Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić rodila se 1949. godine u Kutini. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij ruskog jezika i komparativne književnosti, gdje je kasnije i nastavila raditi u sklopu Zavoda za znanost o književnosti. Kroz njeno književno djelovanje isprepliće se nekoliko osnovnih preokupacija, kao što su propitkivanje prirode pisanja i književnosti kao takve, suprotstavljanje popularne (ili pak trivijalne) literature visokoj ili kanonskoj, te kasnije problematiziranje egzila i pitanje identiteta.

U početku piše knjige za djecu Mali plamen (1971.) i Filip i sreća (1976.), a 1978. napokon na red dolazi i ozbiljnija publika te objavljuje knjigu Poza za prozu, zbirku kratkih priča i pripovijedaka u kojima duhovito progovara o detaljima iz svakodnevice koje inače ne zamjećujemo. U prvoj priči, nazvanoj jednostavno 'Love story', stvara imaginarnog muškarca Bublika (inače ruski naziv za jednu vrstu peciva) u kojeg je glavna junakinja zaljubljena i koji je nagovara da napiše roman. U tom trenutku pokreće se cijela lavina humoristički obojenih problema koje pisanje sa sobom nosi: ''Saznala sam i to da mi likovi ne bi trebali pripovijedati u prvom licu, govoriti 'i te stvari', 'i tako to', da ne bi smjeli koristiti anglicizme, 'if you know what I mean', da nikako ne smiju navući traperice, taj 'pogled na svijet', jer se mode mijenjaju, a svaka prava književnost mora barem malo računati na vječnost.''

Kratki roman Štefica Cvek u raljama života iz 1981. nastavak je njene postmodernističke poetike, ovoga puta i grafički vidljive jer se Ugrešićka služi šivaćom metodologijom, reže, lijepi i kroji svoj tekst. Miješanje elemenata visoke i trivijalne literature, žanra ljubića, odnosno sapunice i autoričinih pokušaja da napiše pravu žensku priču, što od nje traže njeni prijatelji, izaziva komičan efekt jer se autorica/pripovjedačica naposljetku nalazi u još kompliciranijoj situaciji pitajući se kako da uopće završi priču. Knjiga je vrlo brzo postala hit, što je kasnije potvrdio i film Rajka Grlića iz 1984. U raljama života, za koji je Dubravka Ugrešić napisala scenarij.

Godine 1983. objavljuje pripovijetke u zbirci Život je bajka, a nakon pet godina stanke stiže i ukoričeni pokušaj pisanja fabularnog romana Forsiranje romana reke. Iste godine izdaje još jednu knjigu za djecu, Kućni duhovi.

Početak devedesetih za Dubravku Ugrešić obilježen je jednim krajnje neugodnim iskustvom, člankom 'Hrvatske feministice siluju Hrvatsku' objavljenim u Globusu 1993. godine, koji je napisao Slaven Letica, uz odobrenje tadašnjeg urednika Globusa, Denisa Kuljiša. 'Globusov investigacijski tim', kako se prvotno pisac članka predstavio, optužio je Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Radu Iveković, Jelenu Lovrić i Vesnu Kesić da su kao hrvatske feministice "bitno pridonijele prikrivanju istine o seksualnom nasilju kao instrumentu srpske rasističke i imperijalne politike", proglasivši ih ujedno i 'vješticama'! Njihov argument bio je da pišu o silovanju žena općenito, umjesto o silovanju Hrvatica i Muslimanki od strane Srba. Članak koji bi u današnjem kontekstu vjerojatno bio na marginama vijesti vezanih za kulturu i književnost tada je prouzročio pravi medijski linč koji je trajao mjesecima, prisilivši tako navedene spisateljice da napuste Hrvatsku. Dakako, protiv Slavena Letice i Denisa Kuljiša podignuta je tužba koju su 'vještice' opravdano dobile. Dubravka Ugrešić emigrirala je u Amsterdam, gdje je nastavila sa spisateljskim radom, predavajući povremeno na nekim američkim sveučilištima.

