Kakav je to posao u kojem te se uvjetuje za dobrobit društva, a mali honorari se opravdavaju time da je to što radiš uvijek neka prilika, uvijek neki društveni rad. A onda, ako slučajno nemaš što jesti pa odlučiš pisati sapunice, prodao si se i radiš površne stvari. Neki sam dan stajao kraj menze i provjeravao bankomat, ništa, e pa taj ništa je osjetio bilo tko tko je radio u kulturi, uvijek se čeka, uvijek ti je neugodno moliti za vlastiti zarađeni novac i pomislio sam, jebeš to, pa ko ovako živi, šta da sutra imam dijete ili šta ja znam šta, da hoću otići negdje na vikend, kaj je autobusna karta jebeni luksuz. Činjenica da pišem ovu kolumnu i radim neke stvari u struci me već stavljaju u privilegiraniju poziciju od puno mojih kolega i kolegica, a ovo nije život koji donosi ikakvu sigurnost. Martek je na nekoj tribini na koju sam banuo rekao da prije umjetnosti treba nešto raditi, recimo voziti tramvaj, a ja se slažem, ali ne zbog inspiracije, iskustva il čega, nego zato što prije umjetnosti moraš jest, grijat se i imat šta obući.
Kad si iz radničke klase umjetnost je uvijek dodatan posao, hobi, aktivnost, a ne životni poziv ili posao od kojeg se lagodno živi kako mnogi vole tvrditi. Tako sam ja bio pizza boy, dostavljač, uredski radnik u Croatia osiguranju, konobar, pomoćni kuhar, Unicef halter, promotor, peraja u noćnom klubu, diler, bejbisiter i još štošta toga, stalno se mijenjalo ono što radim, ali hobi je ostajao isti. Umjetnost kao moj stalni hobi. Sjećam se kad sam upisao ADU, to nije bio čaroban upis o kakvom sam slušao, čekanje liste, opijanje i slavlje, pogledao sam listu i otišao raditi u neki kvartovski birc u kojem sam bio zaposlen (naravno bez prijave i s isplatom na ruke), i dok su gazda i prijatelji imali šovinističke fore i slušali Tompsona, ja sam umirao od želje da potrčim od veselja, ali nisam, točio sam duple peline i pisao u tekicu šta je ustašijadija popila. Većina mog studija je izgledala tako, a i kasnije, kad sam počeo raditi u struci, nisam osjetio da je pisanje prestalo biti hobi.
zajebi ti ovo sve, ja ću upisat neki tečaj.
koji je meni kurac bio da studiram ovo, trebao sam slušat svoje kad su me uvjeravali da nema kruha od umjetnosti.
a znaš kaj, ne znam baš da treba odustati od svega jer nemaš istu početnu poziciju kao drugi kolege, to mi je isto jadno, onda ajmo svi ostat siromašni i mislit da se bez para ništa ne može.
gle mene, imam para, stan, a filmovi su mi dno, to ništa ne znači, ak si loš si loš, nema tu pomoći.
briješ da si loš?
kaj ja znam, upisao sam jer mi se moglo, jer sam maštao da ću stvarati super stvari, a na kraju dana ništa, reklame, spotovi i bok, jedan dugi u karijeri ak ti prođe na havcu i to je to, ako je slučajno loš onda si umro u tom svijetu.
a i danas najviše ekipe kaj radi oko nas nije da je imalo para ne znam kakvih, iz manjih mjesta su svi došli tu i isto tak živjeli u domu il najmu.
ma ko na adu nema para?
pa ima ih par koje ja znam.
možeš ih na prste ruke nabrojat.
istina.
