David Albahari

Posjetitelji internetskih foruma slažu se u tome da su djela Davida Albaharija izvrsna. Ne uspijevaju se složiti samo oko jedne stvari – koje je od njegovih 20 djela najbolje. Za jedne je to Mamac, za druge Cink, za treće Snežni čovek, i tako dalje.

David Albahari, koji će u sklopu Festivala europske kratke priče 4. lipnja ove godine u književnom klubu Booksa, zajedno sa Zoranom Ferićem, sudjelovati u programu 'Čitanje i razgovor', ljubiteljima književnosti poznat je kao prevoditelj te kao pisac kratkih priča i romana.

Albaharija često određuju kao židovskog pisca srpskog porijekla. Međutim, na njegov život i djelo utjecala su brojna druga mjesta i druge vrste pripadnosti. Rođen je 1948. godine u Peći, na Kosovu. Prošao je kroz mnoge gradove i mjesta Sjeverne Amerike, Europe, Bliskog istoka – neka od tih putovanja opisuje u romanu Cink. Osjećaje i uspomene gaji i prema Zagrebu, gdje je njegov otac krajem 1920-ih godina studirao medicinu. Kako je sam napisao u listu Vjesnik, u izdanju od 9. prosinca 2000. godine, uz Zagreb ga vezuje onaj osjećaj da se nalazi u gradu koji je, na izvjestan način, iako ne živi u njemu, i njegov grad. Posljednjih 13 godina živi u kanadskom gradu Calgaryju (najveći grad provincije Alberta).

U svojstvu predsjednika Federacije židovskih zajednica Jugoslavije, Albahari je početkom 1990-ih godina pomagao u evakuaciji židovske populacije iz Sarajeva. No, iako je politički angažman za njega posve stran, pritisci su bivali sve jači. Albahari je pripadao krugu srpskih intelektualaca koji su se protivili ratu – krugu čije su pripadnike osuđivali i smatrali neprijateljima zato što nisu krenuli putem nacionalizma. U listopadu 1994. godine zajedno s obitelji seli se u Kanadu, gdje živi i danas.

Profesor engleskog jezika i književnosti, David Albahari, pisati je počeo sa svojih 25 godina. Tada objavljuje svoju prvu zbirku kratkih priča Porodično vreme. Pet godina kasnije, 1978. godine, napisao je još jednu knjigu priča Obične priče, ali i svoj prvi roman Sudija Dimitrijević. Tijekom 1980-ih objavljuje tri zbirke kratkih priča Opis smrti, Fras u šupi i Jednostavnost te još jedan roman Cink. Nakon odlaska u Kanadu za Albaharija nastupa vrlo plodno razdoblje. U samo sedam godina, od 1993. do 1999. godine, izdaje čak devet djela – tri zbirke priča Pelerina, Izabrane priče i Neobične priče, zatim pet romana Kratka knjiga, Snežni čovek, Mamac, Mrak i Gec i Majer te svoju prvu knjigu eseja Prepisivanje sveta. U posljednjih nekoliko godina napisao je dvije zbirke priča Drugi jezik i Senke te još dva romana Svetski putnik i Pijavice.

Albaharijeva djela osvojila su mnoge književne nagrade. Zbirka kratkih priča Opis smrti iz 1982. godine dobila je nagradu 'Ivo Andrić'. Zbirka Pelerina iz 1993. godine osvojila je nagradu 'Stanislav Vinaver'. Roman Mamac nagrađen je 1996. godine čak tri puta - prestižnom nagradom časopisa NIN ('Nedeljne informativne novine') za roman godine, zatim nagradom Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine, kao i nagradom Balkanika za najbolji roman na Balkanu. Prošle godine isti je roman nagrađen prevoditeljskom nagradom Brücke Berlin. Ova je nagrada namijenjena najznačajnijim djelima srednje i istočne Europe te njihovim prijevodima na njemački jezik.

Njegova djela prevedena su na brojne jezike - albanski, bugarski, danski, engleski, esperanto, francuski, grčki, hebrejski, mađarski, njemački, poljski, slovački, španjolski i talijanski. Ovaj impresivan popis Albaharija čini najprevođenijim suvremenim srpskim piscem. Međutim, Albahari nije samo prevođen, već i prevodi. Među autorima koje je preveo s engleskog na srpski jezik su Vladimir Nabokov, John Updike, Sam Shepard, Thomas Pynchon, Robert Coover i Saul Bellow.

U djelima Davida Albaharija čitatelji će naići na mnoštvo autobiografskih elemenata. Takav pristup pisanju proizlazi iz piščevog uvjerenja da pišući o sebi (dakle, ne izmišljajući nepostojeće likove) može bolje spoznati sebe, pa tako i druge, a istodobno na taj način omogućuje čitateljima da se lakše poistovjete s pričom. Osim toga, česta tema njegovih djela su obiteljski odnosi. Albahari, naime, vjeruje da se u obiteljskoj zajednici može pojaviti svaka vrsta međuljudskih odnosa te da su takvi odnosi istovjetni onima na koje nailazimo izvan kruga obitelji, samo razmjeri mogu biti nešto drugačiji. U tom smislu, smatra Albahari, odnosi među nacijama (u slučaju bivše Jugoslavije) usporedivi su s odnosom dvoje supružnika koji prolaze kroz rastavu braka.

David Albahari veliki je pobornik postmoderne književnosti. Voli eksperimentirati stilovima i tehnikama, poigravati se žanrovima, a dok piše roman ili priču, voli pisati i o pisanju. Njegove priče nisu linearno ispričane, a često u djela uključuje reference na svoje ranije priče i romane.

Nekoliko je Albaharijevih priča i romana ispričano u jednom dahu, točnije rečeno, u samo jednom paragrafu, pa čak i roman Pijavice koji ima blizu tristo stranica. Priča o Sveti i Saveti iz zbirke Senke ispričana je u samo jednoj rečenici – koja se proteže na čak petnaest stranica. Koristeći takvu formu, kako je jednom sam rekao, Albahari izražava zahvalnost piscima koji su svojim dugim rečenicama i pasusima utjecali na njega, a to su William Faulkner, Samuel Beckett, Jose Saramago, Peter Handke i Thomas Bernhard – Albaharijev omiljeni pisac.

Zbirke kratkih priča - Porodično vreme (1973), Obične priče (1978), Opis smrti (1982), Fras u šupi (1984), Jednostavnost (1988), Pelerina (1993), Izabrane priče (1994), Neobične priče (1999), Drugi jezik (2003), Senke (2006).

Romani - Studija Dimitrijević (1978), Cink (1988), Kratka knjiga (1993), Snežni čovek (1995), Mamac (1996), Mrak (1997), Gec i Majer (1998), Svetski putnik (2001), Pijavice (2005).

Knjiga eseja - Prepisivanje sveta (1997).

1.6.2007.