Slavenka Drakulić

Diplomirala je komparativnu književnost i sociologiju. Ubrzo je počela pisati za časopise 'Start' i 'Danas', baveći se prvenstveno feminističkim temama i onim vezanim uz problem ženskog pisma. Novinski članci bili su ujedno i njezini prvi zamjećeniji radovi, no početkom 1990-ih ocijenjeni su kao nedovoljno domoljubni. Cijela situacija kulminirala je 1992. člankom sociologa i pisca Slavena Letice 'Hrvatske feministice siluju Hrvatsku', poznatijem pod naslovom 'Vještice iz Rija', kojim je Jelenu Lovrić, Radu Iveković, Vesnu Kesić, Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić proglasio izdajicama Hrvatske, nepoželjnim i nepoćudnim! Članak je objavljen u 'Globusu', a protiv tadašnjeg urednika Denisa Kuljiša i navedenog autora članka podignuta je tužba što je preraslo u novinarski i medijski skandal. Presuđeno je protiv 'Globusa', a medijski linč rezultirao je Drakulićkinim emigriranjem iz Hrvatske u Švedsku.

Taj događaj potaknuo je Slavenku Drakulić na razmišljanje o organizaciji fonda koji bi jednom godišnje dodjeljivao visoku novčanu nagradu najboljoj ženskoj novinarki, a koja bi se zvala 'Vještica godine', kao uspomena na ovaj 'lov na vještice'.

Stvaralaštvo Slavenke Drakulić obilježili su događaji vezani uz njen privatni život - zdravstveni problemi s bubrezima, dijalize i transplantacije - s jedne strane, te politički događaji u Hrvatskoj i rat, s druge strane. Najčešće teme kojima se bavi upravo su tijelo i tjelesnost, bol i bolest, te silovanja žena ili suđenja ratnim zločincima.

Godine 1984. objavljuje knjigu Smrtni grijesi feminizma, prvu takvog tipa u cijelog istočnoj Europi, što nipošto ne znači da je ona autorica isključivo literature vezane uz problem feminizma, iako se ista crta može iščitavati i u njezinim kasnijim radovima.

Inspiraciju za knjigu Hologrami straha (1987) dobila je zahvaljujući uredniku 'Starta', Mladenu Pleši, koji ju je tražio da napiše reportažu o svojoj transplantaciji bubrega. Pleša nije objavio tekst, premda mu se svidio, objašnjavajući da je previše literaran, ali joj je predložio neka hrabro pristupi pisanju knjige što je ona uspješno i napravila!

Godine 1995. objavljuje roman Mramorna koža, zanimljivu priču pisanu u prvom licu koja se bavi distanciranim odnosom jedne kiparice i njene majke. Njihov odnos počiva upravo na esencijalnom doživljaju tijela i kože, kao takve, što je ujedno i jedna od Drakulićkinih omiljenih tema. Slijedi roman Božanska glad (1995), a potom i dojmljivi Kao da me nema (2000), potresna ilustracija zločina protiv žena i silovanja tijekom agresije na BiH. Važno je istaknuti kako se ovdje ne radi o hladnokrvnim ratnim reportažama već o intimnim pričama o tome kako je rat promijenio ljude.

Zaokupljenost političkim temama očituje se i u njenoj publicističkoj knjizi punog naslova Oni ne bi ni mrava zgazili: ratni zločinci na sudu u Haagu (2005) u kojoj analizira svoja iskustva tijekom praćenja zatvorenika i samog procesa suđenja na Međunarodnom sudu za ratne zločine. Promatrajući suđenja, spoznaje kako su ratne zločine počinili obični ljudi kojima smo svakodnevno okruženi, a ne 'čudovišta' te, naposljetku, zaključuje da je zlo banalno. Za ovu je knjigu na sajmu knjiga u Leipzigu primila i književnu nagradu za europsko razumijevanje.

