Edo Popović

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu, ali već jako dugo nema nikakve veze s tim krajem. Iz Livna je otišao s 11 godina i došao direktno u zagrebačku Dubravu. Bosnu i Hercegovinu nije nikad tematizirao, ali postao je ekspert u opisivanju novozagrebačkih kvartova. Imao je burnu, dinamičnu mladost, bio je buntovan, između ostalog prevodio je njemačke anarhiste, upijao Kamova i sezonski zarađivao fizičkim radom u Njemačkoj. Studirao je komparativnu književnost te hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na zagrebačkom FF-u. Sredinom 1980-tih bio je jedan od pokretača i urednika Quoruma. Od 1991. do 2000. profesionalno se bavio novinarstvom; objavio je mnoštvo reportaža s bosanskohercegovačkih i hrvatskih ratišta, a kao vojnik sudjelovao je u akciji 'Oluja'. Bio je i dio FAK-a. Trenutno je urednik u nakladničkoj kući Ljevak. Živi s obitelji u Zagrebu.

Popović se s vremenom nametnuo kao najurbaniji hrvatski pisac i postao neosporna literarna činjenica. Predstavnik je prljavog realizma, a kritika hvali njegov lakonski stil i uvjerljive likove. Popović se javio 1987. prvijencem Ponoćni boogie (Meandar), zbirkom priča koja je stekla kultni status. Obilježja Ponoćnog boogieja su poetika fragmentiranosti, bizarna stanja, neočekivane asocijacije. U toj zbirci može se iščitati koliko je Popović blizak marginalnim oblicima kulturnog života. Opisuje ono urbano, ali rubno i drugačije. To je zbirka o raspršenosti duha, o opsesiji da se bude negdje drugdje, o emocionalnom kaosu i nemiru. Na drugu Popovićevu knjigu čekalo se ni manje ni više nego trinaest godina. Godine 2000 objavio je San žutih zmija (Moderna vremena), noveletu koju je na engleski jezik preveo i dramatizirao kanadski kazališni redatelj Danijel Margetić. Izvođena je na proljeće 2001. u 'Reeve Secondary Theatre' pri sveučilištu u Calgaryju. Za San žutih zmija Popoviću je dodijeljena jednomjesečna stipendija u Grazu od Austrijskog kulturnog foruma. Od tog boravka u Grazu Popović je nedvojbeno imao koristi. Njegovo slijedeće djelo, Kameni pas (Moderna vremena) iz 2001. (s podnaslovom Refuli) zapravo je svojevrsni opis boravka u Grazu, u kojem on taj dvadesetosmodnevni boravak pretvara u cjelinu asocijativno složenih fragmenata. U Kamenom psu on pomalo manično skače s teme na temu, s prostora na prostor, s knjige na knjigu, ponovno bez psiholoških kočnica, iskreno i sa zanimanjem za unutarnji duševni ustroj. Banalne situacije prikazuje na poetski način, sa memoarskim pristupom. Kameni pas je, zapravo, neka vrst putopisne knjige u kojoj je koristio i ratno iskustvo. Trilogiju Igrači (Oceanmore) čine novele Koncert za tequilu i apaurin (2002.), Plesačica iz Blue Bara (Meandar, 2004.) i kratki roman izašao u Biblioteci Premijera Jutarnjeg lista Dečko, dama, kreten, drot (2005.). Sve su to krimi priče međusobno povezane nekolicinom likova među kojima se ističe antidetektiv Fol, a zajednička im je i atmosfera, milje zagrebačkog poslijeratnog društva ogrezlog u korupciji. Izlaz Zagreb jug (Meandar) iz 2003. prvi je roman Ede Popovića, roman o Utrinama, roman u kojem se na otkačen i originalan način afirmira taj poznati zagrebački kvart. Tužna je to i duboka knjiga o umornim, poluočajnim četrdesetogodišnjacima koji su odustali od života i smucaju se po lokalnim birtijama i ulici jer se boje povratka u svoje sive limenke, boje se zagristi stvarnost jer ona postaje nepodnošljiva kao i varljiva demokracija koja i nije "ništa drugo nego odjebavanje domaćeg piva." Popovićevi junaci nemaju živaca za dom i domovinu jer su izgubili iluzije. A u svijetu bez iluzija čovjek je stranac. Kao i u Kamenom psu i Izlaz Zagreb jug ima 28 enigmatično naslovlenih poglavlja i svi likovi kao da hrle nekom happy endu koji im Popović i nudi u svojim knjigama.

U suradnji s underground crtačem Igorom Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča: Klub, Ako vam se jednom na vratima..., Gospa od Bluda, Betonske priče, Dvije priče, kao i zbirku Tetovirane priče (Profil) iz 2006. Suradnja stripa i književnosti kod nas je bila novitet i takva veza pokazala se kao uspješna.

Godine 2007. objavio je roman Oči (Oceanmore) koji je istovremeno bildungsroman i socijalni roman kroz koji se zrcale sve društvene  promjene zadnjih desetljeća u Hrvatskoj, a ujedno su i snažno svjedočanstvo o marginaliziranom pojedincu, o vremenu i odrastanju kroz lik fotografa Ivana Kalde. Oči su rukopis prilično egzistencijalističkog utjecaja i roman koji je pokazao da je Ponoćni boogie bio tek uvertira u jednu pravu, svakim novim naslovom sve intrigantniju literarnu karijeru.

Najnovija Popovićeva knjiga Priručnik za hodače (Naklada Ljevak) iznenadila je javnost. Nastala je nakon što je pisac doživio teže plućno oboljenje koje ga je natjeralo da u terapeutske svrhe provodi više vremena u prirodi. Tako je Popović obitavao na Velebitu što ga je nagnalo da usvoji neke nove životne navike. Susret s prirodom bio je u neku ruku fatalan pa je nastao zanimljiv literarni produkt posve drugačiji od onog što smo od Popovića navikli - manje intenzivan, smireniji, spokojniji. Priručnik za hodače žanrovski je miks čiji je cilj na originalan način potaknuti ljude na hodanje prirodom, tu gotovo zaboravljenu aktivnost. Uz svaki primjerak Priručnika za hodanje dolazi i esej 'Hodanje' Henrya Davida Thoreaua, a knjiga je bogato ilustrirana dojmljivim fotografijama Velebita. Bez obzira na ovaj žanrovski izuzetak Popović i dalje ostaje najurbaniji hrvatski pisac koji je pritom vrlo blizak svjetskim književnim trendovima.

photo: Christian Kortüm (Voland & Quist)
2.1.2010.