Nora Verde, Moja dota, Oceanmore, 2021.
Ako želite zaviriti u zavežljaj uspomena Antonele Marušić, koja je pod pseudonimom Nora Verde napisala knjigu Moja dota, posegnite za ovom divnom knjigom i susret ćete se s njenim, ali i svojim vlastitim djetinjstvom.
Roman Moja dota napisan je u trideset devet kratkih poglavlja i podijeljen u dva dijela. Pripada u romane autofikcije, u kojem se radnja romana oslanja na stvarne događaje tijekom odrastanja, ali i dogradnju pojedinih slika iz njenog djetinjstva koje pridonose autentičnom ambijentu dalmatinskih otoka 80-tih godina prošlog stoljeća. Na kraju knjige, uz zahvale, nalazi se i nevelik rječnik dalmatinskog govora, što uvelike olakšava usvajanje dijelova teksta koji su pisani u dijalektu.
Pred nama je snažan emocionalni roman o odrastanju djevojčice Nelice koja ljetne praznike provodi u Veloj Luci, na otoku Korčuli, kod svoje bake. Junakinja tijekom godine živi s majkom radnicom u malom stanu u Splitu, ide u školu i vrijedno uči. U slobodno vrijeme prepušta se svojim hobijima, čitanju dječjih knjiga i stripova i pisanju bilješki u svoje tekice. Čim škola završi, pakira svoje stvari i majka ju trajektom s hrpom prtljage šalje u Velu Luku. Majci, koja radi teške poslove u poslijepodnevnim i noćnim smjenama, to je pravo olakšanje. U maloj, naizgled idiličnoj, otočnoj sredini, na površinu izlaze sve u povijesti – ne samo Dalmacije, nego i čitavog Mediterana – nataložene nepravde, rodne i klasne nejednakosti koje u djevojčici rađaju bunt i osjećaj nepripadnosti.
U ovom romanu Nora Verde hrabro progovara o teškim temama koje su obilježile njeno odrastanje. Prije svega, na samom početku romana otvara se pitanje obiteljskog nasilja i kažnjavanja djece, ovog puta od strane ujaka, muškog člana obitelji, koji na taj način ponižava žensko dijete. U isti čas u toj sedmogodišnjoj djevojčici rađa se bunt i plan za osvetom koji će provesti kada odraste: pisati i postati pisac. Teško pada i činjenica da takvo nasilno ponašanje ne nailazi na otpor sredine, nego se smatra odgojnom metodom. Na žalost, sjećanje na ove grube događaje djevojčica će ipak morati ponijeti u svojoj doti, u svom emocionalnom zavežljaju na putu kroz život. Iz stvarnog svijeta djevojčica nalazi utjehu i razonodu u tajnom svijetu stripova, dječjih romana i časopisa Bravo. S godinama ona usvaja znanja i vještine u literaturi i na kraju zaista postaje spisateljica.
Tijekom cijelog romana provlači se svijest i nezadovoljstvo pripadnosti slabo plaćenoj radničkoj klasi i očigledna društvena nejednakost djevojčice Nele i njenih prijatelja u školi. U samohranoj majci, koja obavlja teške poslove i često je umorna, djevojčica ne nailazi sugovornika i nema s kime podijeliti svoje školske priče, uspjehe i neuspjehe, želje i snove. Tijekom školske godine djevojčica je često osamljena i sjetna u malom stanu u Splitu.
Zbog tog otuđenja i osjećaja nepripadnosti gradskoj sredini, boravak na otoku i život s bakom unatoč svemu, jeste pravi blagoslov za sedmogodišnju djevojčicu. Unuka je privržena svojoj baki i njih dvije se jako dobro slažu, razumiju i vole. Ljubav jedne prema drugoj je očigledna: „...ide mi ususret. Bacim joj se u zagrljaj; (…) Putem brbljamo o svemu živome, kao dvije stare prijateljice koje se nisu vidjele godinama; Baba je moje najdraže društvo.“
Na tragu Annie Ernaux naratorica u detalje razrađuje ženske odnose u obitelji. Za razliku od majke, koja je vrlo često preumorna odgovarati na brojna pitanja svoje kćeri, baba je u svakom trenutku na raspolaganju svojoj unuci. Djevojčica se divi svojoj baki – „u mojim očima baba je velika svjetska putnica, žena koja je živila u Africi.“ Djevojčica pomaže baki u kuhinji: „Iako je vruće, babi nije teško umisit pogače“, ide s njom u polje, sluša bakine omiljene pjesme, jaše magaricu Šokicu, s babom ide na sladoled. U ranom djetinjstvu djevojčica uživa u događanjima na otoku, skupa s bakom prisustvuje seoskim ženskim druženjima i pričanju priča, igranju nogometa s dječacima, preskakanju vatre pred blagdan Sv. Ante, dolasku turista, iako potpuna uklopljenost i suživot s mještanima nikada nije bila moguća.
