Milan Kundera

Kontroverzni češki pisac s francuskom adresom i putovnicom, Milan Kundera, rođen je u Brnu 1929. godine u finoj građanskoj obitelji. Moderni izdanak Gogolja i Kafke, kako ga je nazvao Carlos Fuentes, odrastao je uz oca muzikologa Ludvíka – učenika slavnog kompozitora Leoša Janáčeka - te je već kao dječak stekao glazbeno obrazovanje koje će ostaviti neizbrisiv trag u njegovoj književnosti.

Studentski dani Milana Kundere protekli su u dilemi što studirati. Bio je rastrgan između svojih umjetničkih sklonosti – malo je studirao glazbu, dva je semestra na Karlovom univerzitetu studirao književnost da bi se potom prebacio na Akademiju izvedbenih umjetnosti, odsjek filmske režije, gdje su ga nakon diplome, 1952. zaposlili na mjestu profesora svjetske književnosti.

Kako je stasao u generaciji književnika čiju su viziju svijeta oblikovala iskustva Drugog svjetskog rata i brutalne njemačke okupacije, već kao devetnaestogodišnjak je postao članom Komunističke partije, iz čijeg je okrilja više puta bio izbacivan i u čije je okrilje nanovo priman. Usprkos tome, zarana se svojom esejistikom i književnom kritikom visoko pozicionirao među poćudnom inteligencijom, napisavši u tom svom komunističkom periodu tada cijenjena djela pisana u duhu marksizma, kojih se danas, u maniri glazbenika, odriče.

Kad su u kolovozu 1968. Sovjeti okupirali Čehoslovačku, dojučerašnji laureati režima našli su se onkraj zakona, na popisu nepoćudnih pisaca. Među njima je bio i Kundera, koji se kao persona non grata češkog javnog života, do 1975. kad je emigrirao u Francusku gdje je dobio profesuru u Rennesu, prehranjivao radeći kao glazbenik i objavljujući pod tuđim imenima.

Već je svojim prvim romanom Šala (1967.) stekao slavu u domovini i svijetu. Priča o osveti bivšeg studenta Ludvíka koji, da bi impresionirao kolegicu, na razglednicu nepromišljeno napiše "Optimizam je opijum za narod. Zdrava atmosfera zaudara na glupost. Živio Trocki!", zbog čega biva izbačen s fakulteta i iz partije te završava na prisilnom radu u rudniku, očarala je onodobnu kritiku pa je godinu dana nakon objavljivanja roman nagrađen nagradom Udruženja čehoslovačkih pisaca. Knjiga je iste godine doživjela i ekranizaciju – na veliko platno ju je prebacio češki novovalac Jaromil Jireš.

Ekranizacije Kunderinih djela su brojne, a kao mali kuriozitet ističe se srpska ekranizacija iz 1968. drame Vlasnici ključeva, koja pripada onom izbačenom dijelu Kunderina opusa. Godine 1988. Philip Kaufman je ekranizirao drugi Kunderin hit, roman Nepodnošljiva lakoća postojanja, objavljen 1984. u Torontu, u izdavačkoj kući 68 Publishers, čije je vlasnik, Josef Škovercký, također češki pisac u egzilu. U njemu Kundera na primjeru nekad uspješnog kirurga Tomáša, baš kao i u Šali, opisuje kako represivni državni aparat razara relativno normalne živote.

Iako se sličnom tematikom bavi i u svojim ranijim djelima – Oproštajnom valceru (1972.) o zgodama iz jednih čeških toplica; Život je drugdje (1973.) o životu i padu samoživog pjesnika Jaromila te u Knjizi smijeha i zaborava (1978.), romanu kojeg sačinjava 7 odvojenih priča - Kunderi skice iz života Češke u vrijeme Praškog proljeća i sovjetske okupacije služe samo kao kostur kojeg nadograđuje sebi svojstvenim postupcima o kojima naširoko piše u teorijskom eseju 'Umjetnost romana' iz 1985.

"Roman ne propituje stvarnost, nego postojanje. A postojanje nije ono što se dogodilo, postojanje je područje čovjekovih mogućnosti, sve no što čovjek može postati, sve ono za što je sposoban."

'Umjetnost romana' daje nam ključ za čitanje Kundere, iza čije se nevjerojatne erudicije skriva i zakučasta, no razrađena teorija u kojoj Kundera ustraje u tome da njegovi romani nikako nisu psihološki. U njima, navodi u 'Umjetnosti romana', svijet pokušava spoznati uz pomoć egzistencijalne šifre svakog pojedinog lika – šifre koja se sastoji od par pojmova koji su bitni za razumijevanje tog 'eksperimentalnog ega' pomoću kojeg propituje brojne mogućnosti postojanja.

