Domaće izdavaštvo zemlja je u kojoj ne cvjetaju ruže. Ne cvjetaju ni maćuhice. Opustošen je to teritorij s tek ponešto mahovine ili paprati. Reći će vam to i sami izdavači. Ne morate ih ni pitati, prije ili kasnije spomenut će to u nevezanom razgovoru jer to je njihova svakodnevica.
Dovoljno je posjetiti Zagrebački velesajam u doba Interlibera. Naivan posjetitelj zamijetit će gužvu, gomile ljudi koji se motaju oko štandova, premeću po knjigama birajući među tisućama naslova na sniženju. Oni iskusniji i uljepšavanju stvarnosti neskloni opisat će posjet Sajmu knjige kao iskustvo slično prizorima iz tv-serije The Walking Dead.
A tih nekoliko dana u studenom još je i najboljih nekoliko dana u životu prosječnog hrvatskog izdavača. U preostalih 360 dana nijansa sive tone prema potpunom crnilu. Knjižare zjape prazne ili se zatvaraju, zbrajaju se minusi i dugovanja, a što će biti sutra – o tome domaći izdavač ne želi ni razmišljati. Preživljava se od potpore do potpore, od otkupa do otkupa, broj novih izdanja se smanjuje i kao što reče jedan od ljudi iz branše: pacijent je žilav, ali je na aparatima i samo je pitanje vremena kad će nastupiti smrt.
Dobro, nije baš sve tako loše jer čak i omanji izdavač još uvijek može zlostavljati bića sa samog dna hranidbenog lanca – autore, samo i to s vremenom dosadi. Usprkos ovako neveseloj situaciji, pesimizmu i katastrofičnim prognozama koje pristižu iz nakladničkih redova, svi znamo da do potpunog kolapsa neće doći u skorije vrijeme. Na ovaj ili onaj način knjige će se i dalje tiskati jer to je, kako netko lijepo reče, posljednja crta obrane. Onog dana kad odustanemo od knjige prestat će postojati civilizacija koju poznajemo.
Vratimo se u današnje vrijeme. Godina je 2015., u 28. članici EU dotaknuli smo samo dno recesijske jame i ako ništa drugo, sad više ne možemo prema dolje, već mišjim koracima samo prema gore. Spuštamo se kroz slojeve naoblake i evo nas točno iznad Slovenske, broj 5. Istražimo pravi smisao izdavaštva.
Izdavačka kuća Pelago Booksina je vršnjakinja. Godine 2004. utemeljile su je Dušanka Profeta i Katarina Luketić. Dvije dobre prije poznaju se još iz vremena dok su zajedno radile u Vijencu i Zarezu. Od samih početaka ideja je bila objavljivati utjecajne, nagrađivane i kritički visoko vrednovane autor(ic)e od kojih su mnogi po prvi puta predstavljeni na hrvatskom jeziku baš u Pelagovim izdanjima.
U jedanaest godina na otvorenom moru, a nije to malo – u životu domaćeg izdavača jedanaest godina je vječnost - od zacrtanog kursa ne odstupa se ni za milimetar. Da je tomu tako, danas najbolje svjedoče Pelagova izdanja.
Osim Jespera Juula (1948), poznatog danskog obiteljskog terapeuta i autora niza utjecajnih knjiga koji u Pelagu ima svoju biblioteku s devet objavljenih naslova, među omiljene autore dvojca Profeta-Luketić svakako ubrajamo Rolanda Barthesa (1915-1980).
Jedan od najistaknutijih predstavnika francuske strukturalističke kritike i utemeljitelj semiološke teorije zastupljen je s tri vrijedna naslova:
Fragmenti ljubavnog diskursa (2007),
Mitologije (2009) i
Dnevnik korote (2013). Kad smo već kod Barthesa, vrijedi istaknuti nagrade
Društva hrvatskih književnih prevoditelja za najbolji prijevod publicističkog djela koju 2008. osvaja
Bosiljka Brlečić za prijevod
Fragmenata, a godinu kasnije i
Morana Čale za
Mitologije.
Zygmunt Bauman (1925), jedan od najvažnijih i najutjecajnijih sociologa današnjice, krasi Pelagovu policu s dva naslova:
Identitet (2009 - preveo
Mirko Petrić) i
Tekuća modernost (2011). Hrvatsko izdanje
Identiteta prvi je cjeloviti prijevod nekog njegovog djela na hrvatski jezik.
