Boris Dežulović

Rođen 1964. u Splitu, Dežulović svoju spisateljsku karijeru započinje u Slobodnoj Dalmaciji. Pokazuje zanimanje za strip, svira bas gitaru u Beethoven Bandu, jedan je od osnivača alternativnog kazališta Epicentar (1985) i splitskog tjednika Feral Tribune (1993.) kojeg uređuje s Predragom Lucićem i Viktorom Ivančićem. Feral napušta 1999. (prema mišljenju čitatelja, Feral nakon toga gubi na vrijednosti) i prelazi u zagrebački Globus gdje dandanas redovno objavljuje kolumnu Ugovor s đavlom.

U suradnji sa Predragom Lucićem 1999. uređuje knjigu Greatest Shits: antologija suvremene hrvatske gluposti u kojoj se mogu pročitati tek neke od mnogobrojnih notornih izjava pojedinih vodećih saborskih dužnosnika, cijenjenih književnika, desničarskih intelektualaca koji su devedesetih s riječju prešli na djela, poniznih Božjih pastira i (ne)običnih građana na određenim dužnosničkim pozicijama. Sve ih je krasila nesvakidašnja, destruktivna ljubav prema jednoj vjeri i domovini, odnosno konstruktivna mržnja prema svemu što nije izvorno hrvatsko.

Prvi roman, Christkind, Dežulović objavljuje 2003. za Durieux i time se pridružuje grupi pisaca–novinara. Za roman 2004. dobiva nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo. Iste godine, Hrvatsko novinarsko društvo dodijeljuje mu nagradu Marija Jurić Zagorka za novinara godine. (Kako sam kaže, nagradu za životno djelo dobio je još 1993. – tri kilograma tešku kćer Doru.) Christkind je dvojako ocijenjen od kritike i čitatelja; pojedini su mu kritičari zamjerali miješanje žanrova (elementi SF-a, horora, krimića, esejiziranje), dok su čitatelji bili iznenađeni tematikom romana. Očekujući romansiranu satiru, čitatelji su dobili ozbiljno i zanimljivo štivo. Sadržaj romana teško je ispričati u kratkim crtama jer Christkind zahtijeva, prije svega, pozorno (iš)čita(va)nje, a ne kratko prepričavanje, budući da postavlja osjetljiva pitanja u području morala. Pored jednog lika kojeg vam ne smijemo otkriti, Dežulović u roman ubacuje druge povijesne ličnosti, kao što su Bram Stoker (čijeg se Drakule protagonist romana također dotiče u djelu), Mark Twain i Moritz Schreber, autor knjige Sobna gimnastika namijenjene brižnim roditeljima.

Drugu knjigu, antiratni roman Jebo sad hiljadu dinara, Dežulović izdaje 2006. u sklopu biblioteke 'Premijera' Jutarnjeg lista. Za razliku od prvijenca, famozni drugi roman bolje je ocijenjen od kritike i čitateljstva, opisivan kao "velik korak naprijed od ionako korektnog prvijenca" (Nino Sorić). Radi se o tragikomičnom prikazu rata u BiH, a roman ostavlja dojam dokumentarnog romana, ponajviše zbog autorovog objašnjenja koje prethodi priči koja je, naravno, izmišljena, što ne znači da se slične priče nisu događale. Radnja u romanu odvija se u Bosni, opisuje se jedan ratni dan i susret dviju neprijateljskih vojski, hrvatske i muslimanske, što rezultira nizom verbalnih nesporazuma i naposljetku, kao što je bilo za očekivati, krvavom tragedijom. Kao bivšem ratnom izvjestitelju koji je kao prvi hrvatski novinar ušao te preživio okupirani Vukovar, Mostar i Sarajevo, Dežuloviću nije bilo teško prenijeti na papir razne ratne situacije.

Iste godine Dežulović izdaje antiratnu zbirku Pjesme iz Lore u kojoj se, kao pripovjedač, uspješno uživio u ulogu pojedinih balkanskih krvnika (iz logora Lore i okolice) i nemoćnih ratnih žrtava. Ujedno je dao i potresnu sliku poratne Hrvatske, šokirao čitatelja svojim viđenjem logora Lora, opisao iskustva povratnika iz Južne Amerike i nesnosne situacije s rezigniranim braniteljima (njihov strah od eventualnih neprijatelja, nostalgija za proživljenim ratnim danima, podrumi puni ilegalnog oružja) o  kojima gotovo svakodnevno možemo čitati na stranicama 'Crne kronike' dnevnih novina.  Nipošto nećemo pogriješiti ili pretjerati ako Pjesme iz Lore proglasimo najboljim antiratnim pjesništvom napisanim nakon Domovinskog rata – mnogi ratni i poratni protagonisti mogu se pronaći u tekstu, brojne domovinske osjećaje mogu povrijediti i uvrijediti realistični opisi Lore u čije postojanje mnogi i danas ne vjeruju. Osim što su angažirane i izrazito kritički nastrojene, Dežulovićeve pjesme su i domoljubne jer, kao što znamo, nije svaka kritika nužno govor mržnje protiv domovine.
Zbirku priča Poglavnikova bakterija Dežulović objavljuje 2007. godine za V.B.Z.. Dosljedan svojoj poetici, u njoj opisuje ratne grozote i u isto vrijeme suosjeća sa sudbinama malih ljudi iz susjedstva. Poglavnikova bakterija jednim je dijelom kvartovska proza, naročito dok opisuje nogometne navijače, kladioničare i mlade ljubavne parove kojima prst sudbine uporno i vješto remeti životne planove. I u Poglavnikovoj bakteriji Dežulović se bavi pitanjem Zla, pojmom koji ga stalno okupira. Pored sveprisutnog Zla koje se stalno provlači kroz Dežulovićeva djela, ima u njima i mnogo crnog smijeha, ali ipak toplog, osobito u romanu Jebo sad hiljadu dinara. Dežulović je, može se reći, hrvatska inačica Jaroslava Hašeka - dogodi se da u njegove priče svako malo zaluta naivni vojak Švejk koji život promatra kao ludu igru odraslih ljudi u kojoj se neki od njih služe pravim oružjem.

Opisuje li nerede nogometnih navijača, svećenike koji slobodno vrijeme provode na vrućim linijama, nikad zadovoljne sinjske alkare ili Jadrankine mrtve birače na hrvatskim predsjedničkim izborima, Dežulović će čitatelja istodobno rastužiti i nasmijati do suza.

4.12.2007.


Knjige:

Christkind (Durieux, 2003.)
Jebo sad hiljadu dinara (Jutarnji list, 2006.)
Pjesme iz Lore (Durieux, 2006.)
Poglavnikova bakterija (V.B.Z., 2007.)