Složenost egzistencije u modernom svijetu Kundera u svojim romanima pokušava zahvatiti pomoću triju osnovnih pretpostavki vlastitog pisma – 'korjenitog ogoljavanja', 'romanesknog kontrapunkta' i 'specifično romanesknog ogleda'. Prva se odnosi na potrebu za zgušnjavanjem bitnog, druga na ravnopravnost glasova (fabula, tema) i nedjeljivost cjeline, dok se treća odnosi na meditativne esejističke umetke koji određuju ton romana - u Šali bi to bila Jaroslavova muzikološka teorija, u Nepodnošljivoj lakoći postojanja to je umetnuti esej o kiču itd...

Nakon objavljivanja teksta 'Geometrija Šale' nekog češkog kritičara Kundera je revidirao vlastite tekstove i na vlastito iznenađenje zaključio da mu prvi romani imaju točno 7 dijelova svaki. Iako tvrdi da se taj matematički sustav pojavljuje "posve prirodno kao nužnost oblika i nema potrebu za računicom", općenito se smatra da na njega utječe glazbena naobrazba te da, makar i nesvjesno, svoje romane više komponira no što ih piše.

Usprkos matematičkom redu i arhitektonskoj jasnoći strukture svojih romana, Kundera se u njima pokazuje kao jako zaigrani romanopisac koji voli razbijati kanone i poigravati se s čitateljevim očekivanjima. Nasljeđe je to koje je preuzeo od Diderotovog romana Fatalist Jacques i njegov gospodar, kojeg uvijek ističe kao sjajan primjer poigravanja s kanonima, i čije ime uvijek izvlači kad govori o "propuštenim prilikama modernog romana". U periodu kad je bio ilegalni pisac, napisao je sjajnu dramu po motivima tog romana čijoj je, prema njegovim riječima sjajnoj izvedbi u zagrebačkom &TD-u, i sam prisustvovao 1980. godine.

Riječ je Fatalistu Jacquesu, koji pokušava slobode koje si je dramatičar Diderot dopustio u svojem romanu ponoviti u formi drame. U toj knjižici koja broji svega stotinjak stranica sažete su sve karakteristike Kunderinih najboljih romana: erudicija, zaigrana i razgranata kompozicija, humor, filozofski nemir itd. U njoj Kundera ispipava granice drame – u potpunosti razbija konvenciju o tri jedinstva, služi se teatrom u teatru (u teatru), identiteti likova su fluidni, čitava se drama bazira na principu varijacije, po tekstu je rasipao tonu aluzija na vlastita i tuđa djela...

Kad bih vam bila primorana preporučiti samo dva Kunderina djela, izbjegla bih razvikane romane. Na prvo bih mjesto stavila gore spomenutog Jacquesa, dok bi drugi izbor pao na roman Besmrtnost, napisan 1988. i prvotno objavljen u francuskom prijevodu 1990., gdje se kroz priču o jednoj francuskoj obitelji provlači oduži esej o Goetheu, ali i Kunderine meditacije o pisanju romana, umjetnosti, svijetu, svemiru i svemu ostalome.

Kundera, koji od sredine 80-ih piše na francuskom jeziku, strašno je osjetljiv na prijevode svojih djela te je nejednom po tom pitanju urgirao kod raznih izdavača. Francuske prijevode svojih čeških romana nadgleda osobno pa se smatraju autorskim djelima i potpisuju se njegovim imenom.

Ako ste se čitajući ovaj tekst upitali zašto smo toliko malo prostora posvetili privatnom životu Milana Kundere, zanimat će vas da je Kundera strašno povučeni tip koji puno drži do vlastite privatnosti. Intervjue daje otprilike svakih 10 godine, a od svih svojih svjetskih izdavača zahtjeva da mu u biografiji budu navedeni samo osnovni podaci.

Bibliografija Milana Kundere:

Romani na češkom jeziku:
Šala (1967.)
Smiješne ljubavi (1969.)
Oproštajni valcer (1972.)
Život je drugdje (1973.)
Knjiga smijeha i zaborava (1978.)
Nepodnošljiva lakoća postojanja (1984.)
Besmrtnost (1990.)

Romani na francuskom jeziku:
Polaganost (1993.)
Identitet (1998.)
Neznanje (2000.)

Esejistika na francuskom:
Umjetnost romana (1985.)
Zavjesa (2005.)
Iznevjerene oporuke (1992.)

Drama:
Jacques i njegov gospodar (1981.)

20.5.2008.