Danijel Dragojević

Studirao je povijest umjetnosti u Zagrebu, gdje zatim radi kao radijski urednik. Vrlo se malo zna o njegovu životu, što je njegov osobni odabir. Svejedno, ljubimac je hrvatske literarne kritike i publike.

U svojim pjesmama Dragojević sugestivno spaja mišljenje, govorenje i djelovanje. Svaka odluka u njegovom pjesničkom govoru pripada govoru samom. Već više od četiri desetljeća uživa glas hvaljenog, britkog, ali povučenog intelektualca. 2005. godine dobio je jednoglasnom odlukom žirija književnu nagradu 'Ivan Goran Kovačić' za pjesničku zbirku Žamor. Nije je došao preuzeti ostajući vjeran svojoj samozatajnosti. Ne zanima ga politika, estrada ili ulazak u lektiru. U svojim pjesmama međutim nije samozatajan, njegov intelekt progovara iz svake od njih.

Danijel Dragojević pjesnik je jednog smirujućeg, ali opet proaktivnog stava prema stvarima koje nas okružuju. On nije pjesnik koji koketira s tugom, očajem, beznađem. Kod njega se apstraktno tretira kao konkretno. Dragojević je promatrač očevidnog i očitog. Njegove pjesme su mudre, on se, kao svaki veliki pjesnik saživljuje s njima, ne radeći odmak. Njegov najčešći motiv su nepokretne slike, a ne slike u pokretu. Upravo ti statični motivi upozoravaju čitatelja da se radnja pjesme odigrava i događa u samom tekstu. Naglasak stavlja na sada, na realni život. On nije pjesnik bunta i boli, odbacuje svaku mogućnost polemike s ideologijom da bi zasnovao poeziju, on propagira slobodu, kroz gestu slobode same.

SLOBODA

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
           Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Dragojević kombinira različite pjesničke diskurse. Pjesme su mu pisane ili slobodnom stihom ili u prozi. Nakon čitanja njegovih pjesama čitatelj (barem je to slučaj kod mene) osjeća potrebu za racionalizacijom- nije kao kad čitate, primjerice Kamova. Dragojević ne napada, ne urliče, on u brijanju brade vidi poeziju dana, gleda na sitnice i čudi im se kao dječak, pokazuje stoički mir i mudrost.

Njegova posljedna zbirka pjesama Žamor podijeljena je u 7 odjeljaka. U njoj je mnoštvo nekonvencionalnih pjesama koje uglavnom nemaju temu, ali imaju motive. Jedan od motiva je tama (u istoimenoj pjesmi) u kojoj se treba naučiti uživati; kad postavlja pitanje Oskaru Hermanu što će biti s nama poslije, ovaj mu odgovara: mrak, mrak, a pjesnik prije spavanja kad ugasi svijetlo moli mrak da bude milostiv prema nama.

Drugi motivi su: suzdržana psovka kao molitva, magarac kao Isusov stalni pratitelj... U pjesmi 'Ograda' pjesnik se dotiče velike rupe na žičanoj ogradi duševne bolnice kroz koju je moguće ući i izaći. Taj prolaz odražavaju želje same i poeta se pita što je on prema tom prolazu, bijegu u 'slobodu'. I kos s grane sprema se proletjeti kroz tu rupu.

U pjesmi 'Vrata' osvrće se na velika, teška i glomazna vrata crkve. Što bi bilo kad bi se transformirao u kukca i sletio na njih, bi li ga se dojmila, pita se Dragojević.

Ostali motivi su: kosa koja nezaustavljivo i sumanuto raste Ezri Poundu kao starcu, prolaznost vremena, pohlepa da se boravi u nečijem snu. Dragojević iz neopisive graje pjeva vrabaca, iz tapiserije, iz skromnog vrta stvara nesalonsku, bogatu, sadržajnu poeziju. U nekim pjesmama ('Kemijska olovka', npr.) uočljiva je ona šarmantna pjesnička smetenost.

Za Dragojevića je neizbježno zatvoriti oči - zatvoriti oči na Cvjetnom Trgu, u Oktogonu, u Maloj kavani... Svuda gdje se nalazimo možemo zatvoriti oči i otploviti u smiraj, ukazati čast tom mjestu, sanjariti, odmoriti se spram mjesta gdje stojimo (tu smo, a kao da nismo), čekati malu zoru koja počinje sa strahom i radošću... Kao i obično.

Knjige:

Kornjača i drugi predjeli (poezija), Matica hrvatska, Split, 1961
U tvom stvarnom tijelu (poezija), Naprijed, Zagreb, 1964
Svjetiljka i spavač (poezija), Naprijed, Zagreb, 1965
Nevrijeme i drugo (poezija), Razlog, Zagreb 1968
Bijeli znak cvijeta (poezija), izdanje autora, Zagreb 1969
O Veronici, Bezlebubu i kucanju na nezvjesna vrata (proza), Matica hrvatska, Zagreb, 1970
Bajka o vratima (proza), Zagreb 1972.
Četvrta životinja (poezija), Naprijed, Zagreb, 1972.
Prirodopis (poezija), Biblioteka Teka, Zagreb, 1974.
Izmišljotine (proza), Naprijed, Zagreb 1976.
Razdoblje karbona (poezija), Cekade, Zagreb 1981.
Rasuti teret (proza), Nolit, Beograd 1985.
Zvjezdarnica (poezija), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1994.
Cvjetni trg (proza), Durieux, Zagreb 1994.
Hodanje uz prugu (poezija), Matica hrvatska, Zagreb 1997.
Žamor (poezija), Meandar, 2005.

21.9.2007.