Ivo Balenović

Nije studirao književnost, niti se periodički javljao po književnim časopisima, niti je sudjelovao na književnim večerima i čitanjima, a bora mu zelenog, nije bio ni u FAK-u.  Za to je vrijeme studirao medicinu, odstažirao i specijalizirao ginekologiju. Danas radi u bolnici Merkur u Zagrebu i porađa male Zagrepčane.

Njegova se prva i za sad jedina knjiga Metastaze odjednom pojavila na tržištu bezobrazno potpisana pseudonimom – Alen Bović. Tog imena nije bilo u telefonskim imenicima ni u biračkim spiskovima. Umjesto bilješke o piscu na koricama je otisnuto otpusno pismo iz psihijatrijske bolnice i tek godina rođenja - 1969. Grafička oprema romana dojmljiva je i savršeno prikladna samom sadržaju. Dizajnirana kao bilježnica-dnevnik, s mnoštvom crno-bijelih autentičnih fotografija lica koja pričaju svoje priče te navedenim otpusnim pismom priskrbila je sve pohvale izdavaču Konzoru.

Od izlaska knjige pred ljeto 2006. godine do otkrivanja identiteta pisca pred Božić iste godine, književna kritika imala je dosta vremena izraziti svoje dojmove te zaludu pretpostavljati tko stoji iza kontroverzne priče smještene u zagrebački milje alkoholičara, drogeraša, lopova i nasilnika. Padale su usporedbe s Radakovićem i njegovim Sjajem epohe te dijelovima u kojima se bavi BBB-ima, kao i usporedbe s Daliborom Šimpragom i njegovim Kavicama. Pretpostavljalo se da se radi o prvijencu nekoga tko je blizak svojim likovima, nekoga iz tima doktora Sakomana…

Još jedan štiklec vezan uz ovu knjigu je i činjenica da je to prvi roman koji je izdavača pronašao uz pomoć agencije za posredovanje u izdavaštvu. Tako je priča o luzerima i marginalcima pisana kajkavskim i slengom, a koja nas upozorava na brojne tranzicijske društveno-socijalne devijacije i anomalije našla put do svojih čitatelja.

Što o svemu misli Ivo Balenović ispitala je Mika Buljević.

Prije Metastaza nisi pisao ništa, kako je došlo do ovog romana?

U meni se jednostavno nakupila frustracija svim onim što sam gledao i slušao, cijelom situacijom u društvu i jednostavno sam odlučio početi pisati. Ispočetka nisam mislio da će od toga nastati roman. Kad sam ga napisao, zanimalo me što drugi o njemu misle, valja li ili ne. Ponudio sam ga nekim izdavačima koji nisu imali vremena,  na kraju sam ga poslao u agenciju i oni su mi našli izdavača. Iznenadile su me pozitivne reakcije medija.

Obračunao si se s ulicom, polusvijetom i marginalcima. Kako to da si izabrao baš taj milje, a ne svoju profesionalnu okolinu?

Puno stavova koje iznosim u knjizi može se pripisati ljudima iz svih sfera društva, no oni ih ostavljaju između svoja četiri zida. Likovi s dna društva samo su uvjerljiviji u tome, oni to i rade, a ne samo misle. Učinilo mi se da će ta uvjerljivost biti dobra za roman. Iako je u društvu mnogo rasista, homofoba, nacionalista, ljudi to ne govore na glas. Neke stvari koje sam napisao u knjizi čuo sam baš od obrazovanih, uglednih ljudi. Puno toga u knjizi preslikano je iz stvarnog života. I dvojica oficira imaju isto mišljenje o crncima i homoseksualcima samo što su njihova politička uvjerenja različita od Krpinih. Svi su oni isti. 

Metastaze su se uporno uspoređivale s Trainspottingom, a ti si odbacivao tvrdnje da je taj roman utjecao na njihov nastanak. Jesi li čitao Trainspotting i što misliš o tom romanu?

Čitao sam Trainspotting i knjiga je super. Trainspotting prije svega govori o drogi i narkomanskom miljeu, dok ja u Metastazama govorim o cijelom društvu. Nisu to samo narkomani, to je cijelo društvo. Metastaze su slične tek utoliko što govore i o narkomanima.

Odlučio si se na anonimnost iz osobnih a ne marketinških razloga. Razotkrio si se zbog nominacije za Kiklopa. Je li ti sad žao zbog toga?

