Thomas Bernhard

Thomas Bernhard, vanbračno dijete Herte Fabjan i Aloisa Zuckerstättera rođeno 1931. u Heerlenu u Nizozemskoj, postat će nakon Drugog svjetskog rata jedan od najkontroverznijih i najznačajnijih austrijskih, ali i europskih pisaca.

Zbog dosljednog blaćenja i preziranja austrijskog provincijalizma, Katoličke crkve i nacističkih težnji zaslužio je nadimak Nestbeschmützer. Zamjerio se svima, od političara do umjetnika, ali je usprkos tome još za života ovjenčan slavom koju samo rijetki dosegnu.

Hrvatskoj je publici najpoznatiji njegov roman Wittgensteinov nećak koji govori o prijateljstvu pisca i nećaka slavnog filozofa. Nastao u piščevoj kasnoj fazi roman se obilato koristi autobiografskim elementima, često spominje znance i stvarna mjesta te se ne boji prepoznavanja. Ove osobine prisutne su u gotovo svim Bernhardovim djelima. Stalna potreba za polemikom i razotkrivanjem užasa poslijeratne Austrije, koje karakteriziraju napose njegove drame, na vrat mu je navukla mržnju političara i klera. Svemu tome nisu puno pomogli ni njegovi govori prilikom dobivanja književnih nagrada. Prvu u nizu kontroverzi izazvao je upravo njegov govor na dodjeli Austrijske nacionalne nagrade 1968. u kojem je rekao: „Država je struktura koja je trajno osuđena na propast, stanovništvo je struktura nezaustavljivo osuđena na podlost i duhovnu slabost".

Thomas Bernhard većinu svog djetinjstva proveo je u Seekirchenu u blizini Salzburga. Nekoliko okolnosti utjecalo je na život umjetnika, prije svega Johannes Freumbichler, njegov djed s majčine strane koji je i sam bio priznati pisac. S obzirom da je majka vrlo otvoreno pokazivala prijezir prema sinu, mladom će Bernhardu djed postati uzor kojeg će slijediti cijeli svoj život i za kojeg će u jednom intervjuu reći da je jedna od dvije ključne osobe njegovog života (druga je njegova životna pratilja koju je upozao negdje oko djedove smrti). Bernhard je od djeda naslijedio glazbenu naobrazbu, ljubav prema književnosti i nekovencionalnosti, odvratnost prema malograđanštini svoje zemlje, stav prema životu kao 'zahodskoj školjci u kojoj, ako dovoljno dugo gledaš, možeš naći trunke ljepote', te pisaću mašinu.

Druga okolnost koja je neizmjerno utjecala na njegov rad je bolest pluća zbog koje je još od djetinjstva često boravio u raznim sanatorijima, te zbog koje, prema vlastitim riječima, nikad nije zasnovao obitelj. Bolest i obiteljske prilike stvorile su samotnjaka s povremenim suicidalnim nakanama i neporecivim senzibilitetom za ružno.

Početak svoje književne karijere Thomas Bernhard povezuje sa smrću djeda 1949. nakon koje je počeo objavljivati kratke priče u salzburškim novinama. Zanimljivo je da se prvo istaknuo kao pjesnik, ali se nakon tri zbirke pjesama objavljene pedesetih godina prošlog stoljeća okrenuo drami i prozi. Hrvatski prijevod druge zbirke U času smrti objavila je izdavačka kuća Durieux iz Zagreba.

Velika prekretnica u Bernhardovoj karijeri bio je njegov prvi roman Mraz objavljen 1963. Proglašen velikim književnim događajem, roman je svom autoru donio prvu u nizu nagrada (od koje je kupio imanje u Gornjoj Austriji na kojem je živio do kraja života). Bila je to Književna nagrada slobodnog grada Bremena, a u svom je govoru Thomas Bernhard objavio smrt bajke, te nagovjestio opsesiju svog cjelokupnog opusa. Tom je prilikom rekao: „Teže je živjeti bez bajki, stoga je teško živjeti u 20. stoljeću. Pored toga, mi danas tek postojimo, ne živimo, nitko više ne živi. No, dražesno je postojati u 20. stoljeću, ići naprijed, kamo? Koliko mi je poznato, nisam došao iz bajke i neću otići u nju".

Umjetnički najplodnije razdoblje Bernhardove karijere počinje 1970. godine kada objavljuje svoj treći roman Das Kelkwerk i prvu dramu Ein Fest für Boris.

Najupečatljivija formalna osobina Bernhardovog proznog opusa su ponavljanja koje koristi u naraciji a koja se pojavljuju na tri razine. Prije svega, u svakom svom romanu on u biti priča istu priču, nadalje, svaka značajna rečenica ili fraza u njegovim romanima beskrajno se ponavlja i konačno, njegove priče obično priča pripovjedač koji tvrdi da samo prenosi ono što je čuo iz prve ruke.

Zanimljivo je da se Bernhard na hrvatski prevodi već godinama, no tek su odnedavno njegove knjige izašle iz uskog kruga pozavatelja i našle put do šire publike. Još se 2003. godine na međunarodnom simpoziju o Thomasu Bernhardu održanom u Goethe institutu u Zagrebu spominjalo da je ovaj austrijski književnik poznat samo uskom krugu ljubitelja. Nasreću, više se to ne može reći. Vjerojatno najambiciozniji projekt prijevoda izabranih djela Thomasa Bernharda pokrenula je izdavačka kuća Meandar koja je do sada objavila 7 knjiga.

Od hrvatskih prijevoda mogli bismo izdvojiti Imitatora glasova, koji se nedavno mogao vidjeti u Teatru &td. U ovoj zbirci kratkih tekstova nalazi se 'osamnaest samoubojstava, šest bolnih smrti, jedan gubitak pamćenja, četiri nestanka, dvadeset iznenađenja, tri napada na osobnost, pet preuranjenih smrti, dvadeset i šest umorstava, trinaest slučaja ludila, četiri zataškavanja, te dva slučaja klevete'.

Gubitnik, kroz priču o tri mlada pijanista, ispisuje studiju o jalovosti i uzaludnosti naših težnji. Četiri od ukupno sedamnaest Bernhardovih drama sakupljene su pod nazivom Trg heroja, a zadnji prijevod Bernharda autobiografski je zapis Uzrok koji govori o autorovoj mladosti u Salzburgu, te koji je u vrijeme svog objavljivanja izazvao žestoke reakcije u austrijskoj javnosti.

Ovaj enfant terrible umro je 1989. godine od zatajenja srca na svom imanju u Gornjoj Austriji. Ironično je da je upravo on, iako je bio najžešći kritičar austrijskog društva, uvijek tvrdio da voli svoju zemlju.