Hari Kunzru

Za one pripadnike zapadnokršćanskog svijeta ili europocentričnog kruga, pomalo neupućene u suvremenu, recentnu književnost, ime Harija Kunzrua izaziva nedoumice o tome tko je on, odakle je i čime se bavi, odnosno o čemu piše. Njegovo porijeklo na prvi pogled asocira na nešto daleko, strano i egzotično, a zapravo se radi o Londoncu rođenom 1969. godine. Miješanog je porijekla – otac mu je Indijac, liječnik, a majka Engleskinja, medicinska sestra. Sreli su se u bolnici u kojoj su radili i stvorili novog wunderkinda europske književnosti.

Kunzruovo porijeklo odmah asocira na ono što teoretičari nazivaju postkolonijalnom književnošću. No, ništa ne mora biti kako na prvi pogled izgleda; čitajući njegove romane i imajući u vidu njegove korijene reklo bi se da je njegova književnost 'larger than life'. Odgojen je u Essexu i dijete je srednje klase te je stoga studirao engleski jezik i književnost u Wedham Collegeu, na oksfordskom sveučilištu, a svojim napornim i predanim radom zaslužio je i magisterij iz područja filozofije. Počeo je kao novinar. Radio je temeljito i zdušno za razne britanske i međunarodne publikacije među kojima su 'Guardian', 'Daily Telegraph', 'The Economist' i 'Wired' što mu se na kraju krajeva i isplatilo kroz dragocjeno iskustvo i obrazovanje. Danas ga slave i obožavaju kao iznimno talentiranog romanopisca.

Njegov prvi roman Impresionist (preveden na hrvatski u izdanju Hena coma) bio je pravi medijski događaj, gotovo presedan u svijetu knjige koji je nekako uobičajeno na rubu egzistencije. Naime, velikodušnošću i povjerenjem izdavača dobio je ogroman publicitet i prije prvih čitanja. Za taj prvijenac Hari Kunzru primio je basnoslovni predujam, jedan od najvećih ikad isplaćenih u povijesti izdavaštva – otprilike 1.25 milijuna funti. Postao je odmah jednim od najpoželjnijih neženja u Velikoj Britaniji. Da  mu slava ne bi bila manja, čak su i kritičari knjigu oduševljeno prihvatili. Roman priča priču o mijenjanju identiteta jednog mješanca u kontekstu britanskog imperija. Radi se o pikarskom romanu i interkontinentalnoj potrazi za vlastitom osobom. Priča počinje u Indiji i nastavlja se u Londonu i Oxfordu, a završava negdje u Zapadnoj Africi u afričkom plemenu daleko od modernog svijeta. Roman je višestruko nagrađivan - dobio je Betty Trask Award i The Sommerset Maugham Award. Godinu dana nakon objave romana, 2003., Granta Magazine dodijelila mu je nagradu kao jednom od najboljih mladih romanopisaca.

Kunzru je s vremenom postao politički aktivan. Iznenadio je odbivši jednu od dvije najstarije nagrade u Velikoj Britaniji, The John Levelyn Rhys Prize za pisce mlađe od 35 godina objasnivši svoj postupak činjenicom da se ta nagrada dodjeljuje uz potporu časopisa 'Mail on Sunday' čije "neprijateljstvo prema Crncima i azijatskim narodima smatra neprihvatljivima, te posve okrutno anakronima". Dosljedan svojim riječima, poput antičkog junaka sav novac od nagrade donirao je Izbjegličkom savjetu. Nedugo nakon toga, 2004. godine, postaje članom britanskog PEN-a, samo dvije godine nakon izlaska njegova prvog romana.

Nimalo obeshrabren i uplašen uspjehom svog prvijenca Kunzru uskoro piše i drugi roman – Transmission koji mu je donio drugi veliki predujam. Na sličan način kao i u prvom romanu Kunzru se bavi problemom doseljenika indijskog porijekla u Ameriku. Za razliku od Impresionista ova knjiga duboko je uvučena u sadašnjost. U svemu je vidljiva i jedna Kunzruova strast – ljubav prema bollywoodskim filmovima. Tako je možda jedna od najzanimljivijih indijskih promocija knjiga bila upravo promocija Kunzruova romana Transmission popraćena slikama i insertima iz bollywoodskih popularnih Hindi filmova. Transmission je dostupan u srpskom prijevodu.

Hari Kunzru kaže da je Impresionist knjiga o knjigama, ne o Indiji već o nekoj vrsti fantazije o Indiji u britanskoj književnosti. Roman Transmission direktnija je knjiga u kojoj se pokušava doseći viši stupanj psihološkog realizma.

Treća knjiga koju Hari Kunzru objavljuje pod svojim imenom zbirka je priča Noise, a radi se o kratkim pričama koje su objavljivane 1995. za 'Mute' i govore o povezanosti novih tehnologija i umjetnosti (kod nas je još neprevedena). Slijedi još nenapisana My Revolutions.

Kunzru piše šire od okvira multikulturalnih problema, pa se u njegovim romanima nalaze i iščitavaju sva metafizička pitanja, potraga za identitetom, problemi globalizacijskog konteksta preneseni u okvire mjesta i vremena romana, kao i tradicija engleske književnosti koju je studirao. Njegova je snaga u rušenju tabua. Jedan od najvećih je onaj da u Britaniji nebijelac ne može biti rasistom. Imigranti i tražitelji azila šezdesetih, kako ih on vidi, jednako su krivi za rasizam, baš kao i bijela populacija.

Hari Kunzru uživa u životu u multikulturalnom Londonu baš kao i svaki pravi Londonac. Sam o sebi kaže: „Multikulturalni svijet me dovodi do vrištanja. Ja nisam glas multikulturalizma. Ne moramo sebe definirati kao multikulturalnu ili subkulturnu osobu. U globalnom svijetu pustimo da boja kože i vjeroispovijest budu privatne stvari,” čime se odaje istinskim kozmopolitom.

Iskreno priznaje da ne bi pisao da ne dobiva ogroman novac za to, i neobično se zabavlja čuđenjem koje izaziva svojim honorarima. Zašto bi jedan književnik zarađivao manje od inženjera ili bankovnog stručnjaka?

Ako se koji utorak zateknete u Londonu možete ga zateći kako po svom ustaljenom rasporedu obilazi londonske galerije.

O književniku, bilo kojem, ipak najbolje govore njegova djela, pa krenimo onda na čitanje.

6.5.2007.