Miljenko Jergović

Rođen je u Sarajevu 1966. i diplomirao je na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Oduvijek ga karakterizira čvrsto odupiranje nacionalističkoj retorici, a poznata je njegova izjava "Ja jesam Hrvat, ali sam i Bosanac" koja je izrečena u doba najvećih ratnih previranja devedesetih kada je Jergović upozoravao na identitetni pluralizam. Odrastao u Jugoslaviji, bez većih jugonostalgičarskih nota u djelima, umjetnički stasao upravo u sjeni ratničkih deklaracija i govora i postkomunističke euforije, preselio u Zagreb 1993. iz opustošenog Sarajeva. Bio dio FAK-a, dva puta dobitnik nagrade Jutarnjeg lista, sveprisutan na književnoj i javnoj sceni, omiljen i omražen, radi kao novinar i kolumnist, literarno hiperproduktivan, neki ga smatraju skribomanom, čitan, ima poklonike među svim generacijama, prevođen, nagrađivan…

Na književnu scenu stupio je zbirkom pjesama Opservatorija Varšava (1988), a sporadično je objavljivao stihove u zbirkama Uči li noćas netko u ovom gradu japanski (1990), Himmel Comando (1992), Preko zaleđenog mosta (1996) i Hausmajstor Šulc (2001). Godine 1997. sastavio je antologiju nove bosanske poezije Ovdje živi Konan. Njegova je poezija melodramatična, sjetna i pričljiva, ali nikad nije polučila značajniji uspjeh.

Jergović je najpoznatiji po zbirkama pripovijetki, najslavnija i najpoznatija je Sarajevski Marlboro iz 1994., Karivani (1995) i Mama Leone (1999). Priče iz Sarajevskog Marlbora realno oslikavaju jedno prisilno izolirano i ispaćeno društvo i njegov ratni strah s energijom koja je kaotična i destruktivna.

Jergovića su mnogi kritičari opisivali kao pisca magijskog realizma, premda je on blizak klasičnom pisanju. On zaista mnogo duguje i Čehovu i Singeru kao i Kišu i Borgesu i Burroughsu. U Sarajevskom Marlboru on je zanatski afirmirao ratnu bosansku sudbinu tog grada i svih spaljenih kućnih biblioteka, motivom koji obrađuje u zadnjoj, najdirljivijoj priči.

Svoju drugu zbirku priča, Karivani, Jergović je posvetio iseljenom Sarajevu i ta je zbirka posveta ubijenom gradu i stanovnicima koji su se otisnuli diljem svijeta i čije razorene živote ništa ne može pokrpati. Mama Leone najintimnija je Jergovićeva knjiga u kojoj autobiografski secira vlastita sjećanja iz djetinjstva, memoare koji su vrlo nostalgični, baš kao i Historijska čitanka iz 2000. Zanimljivi su i vrlo izravni eseji iz Naci bontona (1998) u kojoj se obračunava s konzervativnom i reakcionarnom hrvatskom političkom scenom i njenim akterima.

Jergovićevo najambicioznije djelo svakako je roma Dvori od oraha za koji je prvi put primio nagradu Jutarnjeg lista. Glavni lik tog romana epopeje je zapravo dvadeseto stoljeće, premda se čini da je junak Regina Delavale. Roman je to rasute strukture koji su sa značajem i načinom obrade uspoređivali s ikonografijom Andy Warhola -referentne točke su globalne, naizgled marginalne, a opet krucijalne. Opisuje se životna povijest jedne dubrovačke obitelji na čije živote snažno utječu povijesna zbivanja. Slijedila je zbirka Inšallah Madona, inšallah, proizašla iz bosanskih sevdalinki. Tako u jednoj priči mrtvac preuzima ulogu naratora, što je karakteristika muslimanskih narodnih pjesama, a cijela knjiga posveta je bosanskom zavičaju.
To bi se neposredno moglo odnositi i na Buick Riveru iz 2002. Pričajući o jednom bosanskom Muslimanu, Hasanu Hujduru, koji se iselio u Oregon i tamo vodi isprazan i sjetan život, a jedino, gotovo opsesivno zadovoljstvo predstavlja mu stari Buick, Jergović neizravno progovara o Bosni, svom stalnom nadahnuću.

Izdanjem Kažeš anđeo, Jergović se predstavlja i kao dramski pisac. Riječ je o tridesetak dramskih minijatura koje predstavljaju međusobno izolirane i bizarne situacije čija je ključna poveznica upravo riječ anđeo koja u različitim kontekstima poprima drukčija značenja.

Godine 2006. izdana je knjiga novinskih kronika Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu. Izvještaj je to jednog vremena u kojoj se kroz ranije objavljene kolumne rasvjetljava nedavna povijest Bosne, rata, agresije, straha i nepravde.

Godine 2006. objavljena je Ruta Tannenbaum, prvi roman tematski potpuno odmaknut od Bosne, roman o zagrebačkoj židovskoj djevojčici i njenoj tragičnoj sudbini u Zagrebu prije i poslije drugog svjetskog rata. Uslijedio je Freelander, novela o zagrebačkom profesoru koji u svom Volvu putuje na čitanje stričeve oporuke u Sarajevo. Bosna je ponovno predstavljena na emocionalno dokumentaristički način, a automobil ima simboličko značenje (ne)uspjeha.

Dugi poljubac Gite Danon iz 2007. Jergovićev je izbor kojim ucjelinjuje svoj raznolik opus, a sadrži fragmente iz dotada objavljenih romana i neke uspješne novele, kao i neke neobjavljene materijale. 2007. objavljen je još jedan Jergovićev roman Srda pjeva, u sumrak, na Duhove. Smrt djevojčice Srde Kapurove, prosjakinje "nepoznate zavičajnosti" s jednog od velikih zagrebačkih križanja, trajno će preusmjeriti životne putove petorice muškaraca. Njihove mahom tegobne sudbine preplitat će se nad tajnovitim slučajem zadavljene djevojčice, pronađene u jednom zagrebačkom stanu, koja je posljednji put viđena "u sumrak, na Duhove", žrtve za kojom nitko iskreno ne tuguje, koju nitko ne traži, čije ime nije zabilježeno ni u jednom imeniku državljana... Na spomenutoj kriminalističkoj priči autor gradi socijalnu sliku Zagreba devedesetih godina prošlog stoljeća i problematičnih sudbina njegovih doseljenika, zatočenih unutar okrutnog sustava koji je tragediju skloniji tretirati kao statistiku nego kao patnju i osobnu traumu.

Godine 2009. objavljene su dvije Jergovićeve knjige: Transatlantic mail, koautorska knjiga Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića popraćena fotografijama trećeg prijatelja (Milomira Kovačevića Strašnog). Sve njih veže intenzivno kulturno-društveno stvaranje u neponovljivom predratnom Sarajevu s kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća. U osobno intoniranim pismima te sugestivnim fotografijama autori prikazuju različite događaje koji su obilježili to vrijeme i taj grad. Knjigu je pogovorom popratila Julijana Matanović.

Iste godine objavljena je i Volga, Volga koja predstavlja treći dio njegova ciklusa o ljudima i automobilima. Knjiga je duboko intimistička, sva okupljena oko sudbine jednoga čovjeka koji sa svojim automobilom Volgom prelazi svakog petka svojih 116 kilometara. Istodobno je to i priča o društvenoj slici jednog vremena, o tome kako dotični junak izgleda u raznim perspektivama i dok se o njemu, njegovoj sudbini i nesreći, ispisuju novinski članci. Za tu knjigu Jergović je po drugi put primio nagradu Jutarnjeg lista.

1.7.2010.