Djela i eseji koje piše devedesetih godina kao glavni predznak imaju krizu identiteta i pitanje pojma nacionalnosti, krećući se unutar socijalnih, povijesnih, političkih i kulturnih okvira. I dalje u svojim tekstovima, bilo oni esejističkog ili pripovjednog karaktera, uspješno koristi kombinaciju autobiografskog diskursa i ironije, što dakako rezultira autoironijom.

Godine 1993. u vlastitom predgovoru zbirci eseja po nazivom Američki fikcionar ističe da se radi o jednoj 'nepristojnoj knjizi' u kojoj se u potpunosti izbjegava autobiografsko pisanje. Kroz eseje u Američkom  fikcionaru daje kritiku američkog proizvođačkog društva iz svoje pozicije marginalca i egzilanta. Prilikom tipkanja, došlo je do slučajne greške u naslovu knjige, kad je Ugrešićka umjesto tipke 'd' pritisnula 'f' te se 'dictionary' pretvorio u 'fictionary', potvrdivši tako njen unutarnji košmar, kako sama navodi.

U zbirci eseja, Kultura laži iz 1996. progovara o nametnutoj joj ideologiji novonastalih država i o svojim pokušajima stvaranja nekog fikcionalnog, njoj dotad nepoznatog identiteta, nakon raspada Jugoslavije. Zadržavajući ironičan ton prema socijalističkom, ali i nacionalističkom 'kiču', kako ih sama opisuje, osvrće se i na (mušku) percepciju žena kao onih koje se vraćaju s tržnice punih ruku vrećica.

U Muzeju bezuvjetne predaje, njenom sljedećem romanu iz 1998. godine, susrećemo egzilante  i konstantne putnike kojima je cijela i jedina imovina kofer. Isprepliće se niz priča o ljudima, ponajviše ženama, i njihove kratke biografije-sudbine, negdje naznačene u samo nekoliko rečenica. Roman je dobio naslov prema stvarnom berlinskom Muzeju bezuvjetne kapitulacije, zatvorenom 1994. godine, koji je obilježavao kapitulaciju Njemačke u Drugom svjetskom ratu.

Godine 2001. objavljuje još jednu zbirku eseja, Zabranjeno čitanje za koju je 2003. odbila primiti nagradu 'Katarina Frankopan' jer je u žiriju sjedio Slaven Letica. Apsurdno, isti čovjek koji ju je prije deset godina htio spaliti na lomači, sad joj dodjeljuje nagradu! Izbjegličku traumu nastavlja tematizirati u romanu Ministarstvo boli (2004.), čiji je naslov inspiriran radionicom sado-mazo igračaka i odjeće za porno industriju u kojoj rade neki od likova iz romana nazivajući je 'ministarstvom'. Godine 2005. objavljuje zbirku eseja Nikog nema doma.

Afera 'Vještice' predstavlja prijelomni trenutak u Ugrešićkinom stvaralaštvu. Nakon te afere njen opus poprima nešto ozbiljniji i pesimističniji ton. Dok je u osamdesetima stavljala imperativ na književne postupke, dovodeći književni oblik do apsurda, a marginalizirajući autobiografske elemente, sad je polazišna točka njenog opusa upravo autoironija.

5.2.2008.

Knjige:

Poza za prozu (Konzor)
Štefica Cvek u raljama života (Jesenski i Turk)
Život je bajka (Konzor)
Forsiranje romana reke (Jesenski i Turk)
Američki fikcionar (Jesenski i Turk)
Kultura laži (Konzor)
Muzej bezuvjetne predaje (Konzor)
Zabranjeno čitanje (Konzor)
Ministarstvo boli (Devedeset stupnjeva)
Nikog nema doma (Devedest stupnjeva)