Brakovi nesretni na isti način

Teško je u prozi ili poeziji, u umjetnosti općenito, reći da je netko najbolji, ta nije to trčanje na sto metara, nije egzaktno niti lako mjerljivo, ali ponekad se možemo izvući onom blagotvornom sintagmom 'jedan od najboljih'. Možete je možda smatrati nepreciznom ili kukavičkom, ali meni se sviđa, pruža mogućnost da nekoga uzdignete, a da drugoga ne unizite; obara me njezina demokratičnost. Pravi festival demokracije u svakodnevnoj sintagmi, više nego na posljednjim izborima.

U svakom slučaju, John Darnielle, alfa i omega vokalno instrumentalnog ansambla The Mountain Goats, jedan je od najboljih suvremenih pjesnika. To tvrdim s punom odgovornošću prema dobrom ukusu i pisanoj riječi, a bilo bi dosta značajno da mi povjerujete. Ako ste kojim slučajem ipak skeptični i radije sami donosite zaključke, slobodno krenite u preslušavanje diskografije dotičnog benda pa možemo razgovarati za kojih godinu ili dvije budući da se radi o zbirci od gotovo dvadeset albuma i još fine gomilice EP-jeva, singlova i svakojakih izdanja različitih drugih sorti, a osim toga je gospodin Darnielle svoju poeziju pretvorenu u pop glazbu snimao i pod nekim drugim imenima pa broj izdanja postaja teško obuhvatljiv čak i velikom obožavatelju, a nekmoli tek motiviranom istraživaču.

Ponekad se nije lako probijati kroz tu šumu, pogotovo uzmemo li u obzir da su prvi albumi snimani krajnje rudimentarnom tehnikom – gitara, glas i stisnuto dugme za snimanje na starom kazetofonu – pa je dobro imati neki putokaz, nekakvog vodiča, a tu ulogu neskromno mogu prepustiti svojim ranijim tekstovima Razorna ljubav i Vlastita krv u ustima u kojima sam djelomično objasnio zašto ga smatram jednim od najvećih.

Činjenica da se ponekad referira na knjige koje je pročitao i koje su ga odredile meni je simpatična, ali sama po sebi ne garantira kvalitetu, no u njegovom konkretnom slučaju to najčešće čini toliko sjajno da mu jedino možete skinuti kapu. Isplete krasnu mrežu različitih referenci pa vas u nju zaplete, a onda svaki put povuče pravu nit da postigne upravo onaj efekt koji je želio.

U jednoj od pjesama o kojima sam već pisao Darnielle se referira na Dostojevskog, a u pjesmi Family Happiness važnu ulogu igra drugi veliki ruski klasik, stari čiča Lav Tolstoj. 

Obiteljska sreća je poznata Tolstojeva pripovijest u kojoj pratimo dvoje likova, njihov brak i njegovo trošenje, klimanje odnosa koje se već na početku moglo naslutiti i predvidjeti, život u kompromisu i pomalo tužnom prihvaćanju sudbine koje, donekle ironično, predstavlja obiteljsku sreću.

Darnielle također govori o paru, ali njegov par nije u Rusiji, već na kanadskoj granici. Razlika nije samo geografska, Tolstojevi likovi živjeli su prije 150 godina, Darnielleovi žive danas, ali sve te razlike mogu nestati u jednom treptaju oka, u jednoj izgovorenoj ili, još bolje i više vjerojatno, neizgovorenoj riječi. To možda zaista jest isti par, isti ljudi čiji odnos odlazi kvragu i baš se ništa ne može učiniti da ga se vrati na pravi put.

As we cruised across the Canadian border

you reached into your handbag, pulled out a micro-cassette recorder,

started quoting Tolstoy into the machine,

I had no idea what you meant.

I guess I'm supposed to figure these things out, 

or maybe it's supposed to be self-evident.

Pjeva Darnielle na podlozi drndave i nervozne akustične gitare s kombinacijom ljutnje i rezignacije i mi smo automatski katapultirani u taj automobil, sjedimo između likova i gotovo možemo dotaknuti taj manjak komunikacije koji buja između njih, te ostatke nekadašnje zaljubljenosti koja u njima trune.

Zavodljiva je pomisao da to jesu oni isti Tolstojevi likovi, da zapravo ne postoji originalna ljudska misao ili osjećaj, da je sve već bilo i da se sve već dogodilo, da smo svi mi samo odraz nekih drugih. Nije riječ o reinkarnaciji, barem ne u onom uobičajenom smislu, već o ideji ljudske univerzalnosti, o onome u čemu je Tin Ujević pisao u bezvremenskom Pobratimstvu lica u svemiru, a znamo da je Tin bio i više nego samo jedan od najboljih, on jest bio najbolji.

Ne znamo i ne možemo znati koji Tolstojev citat se izgovara u diktafon na početku ove pjesme, je li to neki citat iz Obiteljske sreće ili ona dobro poznata rečenica s kojom počinje Ana Karenjina, ali meni se čini da je ipak riječ o ovom potonjem. Riječi koje se izgovaraju u diktafon su istovremeno i problem i njegovo razrješenje. Ukazuju na to da se par ne razumije i da je to vrlo specifičan tip nerazumijevanja, a Tolstojev citat, ma koji bio, to odmah poništava i debelo podvlači činjenicu da je problema u komunikaciji bilo i prije 150 godina, i da nismo tako posebni kako bismo nekada voljeli misliti da jesmo.

Sjećam se jedne Tolstojeve kratke priče, ali se više ne sjećam kako se zvala. U njoj je bio opis nekog lika s crvenom bradom i mene je taj opis toliko oduševio da sam pomislio kako nakon toga nema smisla pisati prozu jer je takvo savršenstvo izraza teško dosegnuti, teško mu se i približiti. Lika nisam samo zamišljao, vidio sam ga pred sobom, bio je živ i opipljiv, bio je stvaran. Dugo sam razmišljao na taj način, a onda sam ipak opet počeo pisati, ne zato da pokušam biti jednako dobar, nisam toliko naivan, već zato što me nevjerojatno intrigirala mogućnost da jednom netko nekog mojeg lika vidi toliko jasno kao što sam ja vidio tog crvenobradog. Sličnom jasnoćom vidim i likove i situacije koje opisuje Darnielle. Zato i jest jedan od najboljih.