Henri Michaux

Prvi prijevod Michauxove knjige na hrvatski jezik, djelo je Zvonimira Mrkonjića, a ugledao je svjetlo dana davne 1963. godine. Pod znakovitim naslovom Poezija, u izdanju zagrebačke Mladosti krije se interesantan izbor pjesničke produkcije tog poznatog simbolista iz prve polovice dvadesetog stoljeća. No tko je zapravo Henri Michaux?

Ostavimo po strani metafizičke konotacije gorenavedenog pitanja i kažimo da je rođen na samome kraju devetnaestoga stoljeća – 1899. godine u malenom belgijskom mjestašcu Namuru. Otac – odvjetnik, vjera – katolička, školovanje – isusovačko. Možda bi bilo presmiono kazati kako bi frankofona poezija bila značajno osiromašena da je mladi Michaux uspio u prvotnoj namjeri te postao svećenikom. No, zahvaljujući utjecaju vlastitoga oca koji je za sina imao u vidu praktičnije zanimanje, Michaux kreće putem studenta medicine na Sveučilištu u Brusselesu. Zanimanje za taj put kratkoga je vijeka i Michaux ubrzo odustaje od doktorske kute, dolazi u sukob s ocem (kao i svi pravi pjesnici) te putuje zemljama Južne i Sjeverne Amerike služeći na brodu francuske trgovačke mornarice kao ložač. Brodsku peć zamijenio je nešto ugodnijim učiteljskim i tajničkim poslovima u pariškim uredima. Prije no što se vratio u Pariz (na nagovor roditelja), proputovao je Afriku, Indiju i Kinu. Sa svoje dvadeset i četiri godine počinje surađivati u časopisu 'Le disque Vert' kojeg je uređivao Franz Hellen.

U slobodno vrijeme između učiteljevanja i tajnikovanja počinje se intenzivnije baviti slikarstvom. Od presudnog značaja na njegov daljnji umjetnički rad valja istaknuti imena poput Paula Kleea, Maxa Ernesta, Giorgia Chirica, i sveprisutnog Salvadora Dalia. Ova su se imena, kao i njihovi radovi, duboko usjekla u Michauxov um te on piše: „Surealističko natprirodno je ponešto predvidljivo, ali, ako bih morao birati između natprirodnog i bilo čega drugoga, ne bih oklijevao ni trenutka – živjelo natprirodno!"

Potaknut od suvremenika poput Jeana Paullhana i Julesa Supervillea, Michaux počinje objavljivati svoje radove u avangardnim revijama poput 'Commercea' i 'Bifura'. Nakon što su njegove pjesme osvanule 1926. na stranicama 'Nouvelle Revue Française', neki od čitatelja, kojima simbolizam i nije 'šmekao', požalili su se koristeći prastari argument kojim su se stare generacije oduvijek sukobljavale s mlađima – „ovo nije književnost!". Kako je i za pretpostaviti, ovakva argumentacija nije imala pretjeranog uspjeha niti je pokolebala Michauxa u njegovim nastojanjima.

Godinu dana nakon ove polemike, Michaux putuje u Južnu Afriku. Razočaran putovanjem, objavljuje knjigu Ecuador (1929). Nekoliko godina nakon toga, za vrijeme puta po Aziji, nastaje jedan od najboljih poetskih putopisa. Riječ je o knjizi koja na suptilan i snažan način spaja unutrašnje putovanje vlastitoga identiteta s onim opipljivim, vanjskim. Tako nastaje Un barbare en Asie (kod nas izdavan dva puta – jednom u Europskom glasniku br. 2 iz 1996., a drugi put kao samostalna knjiga u nakladi zagrebačkog Litterisa 2004. godine. Riječ je o istom prijevodu kojega potpisuje Ana Buljan).

U Calcuti Michaux bilježi: „Nikada, nikada neće Hindu shvatiti do koje mjere razbješnjava europljanina. Pogled na  hindusku gomilu, Hindu selo, ili čak puko prelaženje ulice dok Hindi stoje na dovratcima, je odvratno i iritirajuće." Kako je, kao i mnoga ljudska bića, jedno govorio a drugo mislio, tako je i on, petnaestak godina nakon opisanih događaja objavio knjigu Ailleurs. Riječ je o knjizi potaknutoj putovanjem kroz Indiju, kako onu stvarnu, opipljivu zemlju neprestanih sukoba, tako i onu imaginarnu, mitološku, zemlju bezbrojnih božanstava i religijsko-filozofskih doktrina.

