Kraj prosinca tužnim je učinila vijest da je u 84. godini života preminula istaknuta američka književnica, novinarka, esejistica i kroničarka američke svakodnevice Joan Didion. Zasluženo mjesto među najznačajnijim imenima književne scene druge polovice 20. stoljeća osigurala si je djelima u kojima promišlja i spaja društvenu stvarnost te osobna iskustva.
Didion je rođena 1934. godine u Kaliforniji, a obrazovala se na Sveučilištu Berkley. Proesionalnu karijeru započela je u časopisu Vogue nakon što je osvojila prvo mjesto na njihovom književnom natječaju. Godine 1963. napisala je svoj prvi roman, Run, River, a 1968. objavila svoje prvo publicističko djelo, zbirku kolumni Slouching Towards Bethlehem. Didion je kolumne pisala za razne novine, primjerice, Esquire, National Review, The New York Times Magazine i The New York Times Book Review, a brojne od njih je također naknadno ukoričila i objavila. Jedan od najpoznatijih primjera njenog angažmana jest članak o propustima u suđenju takozvanoj 'petorci iz Central Parka', skupini afroameričkih mladića koji su bili nepravedno optuženi za seksualno napastovanje djevojke kasnih 80-ih.
Sa suprugom Johnom Dunneom, također književnikom, često je radila na zajedničkim projektima, pa su tako skupa napisali brojne scenarije, primjerice, onaj za adaptaciju njene knjige Play It as It Lays, za film Zvijezda je rođena s Barbrom Streisand, ili za film Nešto posve osobno u kojem uloge tumače Robert Redford i Michelle Pfeiffer. Iznenadna suprugova smrt potaknula ju je na pisanje veoma osobnih tekstova, odnosno, knjige Godina magičnog razmišljanja u kojoj pripovijeda o svom braku, žalovanju i boli gubitka. Djelo je to koje joj je 2005. godine priskrbilo američku Nacionalnu književnu nagradu. Posljednju knjigu, zirku eseja Let Me Tell You What I Mean objavila je upravo ove godine.
Didion je poznata po pristupu novinarstvu poznatom kao 'novo novinarstvo', pokretu koji je u publicistički tekst unio književne tehnike te se kroz pripovijedanje i osobni autorov glas odmicao od čistog objektivnog izvještavanja. Kroz tekstove o američkoj svakodnevici u kojima je iznosila vlastita iskustva, sjećanja i dojmove, Didion je vješto i nepretenciozno mapirala kulturu i politiku Amerike od 60-ih godina do danas.
U književnom radu pak uzori su joj bili ponajviše Ernest Hemingway, Henry James i George Eliot. Pisanje je za nju bio, kako je jednom prilikom izjavila, neprijateljski čin. ''Neprijateljski je utoliko što pisac pokušava uvjeriti drugoga da vidi stvari onakvima kakvima ih on vidi, pokušava nametnuti svoju ideju, svoju viziju. Neprijateljski je čin pokušati nekoga tako obrlatiti. Često poželite nekome ispričati svoj san, svoju noćnu moru. E pa nitko ne želi slušati o tuđim snovima, bili oni dobri ili loši, i razmišljati o njima. Pisac je taj koji će uvijek nasamariti čitatelja da posluša san.''
Vjerojatno najpozatiji citat Joan Didion jest onaj s početka zbirke eseja The White Album: ''Pričamo si priče kako bismo živjeli.'' Sudeći po djelima koje je iza sebe ostavila i koja nesumnjivo ostavljaju trag, Didion je priče, i to važne, itekako umjela ispričati.
Izvor: The Guardian