Baka pripada generacijama siromašnih težaka i ribara koji su teško radili cijeli život, ali koji su ujedno ponosni i samodostatni; nisu se žalili, niti zavidjeli drugima koji su imali puno više. Ona podučava svoju unučicu svemu što će joj jednog dana trebati, kako je nju učila njena mater i baba, a njih opet njihove matere i babe.
Naratorica je zapravo kroz lik svoje babe koju je neizmjerno voljela opisala lik snažne dalmatinske žene, otočanke, koja je na svojim plećima iznijela generacije i generacije sinova i kćeri (uvijek je bilo mišancije i slane srdele), koji su nakon što odrastu odlazili od svojih matera u bliži (Split) ili dalji svijet (prekomorske zemlje, Australija, Čile). Te hrabre, ponosite, razborite, izdržljive, a u isto vrijeme nježne i suosjećajne žene prolazile su i u miru i u ratu s prisebnošću, privinuvši svoju djecu na prsa i preživjevši sve sisteme, opsade i neimaštine.
Baka kroz svoje priče opisuje razna događanja tijekom svog života. Najzanimljiviji je opis zbjega u El Shatt, koji se dogodio 1944. godine, tijekom Drugog svjetskog rata i ostavio neizbrisiv trag u sjećanjima stanovnika dalmatinskih otoka. Bila je to evakuacija stanovništva nakon kapitulacije Italije, a pred najezdom njemačke vojske. Baka u detalje opisuje svojoj unuci kako se to zbilo, te ulogu Engleza koji su ih svojim brodovima prevezli do Egipta i smjestili u šatorsko naselje u pustinji: „Ponos na babin El Shatt ostao je moja trajna moneta, babina dota koju nosim kroz godine sa sobom, a koja zauzima sve manje prostora i u mome sjećanju.“
Autentična otočka atmosfera dokumentirana je upotrebom velolučkog govora, kojim govori baka, a i spisateljica se služi brojnim dalmatinskim riječima prilikom pisanja ovog romana. Živi dijalozi povremeno podsjećaju na one dijaloge koji vode akteri serije Naše malo misto, Miljenka Smoje, koji se također bavi običnim ljudima i njihovim svakodnevnim mudrovanjima.
S druge strane, premda je baba predstavnica snažnih dalmatinskih žena i spremna se oduprijet svakoj životnoj nedaći, ipak se ne uspijeva oduprijeti tisućljetnim omalovažavanju žena u obitelji i zajednici. Muškarci su privilegirani u svakoj prigodi: „Otočani se svađaju tko će prvi izaći iz broda na rivu. Stariji muški žele uvijek biti prvi, na kraju i budu.“ Barba uvijek prvi grabi jelo za vrijeme ručka. Iako se svakog ljeta otočani miješaju s turistima iz cijelog svijeta, i dalje ostaju odvojeni baloni s neprobojnom opnom u koji nikakva nova pravila ponašanja izvanjskog svijeta ne ulaze. U tom i takvom okruženju drugačija djevojčica koja igra nogomet s dječacima nikako im nije po volji.
Kako godine prolaze, naratorica, tada već djevojka svjesna svog rodnog identiteta, osjeća sve više nepripadnost ovoj seoskoj sredini. S njenim pubertetskim previranjima poklapa se i bakina starost i nemogućnost obavljanja poslova, a njihova međusobna povezanost sve više slabi: „Ljeta u Veloj Luci postaju smrtno dosadna, Split je moj mladi zavodnik.“
Sve navedene teme isprepletene su u romanu i čine fluidnu cjelinu kojoj se nema ni što dodati niti oduzeti. Tijekom odrastanja djevojčica iz jednostavnijih zaključaka i misli gradi sve zrelije stavove i napokon odrasta u mladu ženu koja je odlučna da postane spisateljica.
Sve se to poklopilo i s gubitkom bake jer vrijeme čini svoje i odnosi nam drage i mile ljude iz naše blizine. Naratorica je uspješno pokupila sve blago koje joj je baka ostavila. Nakon pročitanog romana sve manje lijepe epizode u životu ove djevojčice postaju manje bolne, jer ih prelije nevjerojatno bogata baština ili dota koju je baka ostavila svojoj unuci.
Vlasta Premec Fućek
O projektu Čitaj i pričaj i druge kritike pronađite na linku.
