Prema jednoj legendi, poslije pada Prvog srpskog ustanka, a prije dolaska Turaka, Srbi su napustili Beograd. Navodno je ostao samo jedan čovjek po imenu Anastas (Nastas), od milja zvani Nasta, Cincarin s Dorćola, iz ugledne trgovačke porodice koja je pomagala ustanike, pa od tog vremena postoji izraz 'ludi Nasta', a odnosi se na one koji se ne ponašaju u skladu sa općeprihvaćenim standardima ponašanja.
Druga legenda kaže da su Nastu ostavili u povlačenju koje je uslijedilo 1813. godine pred Turcima zato što je zaista bio malo 'neobičan'. Navodno su ga Turci zatekli kako sam luta ulicama, doziva ljude, smije se i pjeva, pa su ga kao bezopasnog poštedjeli, smatrajući da je takve ljude dodirnuo Alah.
A s obzirom na to da je ime Anastasija, odnosno hipokoristik Nasta, kasnije zaživjelo mnogo više od muškog imena Anastas, moguće je i da je 'ludi Nasta' u narodnim predanjima s vremenom promijenio rod i postao 'luda Nasta'.
