Michal Viewegh

Na pamet mi pada Vrag nosi Pradu. Rođen 1962., odrasta u Sázavi, malom gradiću u centralnoj Češkoj, kojeg napušta tek u srednjoj školi koju je završio u metropoli. Kao mladić ne može se baš odlučiti što bi studirao pa tek nakon 3 semestra na političkoj ekonomiji upisuje pedagoški smjer na studiju češkog jezika i književnosti, te se posljednično zapošljava u nekoj praškoj osnovnoj školi. Sretni dani podučavanja razularene dječice ne traju dugo – u odluku da napusti školu prste je uplela holivudska sudbina koja je htjela da baš u doba kad se njegovo ime počinje češće pojavljivati u novinama u školi bude optužen da kvari dječicu i to putem drame koju je napisao za đačku kazališnu skupinu. Vieweghu je prekipilo pa se zaposlio kao urednik kod izdavača Československý spisovatel, u nadi da će vrijeme provoditi u društvu mladih talentiranih autorica, no ispalo je, priznaje, da je većinu vremena provodio lektorirajući tekstove kolega. Iako je u komunizmu pokušao objaviti veće prozne cjeline, režimu nikako nije pasao njegov pretjerano zapadnjački stil pa ozbiljnije počinje objavljivati tek pred pad režima. Kako paralelno s kratkotrajnom uredničkom napreduje i njegova spisateljska karijera, Viewegh konačno 1995. godine uzima 'trajni dopust' i posvećuje se isključivo pisanju.

I tu je taj 'Vragi nosi Pradu / Ružna Betty postaje prekrasni labud' moment spomenut na početku – nekakav obični osnovnoškolski učitelj nakon objavljivanja četvrte knjige, romana Odgoj djevojaka u Češkoj (1994.) postaje bogatiji, češki ekvivalent našeg Tomića, literarni superstar obožavan od masa kako zbog uspjelog romana tako i zbog činjenice što s prvim zarađenim milijunom nije klisnuo iz države. Preveden na 15 jezika među kojima i hrvatski, Odgoj djevojaka u Češkoj simpatičan je hommage učiteljskom pozivu, ali i prikaz tek propupalog češkog kapitalizma – glavni lik romana, naime, biva angažiran od strane mjesnog milijunaša da podučava njegovu neukrotivu kćer srednjoškolske dobi. Nevjerojatan uspjeh knjige, koja je u Češkoj prodana u više od 80.000 primjeraka i bila nominirana za prestižnu nagradu International Impac Dublin Award, rezultirao je uspješnom ekranizacijom 1997. godine kad je ujedno ekraniziran i raniji, od kritike obožavan roman Sjajne zeznute godine (1992.), koji kroz 30 godina jedne obitelji na duhovit i satiričan način progovara o komunističkoj eri.

Nakon Odgoja, Viewegh je disciplinirano počeo proizvoditi knjige – djela mu izlaze gotovo u godišnjem ritmu, a legenda kaže da piše 4 sata dnevno, 3 mjeseca u godini – od listopada do prosinca, dok ostatak godine odrađuje promocije i druge projekte poput pisanja scenarija. Ekranizirana su još dva njegova romana - Sudionici turističkog putovanja (1996.) i Roman za žene (2001.). Potonji je inspiriran naručenom prozom koju je 2000. pisao za reklamne panoe podzemne željeznice. Iz originalne ideje da muškarac zaposlen u marketinškoj agenciji piše ljubavna pisma bivšoj djevojci razvio se roman pripovijedan iz perspektive te imaginarne bivše djevojke.

Iako ga je kritika nagradila dvjema prestižnim nagradama – dobio je nagradu Jiøí Orten za Sjajne zeznute godine, te nagradu Magnesia litera za roman Izvan igre (2004.) o odrastanju petero prijatelja - ipak mu nije pretjerano sklona. Usprkos poprilično uspješnom eksperimentiranju s različitim narativnim tehnikama, Vieweghove su teme za nju pretjerano populističke, prizemne. No varijacije na temu ljubavno-erotskih odnosa i krize srednjih godina odlično prolaze kroz publike, kojoj su Vieweghovi romani taman toliko komplicirani da joj nisu naporni, a kako dolaze u paketu s podosta dobrog češkog humora, dobitna su kombinacija. Otkad nije u milosti kritike, Viewegh voli isticati svoju popularnost među pukom koji ga zbog izbora tema i optimističnog tona voli uspoređivati s Nickom Hornbyjem. Često ističe da mu se knjige prodaju u najmanje 50.000 primjeraka svaka, a hvali se da na uspješnoj knjizi zna zaraditi oko 8 godina prosječne češke plaće, zbog čega je zanimljiva meta tabloida koji ne prestaju pisati o njemu. Kad su ga prije par godina optužili da je u vezi s nekom svojom studenticom, Viewegh je novinarima htio pokazati kakav je to osjećaj kad ti se ime svako malo povlači po žutim novinama pa je u časopisu Mlada Fronta Dnes 2005. objavio klevetničku priču 'Lekce tvùrčího psaní' (Lekcija iz kreativnog pisanja), u kojoj je za protagonista izabrao stvarnu osobu, bivšeg urednika časopisa Spy, na čijim se stranicama njegovo ime često pojavljivalo.

Viewegh je sklon eksperimetiranju – 2004. je s Halinom Pawlowskom i Ivom Hercíkovom napisao roman Tøi v háji (Trojica u šumi) o trojici muškaraca koji krizu srednjih godina liječe ljubavnim avanturama, a najnovije djelo koje upravo predstavlja u Hrvatskoj nastalo je iz libreta što ga je napisao za mjuzikl Michala Horáčeka i Petra Hapke. Anđeli naši svagdašnji (2007.) je novela inspirirana smrću njegova oca koja kroz sudbinu troje ljudi i četvero anđela progovara "o svima nama, kojima je dano određeno vrijeme, a ipak se stalno ponašamo kao da ćemo tu biti zauvijek."

Na hrvatski su prevedena još dva Vieweghova djela – roman Zapisivači očinske ljubavi (1998.) i Priče o braku i seksu (1999.), a autor za budućnost najavljuje zbirku pripovjedaka za umorne roditelje - Pohádky pro unavené rodiče.

Više informacija o kontroverznom Čehu možete dobiti na njegovoj stranici, ali samo ako govorite češki.

Djela:

Proza

Názory na vraždu (1990.)
Sjajne zeznute godine (Báječná léta pod psa, 1992.)
Nápady laskavého čtenáøe (1993.)
Odgoj djevojaka u Češkoj (Výchova dívek v Čechách, 1994.)
Sudionici turističkog putovanja (Účastníci zájezdu, 1996.)
Zapisivači očinske ljubavi (Zapisovatelé otcovský lásky, 1998.)
Priče o braku i seksu (Povídky o manželství a sexu, 1999.),
Nové nápady laskavého čtenáøe(2000.)
Roman za žene (Román pro ženy, 2001.)
Báječná léta s Klausem (2002.)
Pøípad nevìrné Kláry (2003)
Izvan igre (Vybíjená, 2004.)
Tøi v háji (2004.)
Lekce tvùrčího psaní (2005.)
Báječný rok (2006.)
Anđeli naši svagdašnji (Andìlé všedního dne, 2007.)

Publicistika (ukoričene kolumne)

Švédské stoly aneb Jací jsme (2000.)
Na dvou židlích (2004)

8.5.2008.