Goran Tribuson

Znam da bi me trebalo biti sram, ali u zadnjih par godina sam, što silom prilika, što zbog vlastite lijenosti i kronične nezainteresiranosti koje bih sam sebi pravdao obavezama na faksu, totalno zanemario čitanje (ako ne računamo novine, časopise, stripove i raznu političko-ratnu literaturu poput izvrsne Goldsteinove 1941- Godina koja se vraća). Istina, i u zadnje vrijeme su kroz moje ruke prošla neka jako dobra djela i u pravilu bih nakon svake zaklopljene posljednje stranice bio više nego zadovoljan, ali imam dojam da je sve to premalo za pravog ovisnika o knjigama kakav sam bio nekad.

Sve do polovice faksa nisam mogao zamisliti da zaspim, a da prije toga barem sat vremena hipnotizirano ne buljim u požutjele stranice nekog klasika ili najvećeg šunda, što bi mi se već našlo pri ruci. Volio sam 5 prijatelja, uživao u Kušanu, Kriliću, Verneu, obožavao Adriana Molea, u srednjoškolskim danima se bez većih trauma probijao kroz Gogolja, Camusa ili Joycea (dobro, možda malo teže kroz Prousta i Faulknera); potom otkrio Jergovića, Ferića, Hornbya, Ellisa, Murakamija i ,naravno, s pažnjom popratio pustolovine malog čarobnjaka Harryja Pottera.

No, eto, nakon te renesanse doživio sam nekakav misteriozni književni blackout i strogo reducirao tu lijepu ovisnost. Čak i zaista dobre knjige poput Pamukove Zovem se crvena bi me možda do pola držale koncentriranog, a potom bih, bez obzira koliko bi me zanimao kraj, knjigu lijepo zatvorio i u pravilu je više nikad ne bih otvorio. No, na svu sreću, kao i svako pravilo i ovo ime izuzetak, a njegovo ime je Goran Tribuson!

Kažu da se o ukusima ne raspravlja, ok, neka bude tako, ali lik i djelo bucmastog bradonje iz Bjelovara toliko cijenim da sam spreman i rukama i nogama braniti njegovu literarnu čast u slučaju da naletim na kakvog primitivca koji bi me heretički pokušao uvjeriti da je za hrvatsku književnu baštinu važniji nekakav Krleža ili Tadijanović. Mislim ono …?

Nego, sad ću vama pokušati ukratko objasniti zašto ja Tribusonova djela toliko volim, pa tko zna, možda i nekog tko nije imao sreću da se druži s njegovim junacima ovim tekstom zaintrigiram da se primi Povijesti pornografije ili nekog drugog klasika i tako mu promijenim život, hahahaha! Pošto nisam nikakav književni kritičar i teoretičar koji bi sad mogao dozlaboga dugo filozofirati o stilu, jeziku i ne znam o čemu sve ne, ja ću ovaj dossier napisati strogo subjektivno, iz srca, pa ako i zvuči patetično, neka zvuči, to je tako. Jednostavno, da ne mudrujem previše i suviše, tip je faca, tata mata svog zanata. Uz to što je sa svojih dvadesetak romana, desetak zbirki priča i pet filmskih scenarija daleko najproduktivniji hrvatski pisac novije generacije (rođen 1948. u Bjelovaru) mnogo važnije je to da posjeduje vještinu da kojeg god se književnog žanra dohvati s njim barata poput pravog virtuoza. Nevjerojatno je to što Tribuson jednakom uvjerljivošću rukuje sasvim različitim žanrovima poput fantastike (ali ne fantastike tipa Star Wars, više lagani Marti Misterija đir), detektivskog krimića i žanra nostalgije (polu-autobiografski romani), a pritom ne gubi ništa od svog prepoznatljivog rukopisa. I Zvijezda kabarea i Bijesne lisice i Povijest pornografije toliko su međusobno udaljeni, različiti, a opet toliko slični i jednako dobri.

Kako sa fantastikom (ponavljam, kod Tribusonovih fantastičnih priča nema nikakvih robota ni svemirskih brodova; tek kad zatvoriš knjigu skužiš da nije sve bilo baš najnormalnije) nisam baš na ti, a i nemam toliko prostora za piskaranje, elegantno ću je izbjeći i dotaknuti se meni najdražih Tribusonovih žanrova – krimića i nostalgije.

Kroz ciklus romana o privatnom istražitelju Nikoli Baniću (Zavirivanje, Siva zona, Dublja strana zaljeva, Noćna smjena, Bijesne lisice i Gorka čokolada) Tribuson vješto i britko secira hrvatsku socijalnu zbilju. Njegov junak Banić prototip je antijunaka kojeg bi u idealnom svijetu u kojem bi se svaka Tribusonova knjiga ekranizirala glumio Bruce Willis. Naime, Banić, bivši milicajac, razočaran korupcijom, nepotizmom i propašću moralnih vrijednosti hrvatskoga društva nakon rata u kojem vladaju raznorazni tajkuni daje otkaz u policiji i odlazi u privatne detektivske vode. Ni privatan život nije mu bogznakako sređen – rastavljen je od žene Lidije (mada ta ljubav ni izdaleka još nije prošlo svršeno vrijeme), obožavana kćer Nika živi i studira u Parizu, a on kad ne rješava zamršene slučajeve vrijeme provodi u lokalnoj birtiji sa svojom družinom zgubidana koji kao da su dopuzali iz Malnarove Noćne more. Naoružan nepresušnim asortimanom vrhunskih uvoznih piva, zavidnom jazz kolekcijom i duhovitim cinizmom (zar vas sve to ne podsjeća na likove Brucea Willisa u Umri muški ili Prljavi igraju prljavo?) čini sve da dobro pobijedi zlo.

