Slavoj Žižek

Opseg ovoga dossiera već je na početku ograničen, stoga se može pričiniti da ovih nekoliko kartica neće pokriti niti najrelevantnije informacije o Slavoju Žižeku. Na svu sreću internet je prepun informacija, stoga shvatite ovaj tekst kao polazište za daljnje istraživanje.

Slavoj Žižek rođen je 1949. godine u susjednoj nam državi (tada doduše sa predznakom SR) u gradu Ljubljani. Doktorat iz filozofije stekao je na Univerzi v Ljubljani 1981. godine na temu njemačkog idealizma, a psihoanalizu je studirao (od 1981-1985) pod Jacques-Alain Millerom i François Regnaultom na Sveučilištu Pariz VIII (osnovanom 1969. kao direktan odgovor na studentske prosvjede iz 1968. i zahtjeve za većom slobodom i autonomijom sveučilišta). Tijekom ovog, drugog, studija napisao je drugu disertaciju – Lacanovo čitanje Hegela, Marxa i Kripkea. Upravo će Lacan obilježiti Žižekovu kulturalnu kritiku i filozofiju te će njegova kasnija djela, koja će se doticati tema u rasponu od Schellinga do Hitchcocka, biti značajno obilježena ovim post-strukturalističkim psihoanalitičarem.

Kasnih osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, Žižek se vraća u Ljubljanu gdje piše novinske kolumne za list Mladina i sudjeluje u osnivanju Liberalne demokratske stranke. Godine 1990. sudjeluje u utrci za člana slovenskog Predsjedništva, no to mu mjesto izmiče iz ruku. Prva knjiga objavljena na engleskom jeziku pod naslovom The sublime object of Ideology ugledala je svjetlo dana 1989. godine, a od tada je objavio na desetke članaka, uredio mnoštvo zbornika te napisao preko dvadeset knjiga. Djelomično slijedeći put Noama Chomskog koji je iz lingvističkih voda prešao na političku/ideološku kritiku iz pozicije ljevice, i Žižek, nakon rada na popularizaciji Lacana, prelazi na političke teme te njegovi govori postaju sve više i više politički angažirani (jedna od posljednjih knjiga prevedenih na hrvatski jezik, pod naslovom Irak-posuđeni čajnik (Naklada Ljevak 2005), dotiče se, tko bi to rekao, rata u Iraku).

Žižekova djela koja se tiču političke filozofije pisana su u polemičkom tonu. Neki komentatori uspoređuju ovakvu maniru sa direktnim Nietszcheovim stilom dok drugi, manje skloni Žižeku, na tu metodu gledaju kao na čistu popularizaciju bez pravog sadržaja. Riječ koja se konstatno provlači kroz Žižekova djela, a koju današnje vrijeme pokušava zaobići na najbezbolniji način, jest 'ideologija'. Konstanta upotreba ovog termina i njegova obrana učinile su (među ostalim) od Žižeka prilično eksponiranu figuru na intelektualnoj sceni današnjice. Prema klasičnoj marksističkoj definiciji, ideologije su diskursi koji promoviraju pogrešne ideje (ili lažne svijesti) u subjektima o političkim režimima u kojima žive. Kako pogrešne ideje funkcioniraju kao istinite za svoje subjekte, na taj način ideologija pomaže u održavanju stausa quo u nekom političkom sustavu. Prema marksističkom stavu, kritizirati ideologiju znači iznijeti na vidjelo pravu istinu koju ideologemi skrivaju od svijesti subjekta. Otkrivanje ove istine uzrok je promjenama u sustavu. 

Žižekov stav prema marksističkoj kritici bazira se na nekoliko načela. Marksistička kritika zahtjeva pristup univerzalnoj Istini, koju humanističke znanosti od post-modernizma naovamo odbacuju kao nešto nepostojeće. Također, Žižek uzima u obzir i nedostatnost termina 'ideologija' koji je postao preuzak da bi opisao sve oblike života u modernoj zajednici. Da bi ideologija kako je zamišljena funkcionirala, mora postojati određen stupanj vjerovanja u političke institucije, njihovu kompetentost i 'dobronamjernost'. Žižek smatra da je takva vjera u institucije u današnje doba već dobrano narušena i da ne može fukcionirati kao relevantan čimbenik u tvorbi političkog subjekta.

Ovakve kritike, koje se ne mogu pripisati isključivo Žižeku, dovele su do formiranja ideje 'postideološkog doba' koju su zastupali neki eminentni političari (poput Tonyja Blaira) i ugledni politolozi (poput Richarda Rortyja). Žižek ne smatra da se može ići tako daleko. Njegov odgovor zahtjeva reinterpretaciju riječi ideologija.

Po Žižeku ideologija je (ako joj se uopće može pridodati neko značenje) sve ono što ljudi pripisuju Drugome. Riječ je o mitologemu koji drugima pripisuje neke pozicije i stavove. Ovi stavovi proizlaze iz 'realističkog' i 'zdravorazumskog' pogleda na svijet koji se ne prepoznaje kao ideologija već su posljedica razvoja čovječanstva (prvenstveno u civilizacijsko-tehnološkom smislu). Zbog odsutnosti ideologičnosti ove ideologije, subjekt se ne promatra kao dio sistema već ima osjećaj da djeluje izvan njega i da njime upravlja. Ideologija u svom klasičnom smislu postaje sveta krava o kojoj se ne raspravlja na političkoj razini da bi se izbjegla profanizacija. Ovakav sustav pogoduje skrivenim mehanizmima koji podržavaju ideologiju koja je napokon došla na poziciju na kojoj je zaštićena od napada kritike.

Da se ovaj tekst ne bi pretvorio u lekciju iz političke filozofije, treba kazati još riječ ili dvije od Žižekovoj recepciji u našim krajevima. Od već spomenutog mnoštva literature, na hrvatski jezik prevedeno je petnaestak knjiga. Ovdje ćemo spomenuti samo neke - O vjerovanju : nemilosrdna ljubav (Algoritam 2007), Irak - posuđeni čajnik (Naklada Ljevak, 2005), Sublimni objekt ideologije (Arkzin, 2002), Repeating Lenin (Arkzin, 2001)

Velik je broj članaka u novije vrijeme preveden za osječku Tvrđu i zagrebački Treći program hrvatskog radija tako da zainteresirani mogu zaroniti noseve u nepregledno obilje ovoga popularnog filozofa.

Premda se na katedri filozofije na Filzofskom fakultetu u Zagrebu, Žižekov rad ne tretira kao značajan doprinos filozofskoj misli, određeni kulturni krugovi ga već danas podižu na pijedestal.

Još uvijek je rano govoriti o opravdanosti toga postupka i o tome koliki će biti Žižekov doseg na područjima političke filozofije, popularne kulture, etike, psihoanalize i svega onoga čime se ovaj agilni intelektualac bavi. Radikalna kritika ustaljenih oblika mišljenja ne predstavlja veliku novost, čak i ako se zadržimo samo na zvučnijim imenima modernog doba poput Derridaovog, Habermasovog i Deleuzeovog. Ipak, veliki i predani rad, oštra intelektualna kritika vladajućih ideologija te visoka medijska svijest, gotovo su siguran pokazatelj da će se Žižekovo ime još mnogo puta naći istaknuto u novinskim stupcima i akademskim debatama. Da li će Žižekova filozofija doprijeti do 'srca i uma' onih na kojima svijet ostaje, samo će vrijeme pokazati.