Slušam nas i osjećam ponos jer beskompromisno radimo stvari do kojih nam je stalo, osim Lazara koji priča o tome da ne radi ništa, a oduvijek je i htio raditi reklame. Ako nisi projekt svojih roditelja i ne naučiš se na luksuz u struci, imaš određenu slobodu koja je plodna za hobije i procese. Ne moraš nikome za šankom lizat dupe i glumit divljenje samo zato da te primi u neki ansambl ili na neki projekt, ne nadaš se ničemu i svaki projekt je veselje. Politički se ne prilagođavamo institucijama i direktoricama i spavamo, često i na nogama, ali pravedno i bez grižnje savjesti, mislim da mi je to najdraži dio siromaštva.
opet, ima nešto u tome da nemamo kaj izgubit, nekak, sam rokaš svoje i radiš, nitko te ne jebe, nitko nije ulagao u tebe, nitko se nije ničemu nadao i onda je sve neko iznenađenje, uspjeh.
a da, brijem da bi mi bilo presjebano da imam neke bogate starce koji ulažu u mene kao da sam dionica pa me jebu oko svake odluke.
no, ko moji, sve šta napravim je sranje jer zašto nije ovaj festival pao il onaj, brate uključeniji su u taj svijet od mene.
moja stara brijem ne zna kaj je festival.
boli nas tuki, isfurat ćemo neš svoje.
ja ću onlyfans počet rokat, kaj, stignem uz faks, a imam za hranu.
e pa to smo mi brijali, naručiš gaće na ebayu i čarape, nosiš i prodaješ ekipi na netu.
kaj nije neka fora da pišeš koliko ih nosiš i što je duže je veća cijena?
urlam, doslovno se ne pereš i štediš vodu da bi zaradio.
se sjećaš kak smo uzimali na faksu wc papir kad nismo imali para?
a ne, opustošio sam im zalihe.
ionak mrzim te bogate debile, kurca oni ne kuže.
meni se čini da smo i mi doživjeli neku klasnu tranziciju.
ti sigurno jesi pa pogle se, cijeli studij si radio po birtijetinama i jebao se s poslovima, a sad pišeš, rokaš probe i radiš u struci, a imaš i macbook.
jebote da, imam macbook, postali smo ti ljudi, iss idem odmah stavit neš preko te jabuke da se ne sramotim.
tak buš jednom imao i stan.
da, makar u kući, bilo što, il one kontejnere, znaš kakav je to top.
bottom totalni, za to fkt možeš nekad uštedjeti.
al nemam di staviti.
sjebano da, da bar možemo kupit skupa livadu neku i skombat te kontejnere.
zakaj ne, to mi se čini kao jedina opcija.
il zaskvotat neki stan, zgradu nešto pa sherat s ekipom.
ne da mi se to, onda moram bit politički aktivan.
istina, da sam htio bit politički podoban, imao bih sad i stan i viksu i sve, lagano hdz i di si bratko.
Imati nešto svoje, nešto neotuđivo, nešto za mirovinu i lagodan san, to želimo. Makar kontejner, komad zemlje, dvadeset kvadrata, bilo što. A dok ne smislimo kako do toga doći, morat ćemo šljakati za kruh, prijavljivati se na poslove, od njih odustajati jer je umjetnost važnija, onda se zbog toga kajati i tako ukrug. Možda dok smo mi živi kultura postane jednakovrijedna pa prestane biti hobi ili odricanje. Možda studenti i studentice prestanu biti jeftina radna snaga i stipendije postanu dovoljne za život. Možda svi zajedno odselimo negdje gdje nitko nema svoj stan pa nam to prestane bit fokus, a možda ništa od ničega. Ja bih nam ipak htio, makar u ovoj kolumni, neki zajednički stan, livadu, kontejner, nešto samo naše.
***
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
"Jesam li u diskontinuitetu roda unutar sebe samoga? Sigurno. Postoji ogroman otpor prema identitetu za koji sam se toliko borio, a koji je uvjetovan društvenim normama koje odbijam."
"U ovom tekstu pokušavam pobjeći iz pozicije gubitaka jer su mi gubici tužni i jer se osjećam ranjivo kad o ovom pišem, a napuštanje mi je bolno jer sam ja napustio ljude koje tako jako želim uz sebe."
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.