Listu autora s barem dva naslova u Pelagu zaključuje ugledni, nagrađivani i jedan od najprevođenijih nizozemskih književnika,
Cees Nooteboom (1933):
Priča koja slijedi (2004) i
U planinama Nizozemske (2006.). Oba prijevoda potpisuje
Gioia-Ana Ulrich.
Zasigurno jedan od najvrjednijih nakladničkih i prevoditeljskih poduhvata 2009. u Hrvatskoj izdanje je
Školica Julia Cortázara. Prijevod remek-djela argentinske i svjetske književnosti Pelago će povjeriti
Dinku Telećanu koji je u potpunosti opravdao ukazano mu povjerenje. Danas kad u Hrvatskoj spomenete
Školice, prve asocijacije su Cortázar i Telećan, pa tek onda omiljena dječja igra koja se ne može započeti, a da kredom ne išarate pločnik ispred zgrade i na taj način navučete na sebe bijes čangrizave susjede s trećeg kata. Ne govori to toliko o načitanosti Hrvata, koliko o ovom uistinu značajnom književnom događaju. O
Školicama će vam ovdje znati reći štogod i oni koji ih nisu ni pročitali.
Po mojem skromnom mišljenju odmah uz bok
Školicama, na Pelagovoj proznoj polici, stoji
Kolekcionar (2008, prijevod
Nade Šoljan). Ovo majstorsko djelo prvi je roman engleskog književnika
Johna Fowlesa (1926-2005), objavljen davne 1963. do danas će ostati nedostižan vrhunac. I, dakako, ne samo u žanru psihološkog trilera.
Bilo bi nepravedno barem ne spomenuti
Kis Tatjane Tolstoj (2010),
Teške ljubavi Itala Calvina (2011),
Dan napuštenog psa Caroline Lamarche (2005 - prevela Bosiljka Brlečić),
Sva jutra ovog svijeta Pascal Quingard (2004 - preveli
Saša Sirovec i
Zlatko Wurzberg) ili pak
Knjigu o ljetu Tove Jansson (2011). Sve su to, redom, visokovrijedna književna djela koja će zadovoljiti i najzahtjevnijeg knjiškog červeka.
A gdje su domaći i autori iz regije, zavapit će netko. U Pelagovoj riznici pronalazimo tri naslova:
Noga filologa (2006) zapažena je i danas već legendarna zbirka eseja
Nevena Jovanovića,
Svijet u sjeni (2008) briljantna je posveta gastarbajterima
Nenada Popovića i
Za njima smo išli pjevajući (2011) beogradskog antropologa
Ivana Čolovića – knjiga posvećena devedesetima, vremenu kada su kriminalci postali heroji, a ubijanje i govor mržnje pokazatelji patriotizma.
Profeta i Luketić živo su zainteresirane za najrazličitije teme i autore, a o tome svjedoči i
Đavao od XII. do XX. stoljeća Roberta Muchembleda (2010), tisuću godina duga povijest nečastivog na Zapadu.
Premda smo do u detalje istražili sva Pelagova izdanja, nismo pronašli ni jednu jedinu prosječnu ili nevrijednu knjigu, a isto tako ni autora kojem bi mogli reći – crno ti oko u glavi. Svaki libar odrađen je profesionalno, velika pažnja poklanja se kvaliteti prijevoda, ali i izgledu knjige o čemu već godinama skrbi dizajnerski dvojac Željko Serdarević i Dragan Mileusnić. Htjeli smo im barem nešto zamjeriti. Ha, gle kako su vam ružne knjige, ali evo – i to je palo u vodu.
Nalaz vještaka: Hrvatska nakladnička kuća Pelago nije velika, omalena je to, skromna kućica, ali zato njihova izdanja spadaju u sam vrh. Knjige s njihovim logom svjetionika već jedanaest godina garancija su vrhunske kvalitete. U ova nemirna vremena za izdavaštvo možemo im samo poželjeti mirno more i oko sokolovo pri odabiru budućih izdanja.
Dok mi se tinta već polako suši na guščjem peru, arhivarski dočasnik Dumitru se naviruje, iščitava dossier, pa kaže: "Da sam ja kakav literat, kao što nisam, odmah bi im poslao rukopis i ni lipe honorara ne bi uzeo od tog Pelaga."
"Crni Dumitru", poučih kukavca, "ne radi se to tako."
"Još bi im od sebe dao 200 kuna, nek im se nađe, samo knjigu da mi objave."
foto: Logo Naklade Pelago