Michaux se pri pisanju koristio olovkom, stoga je bio u prilično zahvalnoj poziciji za istraživanje granicâ forme i izraza. Sa svojim pjesmama u prozi Michaux nastavlja s formom Baudaleira, Rimbauda, i Jacoba, koji je 1917. godine objavio svoj manifest o novoj ideji poezije u uvodu djela Le Cornet a des. Četrdesetih godina dvadesetog stoljeća Michaux je postao poznat po svom 'automatskom slikanju'. Nadrealisti su već dvadesetih godina eksperimentirali sa automatskim pisanjem a André Massonn je 1924. radio automatske crteže. Kad je, zajedno sa Ottom Wolsom i Georgesom Mathieuom, postavio izložbu u New Yorku, Michauxov je rad naišao na podijeljene reakcije kritičara. Jedni su ga dizali u nebesa, a drugi nisu mogli u tom 'opsjednutom kaosu nepreciznih formi' pronaći nikakvu vrijednost.

Michauxova najpoznatija knjiga Un Certain Plume (1930) sadrži petnaest portreta njegovog alter-ega – gospodina Plumea. Riječ je o anti-junaku, čiji se sukobi sa svijetom u najmanju ruku mogu okarakterizirati kao tragikomični. Lik Plumea rodio se za vrijeme Michauxova putovanja u Tursku, a 'umro' neposredno nakon povratka iz nje. U naslovnoj priči, naš se dragi protagonist nekoliko puta uzastopce budi i potom zaspe. U međuvremenu, njegova kuća biva ukradena (što bi se policijskim žargonom reklo otuđena), a on je izveden na sud jer su mu dragu ženicu našli u komadima. Plumea ništa od ovoga nije pretjerano dirnulo i više ili manje neometan vraća se u san pravednika.

Od 1937. i 1939. Michaux uređuje mistički časopis 'Hermes'. Trideset sedme postavlja i svoju prvu samostalnu izložbu. Planetarnu slavu postiže 1940. godine kad su ga primijetili André Gide i Lawrence Durell (devedesetih godina dvadesetog stoljeća izaći će Durellova knjiga o Michauxu).

Za vrijeme drugog svjetskog rata, Michaux bježi pred zlim Nijemcima i sklanja se u južnu Francusku. U ratnim godinama (konkretno 1943.) ženi se s Marie Louise Ferdiere, koja samo pet godina kasnije pogiba u požaru. Ova pogibija ostavit će traga na Michauxa koji se intenzivno baca na slikarstvo i na eksperimentiranje drogama. U mladenačkoj dobi od pedeset i sedam godina, Michaux počinje uzimati meskalin – drogu koja utječe na percepciju vremena i stvara vizualne halucinacije. Iz košmara ovih halucinacija nastaju knjige Misérable miracle (1956), L'infini turbulent (1957), Paix dans le brismans (1959). Šezdesetih godina Michaux snima film o hašišu i meskalinu. Kao i svi filmovi te vrste i ovaj je, na premijeri u Salle de Géographie, polučio nevjerojatan interes publike, tako da su neki bili primorani gledati film ležeći na podu, u krilu zgodne žene u trećem redu, ili na neki drugi, avangardni način. Na Bijenalu u Veneciji, Michaux osvaja nagradu Einaudi, odbivši prije toga Veliku nagradu Francuske za književnost.

Michaux umire u Parizu, 17. listopada, 1984. godine.

Kakva je Michauxova sudbina u Hrvatskoj? Zlobnici bi rekli jadna i kukavna. Od četrdesetak djela na hrvatski jezik prevedena su četiri cjelovita djela (Barbarin u Aziji, Kini, Cejlonu i Indiji) a ostalo je, u tragovima, porazbacano po raznoraznim antologijama i zbirkama poezije starima i četrdesetak godina. O nabavljivosti istih ne treba puno pričati.

U nadi da će neki ambiciozni romanist s dobrim vezama u izdavačkom miljeu pročitati ovaj tekst, te potaknut njime, ponuditi neki novi prijevod Michauxova rada, zaključujem ovaj Dossier.

Do čitanja.