Autorica koja piše 'u fragmentima', ponajviše poeziju, a povremeno prilično uspješno i prozu, posljednih godina nametnula se kao jedno od vodećih imena na književnoj sceni. Rođena 1974. u Splitu, odrasla u Kaštelima, piše i scenarije, songove za teatar i surađuje s raznim časopisima i radijima. U Slobodnoj Dalmaciji redovito objavljuje kolumnu u kojoj se najčešće osvrće na recentna književna djela. No, zasad nema novinarskih ambicija. Živi isključivo od svog pisanja. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zadarskom Filozofskom fakultetu. Postdiplomantica je studija književnosti. Živi u Splitu, udana je i majka djevojčice.
Do sad je objavila četiri zbirke poezije: Bit će strašno kad ja porastem (1988), Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999) i Kućna pravila (2007). Zaradom od prve zbirke kupila je bicikl, a Kućna pravila postala su primjer dobro napisane moderne poezije. Marko Pogačar opisivao je zbirku kao "arheologiju sjećanja i restaurirani dnevnik odrastanja i nostalgije za osobnim izgubljenim rajevima". Prozni pokušaji također su izazvali gotovo unisone pohvale kritike.
Zbirka priča Nasmijati psa (2006) nastala je kao produkt nagrade na natječaju AGM-a za najboljeg proznog autora, a teme priča protežu se od ljubavi i djetinjstva do smrtnosti i bolesti. Njen prvi roman koji joj je i ujedno učvrstio poziciju pri literarnom vrhu, Adio kauboju (2010), dalmatinski je vestern i dirljiva priča o odrastanju, surovosti sredine i jednoj nerazjašnjenoj obiteljskoj tragediji. Osobnu fascinaciju omiljenim žanrom spojila je sa grotesknom društvenom klimom naših sredina, napisala roman poetskim sredstvima i kulturna javnost, a i publika, ostala je više nego zadovoljna.
Olja je primila i našu najunosniju književnu nagradu, onu T-portala. Adio kauboju ušao je i u finale za nagradu Jutarnjeg. Tu nagradu je, u godini žena (kako su prozvali književničku 2010.), ipak primila Tanja Mravak. No, u Oljinoj karijeri ne manjka nagrada: nagrađivane su joj i kratke priče i poetske zbirke; za priču 'Heroj' dobila je jednu od njih: nagradu Ranko Marinković Večernjeg lista 2007. Po priči 'Vilma Gjerek mučena strastima..' snimljen je kratki film Sedam neodgovorenih poziva.
Nasmijati psa objavljena je i u Njemačkoj, kao i Adio kauboju koji je dobio više nego solidnu kritiku u Die Zeitu. Kao studentica uredila je zbornik Oblaci (zbornik Studentskog književnog kluba u Zadru) i kasnije, antologiju Na trećem trgu (antologija nove hrvatske priče BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore).
Zanimljivo je da piše i pod heteronimom Saška Rojc. Ne voli upotrebljavati riječ pseudonim jer on znači samo drugo ime. Sama objašnjava: heteronim predstavlja stvaranje novog autorskog identiteta sa specifičnim rukopisom, govorom, bibliografijom i autobiografijom. Saška Rojc objavljivala je u Quorumu, Zarezu, Temi, Poeziji, Vijencu... a izdala je Puzzlerojc (2006), pjesničku zbirku koju su opisivali kao nadrealnu. Puzzlerojc je objavljen i kao elektronička knjiga i kao prošireno tiskano izdanje.
Nedavno je provela mjesec dana u Istanbulu kao stipendist splitske udruge za promicanje kulture i umjetnosti 'Kurs' i tamo je, oduševljavajući se ljepotama Turske počela pisati novu zbirku poezije. U jednom intervjuu najavila je i pisanje ljubića, ne šaleći se. Trenutno piše i songove za predstavu Baba Jaga je snijela jaje u režiji Ivice Buljana.
Svestrana umjetnica i društveno je angažirana na splitskoj sceni. Posebno ju je ogorčilo divljačko nasilje na proljetnom splitskom gay prideu, a revoltirana je i stanjem svijesti ne samo u Splitu. Uvijek rado viđen gost na promocijama i tribinama, redovito je glas pacifizma i tolerancije. Kaže kako je ipak "unaprijed izgubljena i uzaludna svaka bitka protiv sloboda". Optimistična misao. Inače, završetak Adio kauboja također nagovještava slobodu. Kroz bijeg u slobodu.
10.10.2011.
"Ponekad, kad se svi nađemo u istom gradu, zatvaramo se u stan i pokušavamo nadoknaditi vrijeme..."