Da mogu birati, ostao bih anoniman. Nisam o tome razmišljao, ušao sam nespreman u cijelu priču i na kraju se otkrio. Sad to vjerojatno ne bih učinio.

Roman si prodao preko agencije Kapa, nakon nekoliko neuspješnih pregovora s izdavačima. Možeš li malo prokomentirati svoje viđenje izdavaštva u Hrvatskoj?

Baš i ne pratim izdavače. Kad biram knjige ne gledam tko ih je izdao. Tek sad sam počeo obraćati pažnju na to.

Namjeravaš li uskoro napisati novu knjigu i o čemu?

Ne znam. Možda o liječnicima, ali fakat još ne razmišljam o tome.

Po knjizi se već rade i predstava i film. Je li te to iznenadilo?

Da, iznenadilo me jer nisam vjerovao ni da će roman biti objavljen. Sad Schmidt radi film, a Svrtan predstavu. Radim na scenariju sa Schmidtom, završili smo prvu ruku, no treba još dosta dodavati i mijenjati.

Dok se još nije znalo tko je Alen Bović nagađalo se da je on netko tko piše iz vlastitog iskustva. Poslije si izjavio da si neke stvari (lik Krpe) sastavio od poznatih i samo napisao ono što si čuo. Koliko je knjiga oslonjena na tvoje vlastito iskustvo?

Knjiga se dosta oslanja na ono što sam doživio ili čuo. Recimo, epizode iz Močvare i sa stadiona su mi se stvarno dogodile, ali nisam želio o tome pričati u trećem licu nekoga tko, kao ja, osuđuje nasilje i takve stavove. Mislio sam da će to biti bolje prikazati u prvom licu,  Krpa koji mlati ljude i koji stvarno tako razmišlja. Osuđivati u trećem licu nije zanimljivo. Prvo lice više šokira i više govori o određenim stavovima.

Knjiga govori o četiri prijatelja koje možemo nazvati ružan, prljav, zao i još gori. S obzirom da svi govore u prvom licu, ne ostavljaš mjesta za moraliziranje i osuđivanje, no, u isto vrijeme, ne pokazuješ suosjećanje za svoje likove. Jesi li razmišljao u knjigu ubaciti pozitivnog lika ili nekog od njih smatraš takvim? 

Filip je donekle pozitivac, on ipak pokušava nešto, ali ga situacija uvijek vraća na početak - odlazi tražiti posao, pa od njega traže novac; dolazi iz komune jer se skinuo, a dočeka ga situacija kakvu je i ostavio. On jednostavno nema snage oduprijeti se tome, ali u osnovi nije negativan. Situacija ga dovodi do toga, odnosno nemogućnost da joj se odupre. Ne moraliziram o likovima, samo ih puštam da rade to što rade. Nemam ni suosjećanja za njih, jer se nema s čime suosjećati. Oni pripadaju jednoj generaciji koja je odrastala u vrijeme u kojem se nisu imali za što uhvatiti. Nisu samo oni krivi što su se tu zatekli. Okolina je jednako kriva za njihov pad.

Metastaze predstavljaju kritiku društva. Radi se o stvarnosnoj prozi koja plastično opisuje bolesti koje većina nas ne želi vidjeti, no neki kritičari ti zamjeraju da izmišljaš toplu vodu. Koliko si upoznat s domaćom književnošću u zadnjih deset godina i što misliš o stvarnosnoj prozi?

Čitam dosta suvremene književnosti. Recimo, Ferić mi je super, od njega sam pročitao sve. Popovića sam čitao. Ne znam što bi to bila stvarnosna proza. Ne klasificiram knjige koje mi se sviđaju prema tome jesu li stvarnosna proza ili ne. Super su mi, recimo, Stogoff i Auster. Ne idem za tim kad biram knjige za čitanje.

Roman se rubno dotiče i bolničkog miljea o kojem nemaš lijepih riječi. Kakvi su bili komentari kolega?

Svi su reagirali pozitivno, pročitali su knjigu i svidjela im se. Problem je u tome što ni inače ne znaju kad sam ozbiljan, a kad se šalim pa su i ovu knjigu više shvatili kao stanje stvari, a ne kao kritiku.

Smatraš li se književnikom?

Ne baš.

Gdje si odrastao?

U kvartu oko Kvatrića.

Doktore, što želiš biti kad odrasteš?

Književnik.