Lothar Boris Piltz, Unsplash.
Hrvatsko društvo pisaca javlja da je preminula Andriana Škunca, istaknuta pjesnikinja i fotografkinja.
Andriana Škunca rođena je 09. 03. 1944. u Bjelovaru, a podrijetlom je iz Novalje na Pagu, gdje je provela djetinjstvo, pa je njezino pjesništvo (kao i noviji popratni fotografski rad) trajno obilježeno insularnim iskustvom, slikama i motivima. Studirala je jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U prvim zbirkama prevladava impresionistički doživljen paški pejzaž (Do neba bijelo, 1969.; Kratka sjena podneva, 1973). Od treće zbirke, Pomaci tišine (1981.), okreće se pjesmi u prozi, sljedećim se zbirkama uvrštava među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike (Korijen, zid, kutija, 1992.; Zeleni prah, 1994.). U pjesmama niže slike i ugođaje kojima lirski opisuje predmetni svijet što okružuje lirski subjekt, u potpunosti zaokupljen doživljajem otoka, pri čemu naizgled uski, otočki pjesnički vidokrug doseže svojevrsno izvanvremensko, arhetipsko, pa i mitsko i metafizičko vrijeme, tj. mikrokozmos iz okružja lirskoga subjekta poprima univerzalna značenja i postaje arhetip makrokozmosa. Pritom njezin pjesnički jezik često postaje performativan, odnosno proizvodi značenja iz samoga zvučanja umjesto iz konkretnih predmeta, čime se njezina poezija upisuje u glavni tok hrvatskoga pjesništva od S. Mihalića do J. Severa i A. Žagar. Sa Z. Mrkonjićem i H. Pejakovićem uredila je antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992.).
Ostale zbirke: Napuštena mjesta (1985.), Druga strana zrcala (1988.), Novaljski svjetlopis (1999.), Predivo sve užih dana (2002.), Vrijeme se zanjihalo (2015.). Dobitnica je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2006.) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2019.).
