U
jednom od prethodnih dnevnika prilično sam podrobno objasnio zašto, kako i koliko volim
The Mountain Goats pa sada nema potrebe za ponavljanjem, iako osjećam poriv da svoju ljubav prema njima izražavam svakodnevno i na svaki mogući način. Tako je s pravom ljubavlju, najradije biste hodali ulicom i vikali – Ja volim Marinu / Petru / baklave / The Mountain Goats - ali vas dobar odgoj i zdrav razum priječe pa se uvjeravate da je dovoljno da to znate vi i predmet vašeg obožavanja.
U iznimno bogatom katalogu pjesama koje je potpisao
John Darnielle (autor koji se krije iza imena The Mountain Goats, ali i iza još nekih imena), postoji i njih nekoliko s literarnim referencama, što nije čudno budući da je riječ o čovjeku kojemu pisana riječ itekako mnogo znači. Nedavno je objavio i prvi roman
Wolf in White Van koji je, kažu oni koji su ga pročitali, jako dobar, a niti mjesec dana po objavljivanju nominiran je za
National book award. Riječ je dakle o čovjeku koji voli riječi, o piscu i pjesniku koji mudro promišlja njihovu snagu i odnose, i slaže ih u kombinacije s kojima će najbolje prenijeti svoju poruku, u istoj mjeri direktno i diskretno.
'Sax Rohmer #1' je jedna od tih pjesama inspiriranih književnošću. Kod nas ovo ime i prezime možda mnogima ne znači previše, ali u anglosaksonskom svijetu je prepoznatljivo na prvu, čak i onima koji nisu pasionirani čitači. Radi se o vrlo plodnom britanskom piscu koji je pisao uglavnom pustolovne romane, a stvorio je i lik Fu Manchua, legendarnog kineskog negativca koji se kasnije pojavio u brojnim inkarnacijama u knjigama, filmovima i stripovima. Uz to, poslužio je kao uzor, arhetip za čitavu bulumentu likova zlih i genijalnih kriminalaca, a po njemu je nazvan i specifičan brk.
Duboko je, dakle, Sax Rohmer uronjen u pop kulturu iako proza koju je pisao nije bila neke prevelike literarne kvalitete. Uglavnom su to bili šund romani, ali uzbuđenje, napete fabule i zanimljivost nije im se mogla zanijekati. Zanimljivost je, barem do određene mjere, proizlazila iz činjenice da je bio jedan od prvih koji je potencirao privlačnost zla, uspijevao je u tome da osjećaj zloće, opasnosti i prijetnje učini zavodljivim; znao je oživiti i jasno predočiti mučnu atmosferu i natjerati vas da je upijate. U tom je smislu i pjesma naslovljena njegovim imenom pravi i izvrsno pogođeni hommage.
Na samom početku imamo prijeteći i uznemirujući ritam koji uskoro počne nadopunjavati tipično pjevanje Johna Darniellea, negdje na granici između recitacije i pravog pjevanja, zavodljivo nazalno i s čvrstim uvjerenjem, proživljeno do kraja.
Fog lifts from the harbor, dawn goes down today
An agent crests the shadows of the nearby alleyway
Piles of broken bricks, sign posts on the path
Every moment points towards the aftermath
Izvrsno slaže stihove i gradi ugođaj, polako nas uvlači u atmosferu špijunskog romana kojim defiliraju tajni agenti, špijuni iz imperijalne Kine i pijani mornari. Avantura u koju nas je Darnielle poveo inspirirana je Saxom Rohmerom, ali on ovdje ipak nije najvažniji. Njegovo je djelo samo okvir u koji se smjestila još jedna duboko ljudska priča o ljubavi i odanosti, temama koje prožimaju većinu pjesama The Mountain Goatsa. Sve se otkriva u refrenu koji je otpjevan posebno dramatičnim tonom, refrenu koji je istovremeno credo i predaja.
And I am coming home to you
With my own blood in my mouth
And I am coming home to you
If it’s the last thing that I do
Jedino u refrenu Darnielle progovara u prvom licu. U svim ostalim strofama imamo, uvjetno rečeno, sveznajućeg pripovjedača koji opisuje ono što vidi, koji nam prezentira situaciju. Osobna dimenzija refrena ovdje tako na suptilan, ali i vrlo efektan način ističe snagu čovjeka i njegovu sposobnost da se izbori i s najtežim životnim okolnostima, njegovu volju da preživi napad nožem koji prijeti iz magle, bio taj nož metaforičan ili potpuno stvaran.
Zato je ova pjesma nevjerojatno optimistična i poticajna. Ona kao da poziva na borbu protiv nedaća, potiče nas da se postavimo pred protivnika i da mu se ne predamo jer zapravo ne možemo izgubiti. Već i pristanak na okršaj svojevrsna je pobjeda, hrabrost da se suočimo iako znamo da smo slabi i krhki. Vlastita krv u ustima znak je naše slabosti, ali i simbol života.
Ono što Darnielle ovdje nije rekao, ali se moglo naučiti iz drugih njegovih pjesama, jest da te krvi imamo dovoljno i da je se ne treba plašiti. Možda nije istinita ona poslovica da nas ojača sve ono što nas ne ubije. Možda ono što nas ne ubije samo treba više vremena da nas ubije, ali i to vrijeme koje smo zaradili nešto znači. Možemo ga iskoristiti u borbi protiv Fu Manchua i nastojanjima da budemo bolji ljudi.