Nakon pisanja o fenomenu zla, odlučila se posvetiti suprotnom polu binarne opreke, fenomenu dobra. Potaknuta iskustvom ponovne transplantacije bubrega te upoznavanjem žive donatorice bubrega iz Amerike, napisala je dirljivu knjigu na engleskom Tijelo njenog tijela. Radi se svojevrsnoj posveti svim dobrovoljnim davateljima, a nakon preokupacije pitanjem zašto su odlučili darovati dio svog tijela potpuno nepoznatoj osobi, shvaća da je takvo pitanje suvišno jer se radi o istinskim anđelima.

Knjige eseja Smrtni grijesi feminizma (1984), Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali (1991), Balkan Expres: Fragmenti s druge strane rata (1992), Cafe Europa: Život nakon komunizma (1996) te Oni ne bi ni mrava zgazili (2005), objavila je naklada Profil pod naslovom Sabrani eseji. To je ujedno predstavljao i veliki 'comeback' Slavenke Drakulić u hrvatski književni i medijski prostor, iako ona nikada iz njega ni nije potpuno izišla. Slavenki Drakulić desilo se ono što se desilo i drugim piscima koji su otišli iz Hrvatske - s vremenom su marginalizirani jer se njihov rad vrednovao s obzirom na njihovu fizičku prisutnost u Hrvatskoj.

Živeći na relaciji Zagreb-Beč-Stockholm-SAD, usporedno piše i za novine 'Süddeutsche Zeitung' (Njemačka) i 'Dagens Nyheter' (Švedska) te za 'The Nation' (SAD).

Najveću pozornost svakako je dobila njezina posljednja knjiga, napisana nakon osmogodišnje pauze, Frida ili o boli. Slavna meksička slikarica Frida Kahlo nije nam nepoznata, upoznali smo je već kroz biografski film Frida redateljice Julie Taymour u kojem je njen neslomljivi duh i osobnost izvrsno dočarala odlična Salma Hayek. Slavenka Drakulić upravo je u Fridi pronašla svoju junakinju, ideal. No, iako se oslanja na biografske elemente njezina života, knjigu ne možemo nazvati klasičnom biografijom. Naime, Frida je kao dijete oboljela od dječje paralize, a kasnije je doživjela strašnu prometnu nesreću u kojoj je smrskala nogu, teško joj je ozlijeđena kralježnica, a čelična šipka probola joj je trbuh. Drakulićka je naglasak stavila upravo na kronološki prikaz njene boli, koju je slavna umjetnica trpjela cijeli život, a dokaz tome su i 32 operacije, uglavnom kralježnice. Time se Slavenka Drakulić ovim romanom nadovezuje na svoj raniji opus u kojem je osjećaj boli, iskustven u realnom životu, transponiran u književno djelo.

Fascinaciju Fridom Drakulićka je pronašla u njenom intenzivnom i ispunjenom životu, samosvijesti i snazi te činjenici da se kroz život probija s puno energije, nemira i neuništivosti. S druge strane tu su, uvijek prisutni, stalna i nemilosrdna bol, psihičke i fizičke traume te zarobljenost u vlastitom tijelu. Premda mnogi imaju predrasude da se ovdje radi o pretjeranoj melodrami, ugodno će se iznenaditi jer se autorica nimalo ne razbacuje velikim riječima, već ima izvrstan osjećaj za mjeru, što je dovelo do stvaranja velikog djela koje dokazuje da se bol može opisati i doživjeti riječima.

Za Slavenku Drakulić mogu se naći samo riječi pohvale. Ona je žena koja je prva kod nas pisala eseje o feminizmu, publicistkinja koja je 1980-ih otvarala brojna društvena pitanja, ne priklanjajući se nikad dominantnoj ideologiji, ostvarujući sjajnu sponu literature i sociološke analize, te svakako autorica djela u kojima je hrabro progovorila o svojoj bolesti, ostavljajući jak utisak na čitatelja.

10.9.2007.