Tatjana Gromača

Nedavno preminuli Boris Maruna o Bukowskom je jednom prilikom napisao sljedeće: kao strastveni igrač na konje, poput strastvenog kockara Dostojevskog, imao je ugrađen osjećaj za nesreću: siguran gubitak i daleku nadu. Navedene sintagme, siguran gubitak i daleka nada, provlače se kroz cjelokupni spisateljski rad Tatjane Gromače, naročito u njezinom pjesničkom prvijencu Nešto nije u redu? koji je zadobio simpatije književne kritike, ali i šireg čitateljstva, što je za naše prostore (u kojima se već duže vremena opetovano prognozira smrt poezije), ugodno iznenađujuće. Uspjeh njezine zbirke (od koje je prošlo sedam godina) govori nam da književni žanrovi ne odumiru kao što neki tvrde, već da se samo smanjuje broj prosječnih protagonista u pojedinim žanrovima; manje je osrednjih koji pišu mnogo, a zapravo čitatelju daju malo, ili naprosto ništa.

Isto tako, zbirka Nešto nije u redu? pokazala je i dokazala da čitatelji ne drže do forme kao do konkretnog, mnogima bliskog sadržaja kojim je Gromača privukla i zadržala čitateljsku pozornost. Neizbrušene, njezine pjesme mogu se promatrati kao poetizirani fragmenti iz surove svakodnevice koji su jednostavno nabacani na papir bez dodatnog stilskog ukrašavanja, i neću nimalo pogriješiti ako Gromaču proglasim ženskom inačicom Branimira Štulića, pjesnika svakodnevice. Jezikom ulice i običnih ljudi, Gromača iskazuje svoju socijalnu osjetljivost bez ionako nepotrebnog moraliziranja, opisuje pojedine obiteljske situacije, ulične događaje, osobne dileme i promišljanja.

Njezin prvi roman, koji nosi višesmisleni naslov Crnac, tematski se nastavlja, kako je odmah primijetila većina kritičara, na zbirku Nešto nije u redu? i daje nam na znanje da nešto uistinu nije u redu, pa pitanje u prethodnoj zbirci postaje jasan odgovor. Roman se može (i mora) promatrati kao autoričino temeljitije razrađivanje jednog djetinjstva i procesa odrastanja u učmaloj sredini koja na jednak način suzbija sve razlike, ne mareći pritom imaju li spomenute različitosti napredne (ili nazadne) odlike za cjelokupno društvo. U Crncu Gromača umjerenim ritmom pripovijedanja secira neke karakteristike slaboumne malograđanštine i njezine često puta nasilne protagoniste koji teško prihvaćaju sve što je njima novo, drukčije ili, jednom riječju, nepoznato; tijekom čitanja dobiva se dojam da je riječ o izrazito autobiografskom tekstu, prožetom osobnim iskustvima (prije svega traumama). Autobiografsko štivo ili ne?, pitanje i nije toliko važno koliko sama činjenica da se u tekstu pronalazi svatko tko je na vlastitoj koži barem jednom osjetio neugodni biljeg različitosti, utisnut tuđom rukom na kožu.

Struktuiran u kratkim poglavljima, Crnac se također može promatrati kao fragmentizirana priča koja čovjeku ne ulijeva nadu u bolje sutra ili prekosutra. Dok je Bohumil Hrabal u svojim poluautobiografskim romanima znao nasmijati čitatelja postupcima svojih tragičnih likova (većinom gubitnici potlačeni palicom represivnog sistema ili okoline), Gromača to gotovo nikad ne čini, malo je (o)smijeha u njezinim djelima, ostaje dosljedna svojem kirurškom cijepanju jednoumne kulture mišljenja i time podosta nalikuje Bernhardu koji kritički i bez imalo milosti opisuje selo i definira ga kao nadasve zatupljujuće mjesto za život, ne ostajući pritom ništa dužan ni protagonistima seoskog svijeta. U svakoj knjizi Gromača se bavi društvenim marginalnostima; nije radikalna kao Bernhard, u svakoj sredini pronalazi sugovornike.

Bijele vrane, fraza kojom se najčešće opisuju otpadnici svake vrste među živim (i neživim) svijetom, ujedno je naslov Gromačinih živopisnih novinskih/reportaža putopisa (ili, kako u podnaslovu stoji Priče iz Istre) prvotno objavljivanih u Feralu. Čitajući Bijele vrane upoznajemo istarske žitelje, male obične ljude (labinskog kinooperatera, filmske statiste, berače šparoga, varaždinske prodavače krumpira, pulskog žicara, harmonikaša Iliju, smetlara Seada) o kojima se malo govori i još manje piše, ljude čija životna priča malo koga zanima jer nije blještava, ljude koji se (po)lako mire sa danom sudbinom i koji, unatoč svemu, ne gube na vedrini, eventualno na težini. Oni zauzimaju centralno mjesto u knjizi, na ljudima stoji naglasak. Ali ne zadržava se Gromača u Bijelim vranama samo na ljudima i njihovim storijama, već kao putopisac opisuje i krajolike kojima prolazi; postupno postaje sastavni dio Istre. A zašto je pisala baš o Istri, objasnila je u samom pogovoru knjige, opisujući svoje priče kao pokušaj da se suživi s prostorom u koji je došla živjeti. Rezultat njezinog putovanja je knjiga lišena izmišljaja, autentični dokument jednog doba u kojem glavnu ulogu imaju mali (ne)obični ljudi koji čitatelja ne ostavljaju ravnodušnim.

Gromača vodi nekonvencionalan život; što se jasno vidi u njezinim djelima. Zato neki povlače niti usporednice između nje i Raymonda Carvera, čovjeka koji je stvarao zahvaljujući vlastitim životnim iskustvima. Gromača ne pripada anemičnim autoricama koje, zatvorene u kući, pišu nostalgično o mirisima gimnazijskih proljeća starih nekoliko desetljeća. Stalno u pokretu, lako pronalazi nove teme i marginalije. Tek tri knjige su iza nje, druge putopise ili poetske minijature možemo sa radošću očekivati. Materijala ima napretek. 

Grad

Kamo je krenula ova žena?
Krenula je u grad.
Što je pronašla tamo?
Pronašla je ljude koji jedu i piju,
Ljude koji hodaju.
Je li među njima pronašla sebe?
Pokušala je, ali nije uspjela.
Je li među njima pronašla ikog bliskog?
Nije pronašla nikog.
Ima li u tom gradu nekoga tko bi joj skuhao čaj kada bude bolesna?
Nema.
Pa što će onda ta žena u takvome gradu?
(Tatjana Gromača)

Knjige:
Nešto nije u redu? (Meandar)
Crnac (Durieux)
Bijele vrane - priče iz Istre (Profil)

3.6.2008.