Naslovnice knjiga.
U ovo neobično vjetrovito prijepodne do nas je doputovala vijest s drugog kraja svijeta.
Australski pisac John Hughes u svom je romanu Psi (2021.) optužen za plagiranje dijelova romana Svetlane Aleksijevič Rat nema žensko lice koji je u engleskom prijevodu objavljen 2017. godine, izvještava Guardian. Hughes je, kao australski potomak ukrajinskih izbjeglica, dobio priznanje kritike za svoj roman o međugeneracijskom utjecaju ratne traume. Uz to, nominiran je za najprestižniju australsku književnu nagradu. Hm, not anymore.
Prilikom istrage u kojoj je primijenjen softver za usporedbu dokumenata na oba teksta, pronađeno je gotovo 60 sličnosti i identičnih rečenica između dva romana. U Psima se nalazi i dosta konceptualnih sličnosti, a roman je predstavljen kao autorov originalni rad, bez pozivanja na bilo kakav izvor ili istraživanje. Aleksijevič je potvrdila kako je Hughes nikada nije kontaktirao, dok su "doslovni izvodi iz moje knjige nečuveni". Podsjećamo, autorica je 2015. godine primila Nobelovu nagradu za književnost za "njezino polifonijsko pisanje, spomenik patnjama i hrabrosti našeg doba".
Hughes se u konačnici ispričao zbog nenamjernog plagiranja dijelova romana, objasnivši kako su se priče njegovih djedova i bake u njegovim mislima spojile s usmenim pričama donesenim u Aleksijevičinu polifonom romanu. Žiri australske književne nagrade 'Miles Franklin' povukao je roman iz konkurencije za nagradu. Detaljniju analizu s primjerima kopi/pejstanja pročitajte klikom na članak.
Pitanje plagiranja u književnosti je osjetljiva stvar, kad ono već nije nikakav problem u politici. Radi se o intelektualnoj tvorevini, rezultatu rada, istraživanja i beskonačnog čitanja, trudu urednika i izdavača da se PDF ili kakav drugi format pretoči u knjigu. Kopiranje je dopušteno kada se jasno koristi u postmodernističkoj maniri i referira na svoje prethodnike, često u ironijskom ili parodijskom duhu.
Neven Svilar upozorio je kako je činjenica "da je svaki pisac i novinar tokom svoje spisateljske karijere na ovaj ili onaj način plagirao samoga sebe. Pri tome valja reći kako postoje različite vrste takozvanog plagiranja. Postoji plagiranje gdje autor plagira sebe ili drugog autora na nivou tekstualne doslovnosti, a postoje i slučajevi kad je riječ o idejnoj razini, gdje pisac reciklira tuđe ili vlastite ideje ili način pisanja, bez direktnog prepisivanja." Dodaje kako se na kopiranje samoga sebe može pronaći u znanstvenoj zajednici, na političkoj sceni, među piscima, novinarima i publicistima.
Na to koliko je originalnost varljiv koncept u književnosti, podsjetio nas je Luka Ostojić: "Čitatelji ne žele čitati nešto 'već viđeno', ali istovremeno zahtijevaju određena stalna mjesta – književne konvencije – da bi mogli razumjeti tekst, usporediti ga s ostalima i razviti svoj ukus. I autori, mada žele biti originalni, također prate konvencije, dijelom jer se njima povezuju s publikom, a dijelom jer ih i sami cijene."
Simpatizirali s Hughesom ili ne, istina je da nas neke knjige više ili manje podsjećaju na druge. Međutim, jedno je maglovita sličnost i operiranje u zadatostima žanra, a drugo je analiza u kojoj tehnologija utvrdi tekstualnu sličnost. Možda se u ovom slučaju radi samo o ljudskoj grešci. Možda je autor bio toliko oduševljen Aleksijevičinim romanom da se u njemu izmiješalo toliko misli koje više nije mogao razgraničiti, a možda se radi i o pokušaju kalkulacije, jeftinom triku za privlačenje medijske pozornosti. Da nije nominiran za nagradu, roman bi vjerojatno prošao ispod radara i ostao zamijećen na lokalnoj razini.
Kako bilo, sada o njemu ima priliku raspravljati čitav svijet. Priložili smo dokazni materijal, o autentičnosti i vjerodostojnosti prosudite sami. Samo ćemo dodati: čak su nam i naslovnice ova dva romana nekako sumnjivo podudarne.