Ipak, mislim da sam kroz njegove polu-autobiografske romane (Legija stranaca, Povijest pornografije, Rani dani, Ne dao Bog većeg zla, Trava i korov) shvatio na pravi način Tribusona  i zavolio ga baš onako kako ga se i treba voljeti, onako kako on i zaslužuje. Mislim da se u ovom žanru i sam Tribuson, bez obzira kako god vješt bio i u drugima, najslobodnije i najbolje snalazi. Kad pričam o Tribusonovim nostalgičnim djelima, uvijek nekako mislim na Povijest pornografije, pa će tako biti i ovaj put. Nemojte misliti da su Ne dao bog većeg zla ili Legija stranaca loši, dapače odlični su, ali Povijest pornografije je za autora ovog teksta ipak priča za sebe, knjiga nad knjigama, pravi i ogledni primjerak onog što nazivamo piece of art. Prvi put sam je pročitao u četvrtom razredu srednje škole i otad barem još desetak puta i svaki put jednako u njoj uživao, umirao od smijeha, plakao. Znate ono kad vam se likovi neke serije koju pobožno pratite toliko zavuku pod kožu da vam se čini da su vam postali obitelj? E, pa, meni su i Stanislav i Delon i Miki, čak i Ljubo, već deset godina obitelj, a kad bih birao prijatelja iz snova bio bi to Brambor. Povijest pornografije predivna je i topla priča koja prati odrastanje skupine prijatelja od vrtićkih dana do prvih brakova, paralelno prateći sve bitne događaje koji su bili bitni za naše junake - pojavu prvih rock ploča, prve duge kose, uvozne traperice, ljubavi, politiku i naposljetku pornografiju koja je nekakav pomaknuti lajtmotiv čitave knjige. Napomenut ću još samo da je knjiga urnebesno smiješna (primjer: stari drug Brabec, Ljubin tata, tvrdokorna je partizančina kojoj su Beatlesi produkt mrskoga imperijalizma i opasnost za svete tekovine marksizma, a za Che Guevaru kaže: "da ga naša štampa ne podržava, mislio bih da je neki četnik”) i apelirati na one koji je još nisu pročitali da to što prije naprave. Nećete požaliti.

Za kraj ću još citirati našu jedinu milijunašicu Miru Bičanić koja je u svojoj književnoj kolumni u Feralu svojedobno napisala „da nekim slučajem Goran Tribuson živi u Americi, imao bi farmu tik do farme Stephena Kinga". I glupom dovoljno, zar ne?

Bibliografija

Knjige

Zavjera kartografa (Znanje, 1972)
Praška smrt, groteske (Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine, 1975)
Raj za pse (Zrinski, 1978)
Snijeg u Heidelbergu (August Cesarec, 1980)
Čuješ li nas Frido Štern (August Cesarec, 1981)
Ruski rulet : bulevarski roman, 2 sv. (Prosveta, 1982)
Spavaća kola, izabrane priče (Revija, 1983)
Polagana predaja (Znanje, 1984)
Legija stranaca (Znanje, 1985)
Zavirivanje: [prvi slučaj policijskog inspektora Banića] (Prosveta, 1985)
Uzvratni susret (Otokar Keršovani, 1986)
Made in U. S. A. (Znanje, 1986)
Klasici na ekranu (Zrenjanin, 1987)
Povijest pornografije (Znanje, 1988)
Siva zona : [drugi slučaj policijskog inspektora Nikole Banića] (Školska knjiga, 2001)
Potonulo groblje (Znanje, 1990)
Dublja strana zaljeva : [treći slučaj istražitelja Nikole Banića] (Školska knjiga, 2001)
Sanatorij (Znanje, 1993)
Noćna smjena : [četvrti slučaj istražitelja Nikole Banića] (Targa, 1996)
Rani dani : kako smo odrastali uz filmove i televiziju (Znanje, 1997)
Zvijezda kabarea (Znanje, 1998)
Osmi okular (Ceres, 1998)
Trava i korov : novi zapisi o odrastanju (Mozaik knjiga, 1999)
Bijesne lisice : [peti slučaj istražitelja Nikole Banića] (Školska knjiga, 2000)
Klub obožavatelja : periferijski kvartet (Znanje, 2001)
Ne dao Bog većeg zla (Mozaik knjiga, 2002)
Mrtva priroda : ogledi iz estetike (Mozaik knjiga, 2003)
Gorka čokolada : [šesti slučaj istražitelja Nikole Banića] (Školska knjiga, 2004)
Kuća u kojoj stanuje vrag (Znanje, 2006)

Scenariji

Crvena prašina (1999, rež. Zrinko Ogresta)
Srce nije u modi (2000, rež. Branko Schmidt)
Polagana predaja (2001, rež . Bruno Gamulin)
Potonulo groblje (2002, rež . Mladen Juran)
Ne dao bog većeg zla (2002, rež. Snježana Tribuson)