Mračna pripovijetka Đavolji čas portugalskog pisca Fernanda Pessoe uvlači nas u zamagljen faustovski svijet: mlada, trudna žena usred noći susreće samog Đavla, vrijeme zastaje, a oni dugo vremena ostaju udubljeni u filozofsku raspravu. Miješaju se zagonetnost i transparentnost, fikcija i zbilja, san i java. Zaključak: zbog nesanice se katkada moramo susresti s onom drugom realnošću, duhovnom. Religije su simboli, izjavljuje na jednom mjestu Đavao, a ljudska duša nepopravljivo poganska. U ovim riječima prepoznajemo samog Pessou.
Fernando Pessoa rado se u svojim djelima referira upravo na pogansku duhovnost koja se shvaća kao istinska i nepatvorena esencija ljudske duše. Dovoljno je samo proviriti u njegove knjige poezije, možda i filozofski esej Herostrat ili potraga za besmrtnošću ili pak Knjigu nemira gdje se naročito živopisno opisuje emotivna zbilja modernog čovjeka. Znači li to da Pessoa negira kršćanstvo ili je u sukobu s njim? Ne: poganstvo nije kontradikcija kršćanstvu, dominantnoj religiji naše kulture i vremena, ono je njegova pozadina, temelj, starija sestra s kojom dijeli istu krv i narav. Krist je simbol sunca – koliko god se to u našoj kulturi često zaboravljalo – budući da je 25. prosinca dan zimskog solsticija kada Sunce, čini nam se, počinje rasti na nebu. Ono se ponovno rađa.
Ova informacija nije novitet, ali je u Pessoino doba možda i bila, budući da na prijelazu s 19. na 20. stoljeće susrećemo intenzivnu kritiku tradicionalne religioznosti koja se očituje u cvjetanju ezoterije, misticizma i individualne duhovnosti koja će kasnije rezultirati New age duhovnim pokretima, poput popularne Wicce. Moderni čovjek počinje nanovo otkrivati stare duhovnosti koje je oslabila duga vladavina Crkve u srednjem vijeku.
Iznimna stvaralačka snaga Fernanda Pessoe zasigurno se vidi po upotrebi otprilike 72 imena pod kojima je pisao. Oni nisu pseudonimi, već heteronimi – imaginarne ličnosti, karakteri koje pišu različitim stilovima, često se referirajući jedni na druge u naizgled posve različitim djelima. Na taj način Pessoa izgrađuje i verbalizira svoj unutarnji svijet, gradi kompleksnu mrežu odnosa i emocija, kao i hijerarhiju među različitim licima koja otjelovljuju njegovo sebstvo. Postoji li samo jedna istina, jedan ispravan pogled na svijet, pitaju se mnogi. Pessoa sa svojim heteronimima daje odgovor na ovo pitanje, priznajući na neki način mnogostrukost perspektiva koje će biti karakteristične za nadolazeću postmodernu. Stoga nije čudno da ga se i danas drži avangardnim.
Često u Pessoinim djelima nailazimo na reference na religiju, kao što nam pokazuje uvodni paragraf. Sam Pessoa držao se mistikom, te je pokazivao nemali entuzijazam prema ezoteriji, okultizmu, numerologiji i alkemiji. Tijekom svoje spisateljske karijere prevodi mnoge knjige spiritualnog karaktera, među kojima se ističu one teozofske. Također, smatrao je da posjeduje paranormalne moći – od kojih je najznačajnije takozvano automatsko pisanje ili psihografija, metoda kojom osoba proizvodi smisleni tekst bez razmišljanja, odnosno svjesnog konstruiranja značenja riječi. Podsjeća ovo na inspiraciju svetih tekstova – brojni su teolozi tvrdili da su Biblija i Kur'an nastali od strane autora koji su bili samo olovke u Božjoj ruci. Moramo ovdje spomenuti i poznatog suvremenog proroka Sathya Sai Babu koji je govorio da su sve njegove knjige napisane baš na taj način.
Nekako Pessoa nikada nije bio proglašen duhovnim vođom – možda zbog svog samotnjačkog života i latentne mizantropije. Ipak, čini se kako je dijelio slične aspiracije, talente čak, kao neke religijske ličnosti. Osim spomenute psihografije, smatrao je da ima astralne vizije i sposobnost zamjećivanja auri.
Astrologija je imala posebno mjesto u Pessoinom književnom opusu, što se poglavito vidi po heteronimu Raphaelu Baidayu koji je trebao napisati knjige Sustav astrologije i Uvod u studije okultizma. Ove knjige nisu napisane. Ipak, Pessoa se i u drugim djelima često referirao na nebeska tijela i njihova simbolička značenja. Primjer je planet Merkur, zaštitnik pisaca, koji će koncentriranom čitatelju nemali broj puta zapeti za oko (iako njegova pojava izgleda gotovo pa nehotično). Posebno se zanimljivom čini Pessoina prepiska sa ekscentričnim mistikom Aleisterom Crowleyem, okultistom i vješcem koji je ostavio traga u brojnim suvremenim neopoganskim pokretima. Pessoa je njegovu poznatu Himnu Panu preveo na portugalski, a nakon Pessoine smrti u njegovoj su knjižnici pronađene i brojne Crowleyeve knjige.
Interes ovog pisca za religije, mistične simbole i poganstvo odražava stanje duše zapadnog čovjeka koji tek odnedavno, početkom 20. stoljeća, nanovo otkriva povijest negdašnjih duhovnosti s kojima odavno nije u doticaju. Možda zbog prezasićenosti strogim kršćanskim moralom, možda ipak samo zbog mode ili privlačnosti nepoznatog i egzotičnog. U svakom slučaju, Pessoa i neki drugi književnici mogli su utjecati na sve veću popularizaciju ezoterijskih znanja, zasnovanih na poganskoj religioznosti, na kakve ćemo naići u njihovim tekstovima.
Danas više nema velikih istina ili metanarativa, pa tako nema niti jedne Svete Knjige koja posjeduje cjelokupno duhovno znanje – ali imamo filozofe, književnike i umjetnike koji svojim stvaralaštvom otvaraju, između ostalog, nove putove duhovnosti. Hoćemo li im se pridružiti, ili promatrati ovo kao tek jedan interesantan povijesno/ teološko/ književni fenomen, ostaje na nama.
***
foto: Almada Negreiros: Fernando Pessoa (1954)
Ovaj tekst nastao je u sklopu Booksine prakse za mlade novinare.
