Rujana Jeger

Rujana Jeger, rođena je kao Rujana Drakulić u Zagrebu, 1968. gdje je pohađala osnovnu i srednju školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Centru za obrazovanje u kulturi i umjetnosti gdje je stekla zvanje 'suradnika u sredstvima javnog informiranja'. Diplomirala je arheologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Odrasla u slobodoumnom, intelektualnom ozračju (ne treba naglašavati da je kći proslavljene Slavenke Drakulić), sa sedam godina znala napamet gotovo čitavi repertoar Beatlesa, na pragu puberteta 'otkidala' na 'Tommy' koji je slučajno gledala na televiziji. Potom je sanjala o karijeri veterinarke, želeći se riješiti ljudi u korist životinja. Tu fazu zamijenila je maštarijama da postane glumica ili pjevačica. Uključila se u ZKM izvodeći performanse u školi i klubovima koji su je formirali - Jabuka, Gjuro i Lapidarij.

Godine 1991. otišla je u Beč, gdje je živjela radeći razne poslove, od prevodilačkih, preko novinarskih do arheoloških. Stalna je kolumnistica u hrvatskom izdanju Cosmopolitana, surađuje u hrvatskom izdanju Ellea, švedskom časopisu Amelia, te bečkom Die Bunte Zeitung. Neumorno piše, a život i služi samo tome da se opiše.

Rujana Jeger samosvjesna je i zanimljiva spisateljica. Darkroom, svoj uspjeli roman prvijenac, napisala je 2001. godine. Roman je bio u užem izboru za nagradu Jutarnjeg lista i bio je vrlo hvaljen od kritike i publike. Priča je to ne toliko o homoseksualizmu, kako bi se iz naslova dalo protumačiti, koliko o žaljenju za Zagrebom kakav je bio nekada, u jeku afirmacije Novoga vala – Zagrebu prije početka rata na ovim prostorima. Darkroom je u veljači 2004. objavljen u izdanju njemačkog Beck Verlaga.

Godine 2003. izdala je zbirku kolumni preuzetih iz hrvatskog izdanja Cosmopolitana Posve osobno iz razdoblja od 1999. do 2003. Glavna urednica Cosmopolitana Alemka Lisinski na promociji iste zbirke kolumni svoj je časopis nazvala žanrovskom tvrđavom. To svakako nije knjiga koju će obrađivati studenti na kolegijima ženskih studija, ali su to nedvojbeno pametno sročeni i efektni tekstovi koji zabavljaju, premda su žanrovski određeni. Rujana je na početku morala pisati na određenu temu i tako se disciplinirati te sasvim sigurno rezati autorska krila. Ona je taj trening, prema riječima urednice Cosma, podnijela hrabro i uspješno.

Opsjednuta (2007.) je također zbirka kolumni. Knjiga je to koja nasljeđuje Posve osobno – zbirka tekstova iz hrvatskih izdanja Cosmopolitana i Ellea, ponovo proširene i neobjavljene verzije. To je vrijedan poduhvat budući da je izdavačima i samoj Rujani stalo da ti tekstovi dođu do publike koja nije publika isključivo ženskih časopisa. Svi feljtonski zapisi pisani su duhovito i nepretenciozno. Sadržaj tih, često proširenih kolumni, teme su od debljine do nasilja u obitelji, od ubojstva majke, dječjeg rada i kuhanja do kozmetičkih kampanja, abortusa i seksa. Tekstovi često imaju istu punk formu – kratki su i žestoki. Lako je primijetiti feminističku poziciju u časopisima, koji tu istu ne bi mogli, zbog prodaje, zastupati. Dakle, Rujana se odlučuje za subverziju unutar zadanih okvira, kao kakav unutrašnji neprijatelj. Tematski ne odstupajući od tema tih magazina namijenjenih urbanim ženama (kozmetika, testovi, odnosi muškarca i žene, starenje, moda), autorica kritizira svijet o kojemu piše, zadržavajući iskričavi pristup, neizostavan humor, ironiju i razumijevanje za sve nesavršenosti protiv kojih se ti magazini bore. Ona piše bez želje da ikoga osuđuje i da presuđuje u govoru o našim malim, svakodnevnim slabostima; njezina kritičnost umekšana je humorom, autoironijom i razumijevanjem za sitna zadovoljstva.

Godine 2007. objavila je u švicarskom časopisu Du dvije kratke priče, jednu na temu starosti, a drugu konceptualnu. Prevodila je knjige svoje majke koje su u originalu pisane na engleskom. Rujana Jeger, kao svako osvještenije biće, voli putovati, a na kraju ću navesti dojmljiv citat iz jednog intervjua, dojam koji je iznijela iz putovanja u Brazil, obrazlažući kako joj je to putovanje promijenilo poglede na svijet: "Kada imate dovoljno para i prilike da putujete, tek na nekom dalekom kontinentu spoznate da ste i vi i vaš grad, zemlja, pa i kontinent – posve nevažni. U Riu de Janeiru samo u favelama živi oko dva milijuna neregistriranih i službeno nepostojećih ljudi. Cijela zemlja je velika kao sve europske zemlje skupa, a još malo i veća (a svi govore istim jezikom, koji se u Europi govori u minijaturnoj zemljici), a naši predsjednici se ponašaju kao onaj ludi kralj u Malom princu (koji nema niti podanika) – zato je važno putovati, izgubiti se i biti svjestan koliko si mali i koliko sve što misliš da znaš o svemu ovisi samo o tome gdje si. Zato je zanimljivo i živjeti u pečalbi, početi od nule... Nakon toga, možeš svašta."

26.2.2008.

Knjige:
Darkroom (Profil)
Posve osobno (Profil)
Opsjednuta (Profil)